7 Days To Rock, Vol. 9 - Leftovers Edition

I onda ta skupina pjesama koje mogu ići u bilo koju grupu, a zapravo se nikad nigdje nisu uklopile. Takvo je neko vrijeme, kad dođeš s bolovanja, pa ti je u glavi malo zaostalog haosa od totalne anestezije.
 

1. Bon Iver - Skinny Love

Pjesma koju nisam mogla da preslušam mirne duše prije dvije godine, jednostavno sam osjećala da mi neće odgovarati. Trajalo je jedno vrijeme. Ima tih bendova koje ne možeš zavoljeti, osim na silu. Bon Iver, to nisam ni znala da izgovorim. Pitam se koliko je još takvih naziva bendova koje pravilno ne izgovaram.

Uglavnom, nakon nekog vremena cijela dva albuma sam gutala danima da bi se nekako zalijepili na mene, kao salo što se lijepi za lijene kosti.

Skinny Love nije jedna od onih pjesama o trenucima kad je već očigledno da ono što dvoje ljudi imaju neće preživjeti. Nije jedna od takvih, jer je tužnija, bolnija i složenija. U njoj se osuda, žal i tuđa krivica stapaju, kao da je čovjek sam sebi pjeva. I pjeva, kad malo bolje razmislim. Ljudi s kojima se volimo su dio nas. Kao što ostrva uvijek pripadaju nekim državama... ili još više.

Stavljati sol na ranu...

Birdy je to začinila na najbolji način, kao kad dodate ruzmarin u već gotovo jelo. Preporučujem obje verzije.

2. U Škripcu – Ne brini

Dogodilo se da je jedna pjesma koju znam više od dvadeset godina dobila novo ruho. I prolaze mi dani u upoređivanju. Obje verzije su mi drage, objema se radujem. Već sam ovdje odavala počast Damiru Urbanu i držim do toga da je u posljednjih dvadesetak godina jedna od najneobičnijih i najkvalitetnijih muzičkih pojava na sceni bivše Jugoslavije. Obradio je pjesmu Ne Brini benda U Škipcu za potrebe filma „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“ i ovih dana se mnogo govori o tome i svi nekako čekamo da se film pojavi.

Ali verzija iz 1987. godine mi je i dalje sjetnija, i dalje mi je iskrenija i dublja emotivno, iako je ova druga dublja aranžmanski. Volim kako originalna verzija isijava iz sebe povrijeđenost, durenje, ali u isto vrijeme i neodustajanje, i taj tužnjikavo-postpubertetski jecaj Aca Tabaša nije beznadežan. Urbanova verzija je izmučena, pomirljivija. Zrelija, kako reče moj dragi bivši Urednik. I zatvara se kao krug. Mogla bih unedogled ovako.

3. The Feeling – Sewn

Pita me prijatelj: ovo je u kategoriji guilty pleasures? I ja branim ovu pjesmu. Branim je, jer osjećam da ima nešto u njoj što je izdiže iz gomile sličnih. Rijetko me oduševi neki pop pjesmuljak. Rijetko me ponese neka jednostavna melodija kao ova. Ali u svojoj kategoriji, Sewn je kraljica pop-bljutavoća s preslatkim „na na na na na na na“ umjesto refrena. I nije bljutava, to samo koristim da pojačam dramski momenat. Predivna, jednostavna, ima sve što se traži: i pitkost, i nekoliko smislenih rečenica, i tugaljivi glas pjevača koji zvuči kao da su osamdesete tek ušle u grad. A osamdesete nisu bile tako loše. U odnosu na devedesete pogotovo.

The Feeling je jedan od onih bendova koji su nastali kad su se studijski muzičari okupili i rekli da im je dosta bilo anonimnosti. I dalje nisu dovoljno slavni, ali bar snimaju i zabavljaju se bolje nego da su ostali s one strane stakla u studiju. Najveći uspjeh? Nisam sigurna, ali mislim da se njihova pjesma čuje u jednoj epizodi serije Uvod u anatomiju.

Pjesma se nalazi na njihovom debi albumu Twelve Stops And Home, objavljenom 2006. godine. Na istom se albumu nalazi i predivna, mekana pjesmica Rosé, posvećena jeftinom vinu. Na margini maštovitosti, ali danas sam sklona praštanju.

4. Courtney Barnett - Anonymous Club

I opet, osjećam se čudno ovih dana i potrebno mi je čudo da me iz toga izvuče. Čudo ili bar jedna čudna žena kao što je australijska kantautorka Courtney Barnett. Tiha, umirujuća atmosfera u pjesmi Anonymous club, pjesmi napisanoj samo za dvoje, za neku mirnu noć, večeru i vino, ništa posebno, ali s druge strane, posebnije od toga ne može biti. Više se i ne sjećam kad je u mom životu bilo toliko opušteno.

Pjesma se nalazi na vrlo maštovitom i pomalo konfuznom dvostrukom EP-u pod nazivom A Sea of Split Peas, objavljenom krajem prošle godine. Možda ima i boljih pjesama (Avant Gardener, recimo), ali ni jedna nema toliku moć da nešto jednostavno pretvori u božanstveno.

Neke pjesme pamtim po događajima, mjestima, a neke po ljudima. Uz ovu te se pjesmu svaki put sjetim, miss Minčorovski. I hvala ti.

5. Vatra – Tango

Da pjesma nije u samo tri sekunde uspjela da me podigne s kreveta u trenucima kad sam mislila da ću ležati mjesecima dok me neko ne okrene na stranu i kaže mi da se izgubim, da nije uspjela da me nasmije, da me podsjeti da sam nekad i ja plesala s nekim koga volim na sred ulice, da me nije ubijedila da negdje na svijetu još uvijek postoje pjesme koje su u stanju da u sebe strpaju svu romantiku ovog svijeta... da nije tako bilo, vjerovatno bih sjedjela i razmišljala kako je Vatra užasno glupo i nemaštovito ime za jedan bend. Koja god da im je priča. I mislim, kako to da već petnaestak godina postoje i snimaju čak 5 albuma (sudeći po Wikipediji) s tako nemaštovitim imenom?

Preslušavam neke od tih albuma, stanem na nekoliko pjesama (Ruska, Glava Kojom ne razmišljam, Anđeo s greškom, Odbrojavanje) i ne nalazim na njima ništa toliko upečatljivo i zarazno kao što je Tango. S tangom (ovdje sad govorim o plesu) se ne može pogriješiti, čini se. Pogotovo kad je u kombinaciji s vatrom.

6. Miladin Šobić - Kišobran

Rodila sam Nikšićanina, moram ga pripremiti za život u gradu pod Trebjesom. Da navija za Sutjesku. Da ga pošaljem na džudo čim prohoda. Da voli svoje pivo. Da sluša Miladina Šobića.

Za ovo posljednje nije rano. Već se interesuje za muziku više nego što sam mogla zamisliti da može dijete od godinu i koji dan. Ovih dana smo slušali Šobića, sin i ja, i mogla sam ovdje staviti bilo koju pjesmu. Ali padala je kiša danas, i šetala sam bulevarom, i vidjela nekog mladića s kišobranom, i sve je sjelo na svoje mjesto.

Nikad objavljena na nekom albumu, pjesma Kišobran je našla svoj put do onih kojima je namijenjena. Onima koji vole kišu, rekla bih, i nama koji je ne volimo. Ostavljenim, usamljenim dušama, ili onima koji su u jednom trenutku umislili da su toliko tužni da im nema pomoći,  a već sljedećeg dana zaboravili svu muku ovog svijeta, osim pjesme. Svima nama, zapravo, koji smo jednom zavoljeli Šobića i nikad mu više nismo bili u stanju pobjeći.

7. Gianna Nannini & Edoardo Bennato - Un'estate Italiana

Počelo je, počelo. Najvažniji događaj u ove četiri godine za sve fudbalske fanatike. I nikad se ne sjećam da je početak prvenstva bio toliko problematičan. I onda je još, ne više tako mladi, Casillas primio pet golova od Holanđana, i tako...

No, ono o čemu razmišljam sad nije fudbal, nego pjesma koja prati World Cup. Čini se da iz godine u godinu sve biva dosadnije i iritantnije, nema svečanog tona, nema ničeg u tim pjesmama. I nakratko se vratim u ono prvo prvenstvo koje sam ispratila od početka do kraja, u 1990. godinu, u Italiju. Gianna Nannini i Edoardo Bennato i predivna, magična noć jednog italijanskog ljeta. I sve mislim, takva bi pjesma morala biti, himnična, pjevljiva i zarazna kao Un'estate Italiana. I ne mora da sadrži u sebi ni „ole ole“, ni „ale ale“ ni ostale urođeničke uzvike da bi podigla tenzije pred velike mečeve. Kako kaže pjesma: Forse non sarà una canzone a cambiare le regole del gioco (pjesma vjerovatno neće promijeniti pravila igre, u slobodnom prevodu by me), I neće, nije zato tu.  Ali je lijepo imati dobru pjesmu. I da pjesmu prati dobra utakmica. I neke kokice ili čipsovi i pivo. I to je to.