7 Days To Rock, Vol. 4 - Cover Edition

Istina je da ne slavim sveca koji se zove Original. Ima pjesama koje su tek nakon što ih je neko drugi prisvojio postale savršene. Ove nedjelje sam čula bar četiri različite verzije pjesme White Christmas i budući da praznični duh još uvijek nije ušao u mene (možda će se poklopiti s kićenjem jelke, ko zna), palo mi je na pamet da izlistam neke drage obrade koje su mi zamalo bolje ili bolje od originala.

1. Night Shift – Here Comes The Rain Again

Night Shift je bend koji sam najviše puta slušala uživo, najviše puta u Nikšiću tokom studentskih godina i bend uz koji mi je najdraže bilo da se ispjevam, iskačem, da ispijam pivo i da se i dalje ujutru svega sjećam. Iako zvuči nemoguće.

Pojavio se album koji je bio pun obrada (Undercovers, 2002), odličnih obrada, toliko dobrih da je i pjesma Rickey Martina zvučala kao rock zemljotres.

Kasnije su objavili jedan album (Bez zaklona, 2009) na kome su bile autorske stvari. Nije to bio loš album, ali ono po čemu su Night Shift nama svima bili prepoznatljivi – toga više nije bilo. Zamijeniti poziciju najboljeg u jednom segmentu za potpuno prosječnog u drugom nije bilo baš najpametnije. Trenutno živim od sjećanja na Night Shift. I podsjećam se povremeno, kao danas.

Znam, zvučaće nenormalno, ali Here Comes The Rain mi mnogo bolje zvuči u ovoj verziji.Ono što u originalnoj verziji nisam osjetila, a u ovoj jesam je ljutnja. Bijes pomiješan s tugom. Preklapanje dva glasa u drugom dijelu pjesme zvuči kao dijalog. Definitivno bolja od originala, neka mi Annie Lenox oprosti.

2. Frantics – Build Me Up, Buttercup

The Frantic su neki mlađahni alternative punk bend, imaju i nekoliko albuma (bar tri, koliko sam uspjela da nađem), ali nisam ih slušala, ne osjećam potrebu. Ovom jednom pjesmom su mi sve rekli.

Build Me Up, Buttercup je jedna srećkasto-ljuta pjesma. Ja se kao ljutim što ti mene ne zoveš, baš smo neki šašavi par, ja čekam pored telefona da se javiš, a volim te najviše na svijetu. Pitam se ponekad ima li ovako slatkastih pjesma i danas, a da nisu utonule u banalnost i besmislenost. Dok je slušam u bilo kojoj verziji, kroz glavu mi prolaze scene plesanja na ulici, prosto vuče na pokret, na bacanje cegera dok se vraćaš s pijace i plesanje s vatrogascima.

Pa i u ovoj pankerskoj verziji zvuči tako kao da zove na ples. Malo je brutalnija, ali opet, kad se sjetim da je The Frantic klinački bend za koji nikad ni prije ni poslije nisam čula, čak i smješnije.

3. Franz Ferdinand – Womanizer

Britney. Kad bih rekla da svijetu nije bila potrebna, slagala bih. Svijet voli da se bavi tuđim životima, a Britney voli da se svi bave njenim životom, i to ide toliko daleko da sam u pojedinim trenucima zaboravljala da je ona, u stvari, počela kao pjevačica. Klinkica s glupavim pjesmama.

Ne znam kad i kako sam prvi put čula Womanizer, ali sigurno nisam namjerno. Sjećam se jedino da sam pomislila kako je šteta što ona pjeva tu pjesmu. Negdje sam vidjela šta bi sve moglo s pjesmom da se odradi i bilo mi je žao što je ona dobila tu priliku.

Već prvi cover koji sam čula (Lily Allen) mi je to i potvrdio.

Dok je Lily odradila meni nezanimljivu verziju (pomalo mi je zvučala jednostavno i isprazno), pojavili su se Franz Ferdinad i odradili još jednu isprazniju i jednostavniju verziju koja me je oborila s nogu. Što se mene tiče, mogli su i u češalj da sviraju, danas ne znam da objasnim, ali kad mi neko pomene Womanizer, ja se prvo njih sjetim, a ne Britney.

Vjerovali ili ne.

4. Norah Jones – Jesus, Etc

Pjesma pripada bendu koji se zove Wilco. Wilco volim i slušam često. Norah Jones se kod mene jedva čuje. Neki njeni koncerti, uglavnom. I ova pjesma. Možda bih je češće sjetila da je nisam jednom prilikom čula kako u duetu s Dolly Parton pjeva jednu od najdosadnijih pjesama na svijetu (The grass is blue, ako nekoga zanima da proba). Tada sam izgubila volju za nju. Onda mi se volja vratila kad je do mene došla snimka s jednog njenog belgijskog koncerta na kome je pjevala Jesus, Etc.

Sjećam se da sam se negdje jednom dohvatila komentara vezanih za ovu pjesmu i to komentara koji se odnose na politiku, na napad na kule blizanke iz septembra 2001. godine, te na komentare o tome da li je Jeff Tweedy ateista i nadalje, da ova pjesma govori o drogama (ne znam na koji način, ali kunem se da sam nailazila i na takve komentare). Ne znam za originalnu verziju, ali ova interpretacija Jonesove mi je samo potvrdila ono što sam oduvijek osjećala – da pjesma govori o dvoje ljudi koji su jako bliski, povezani do mjere da se nikako ne mogu jedno drugom oduprijeti. A opet nisu zajedno.

Dok ovo pišem, polako osjećam da će praznični duh ipak naći put do mene ove godine.

5. Jim Carey – I Am The Walrus

Ne podnosim kad mi neko kaže: Dobar je Jim Carrey. Baš je smiješan.

Ko smiješan? On je tuga jedna, pretužna. To što se mi smijemo njegovim tugama, ne govori mnogo o njemu, nego o nama. Neki bi rekli da im je njegov Walrus smiješan, ali meni nije ni najmanje. Ja sam otkrila novu stranu ovog glumca i još ga više volim.

Iako nije loš pjevač, čini se da je odabrao pravu karijeru za sebe.

A šta mu je bilo da se dohvati najčudnije pjesme The Beatlesa, to neka mi ostane zagonetka. Naravno, morala je biti ta najčudnija, nikako Can’t Buy Me Love (iako je i nju zapjevao u jednom od svojih filmova) ili prepotrošena Let It Be. I sam Lennon, koji je autor pjesme I Am The Walrus je dugo objašnjavao kako je od tri pjesme napravio jednu koja je i stvorena s ciljem da je ne razumiju.

U verziji Jim Carreya je objavljena 1998. na albumu In My Life George Martina.

6. Darko Rundek – Ona se budi

Moraš biti lud da se dohvatiš Šarla Akrobate i obradiš i da misliš da će to biti dobro i da će ti fanovi Šarla stisnuti ruku i reći: svaka čast. Moraš biti lud, a možeš biti i Darko Rundek.

Jer Darko je veliki muzičar. Ne samo da nije pokvario pjesmu (što nije teško, događa se više nego često kad se zagrize više nego se može progutati), već je uspio i da je dodatno okiti blagom perverzijom, koju nikad nisam osjećala u originalnoj verziji. Pjesma Ona se budi u njegovoj izvedbi zvuči drugačije upravo zbog te perspektive. Lirski objekat se u ovoj verziji potpuno podređuje lirskom subjektu. Kao da su dvije potpuno različite pjesme. A samo se narator promijenio – sveznajući pripovjedač je postao sredovječni voajer.

Ne mogu tvrditi da je ova bolja od originala, ali da su mi trenutno na istoj ravni – jesu sgurno. Najbolje se da objasniti komentarom koji sam vidjela ispod videa: kad genije odaje počast geniju. Tako vam to dođe jedino realno.

Pjesma je objavljena na EKV tribute albumu Par godina za nas i jedina je koje se još uvijek dobro sjećam.

7. The National – Mansion On The Hill

Pjesma Mansion On The Hill nalazi se na jednom od najboljih albuma ikada snimljenih, Nebraska Brucea Springsteena iz 1982. godine. Malo puta sam čula da je neko drugi pjeva: nije reprezentativna, nije vesela, nije o seksu – čini se da to budu glavni faktori da se neko okomi na pjesmu.

Nakon dvadesetak godina obožavanja Springsteena, nije mi lako priznati koliko je ova obrada dobra. Toliko dobra da uvijek naglašavam: skoro pa bolja od originala.

Violina u uvodu, nježni bariton koji vodi kroz priču o imanju i nemanju, o snovima koji prate svako odrastanje, o sudaru svjetova koji se ne poklapaju ni po jednoj tački dnevnog reda. Toliko je svakodnevna priča, da je svako može prihvatiti kao svoju. A The National i zvuči tako kao da je ova pjesma oduvijek bila njihova.

Jednako je tužna, jednako je nevina kao originalna, možda je Matt bolji pjevač od Brucea, ali starog lava više volim. Pogotovo u duetu sa svojom suprugom, dočaraju mi sliku dvoje izgubljene siromašne djece koja zijevaju u tu kućerinu na brdu i sanjaju da možda jednoga dana imaju i oni takvu. Kao onaj crtani film: Umočiću. Dirljivo. Ne možeš ostati ravnodušan.

7 Days To Rock, Vol. 3 - Duets Edition

Decembar me uvijek raznježi. Ako nije snijeg, a obično ga bude. Ako nije hladno, a uglavnom jeste. Ako znam gdje ću za Novu, a obično ne znam. Ili znam, ali mi se ne sviđa. U stvari, kad malo bolje razmislim, ne volim ja decembar ni najmanje. Pa nije to jul, da se ne lažemo.

Pa, ipak, jednog decembra sam se udala za jednog divnog čovjeka. I tako me je to ovih dana tjeralo da razmišljam o duetima, o tome kako je u paru sve drugačije i bolje, s moje tačke gledišta, i evo onih koji su mi padali na pamet; ne možda ni najbolji, ali sigurno je bilo nečeg u riječima što me je vuklo da ih zapišem.

1. Live & Anouk – Dance With You

Kad sam je prvi put čula kako zatvara jedan od meni najdražih albuma ikada (The Distance To Here, objavljen 1999. godine), znala sam da je Dance With You pjesma koju ću voljeti i nakon što je budem čula nekoliko puta previše. Doduše, nikad je nisam isprala do kraja, to je jedna od onih koje štedite, kao posljednje dvije cigarete ili posljednji snimak na fotoaparatu (ako se neko sjeća ovog drugog uopšte).

Da sam imala veliko vjenčanje sa sve onim prvim plesom, ovo bi bila ta pjesma. Ona koja definiše sve u nekoliko riječi: you show me what this life is for. Mislim da je u mojoj svijesti to konačna ljubav, smisao života, jer svi negdje živimo život tražeći sebi nekoga ko bi ga upotpunio.

Znam, onaj koji je pisao pjesmu je duboko u spiritualizmu i u njegovoj glavi to je pjesma o božanskoj ljubavi, spasenju , kosmičkom plesu boginje koja oslobađa od zabluda svakodnevnice, ali dajem sebi za pravo da ovu pjesmu preobrazim tako da se uklopi u zemaljski hronotop. Jeste, prošla sam svašta, ali iz toga sam izašla bez ikakvog znanja… a onda sam našla ljubav. I to je ta priča.

Ed Kowalcyk (Ed K.) je, po mom mišljenju, jedan od najboljih vokala koje sam ikad čula. O Anouk sam već pisala. U njihovoj zajedničkoj verziji Dance with you zvuči još bolje, još iskrenije, još je ljepljivija za dušu.

2. Damien Rice & Ray La Montagne – To Love Somebody

U kategoriji zaraznih pjesama, ova bi negdje mogla svoje mjesto naći u samom vrhu. Kratki refreni su ubitačni.

Jutros sam čula To Love Somebody na prazan stomak. Drugi singl s prvijenca Bee Geesa, jednog od onih bendova s kojima je moj stari pravio sprdnju, iako my je Groznica subotnje večeri bio jedan od najdražih filmova.

Danas se pitam da li bi on uživao jednako kao i ja u ovoj verziji pjesme. Damien-evo-sam-baš-sad-mislio-da-malo-umrem-Rice i Ray-mogu-ja-da-budem-Joe-Cocker-ali-ima-već-jedan-La Montagne. Znam, u stanju sam da napišem svašta za njih dvojicu, ali ova pjesma nikad nije bila ljepša, nikad nije bila manje dosadna i manje skičava, okićena dvijema gitarama, jednostavno se razlila i prebrzo se svaki put završi i zove da je ponovo slušam. Jesam, danas sam skoro pa romantična. Može mi se i to ponekad.

3. Bruce Springsteen & The Wallflowers - One Headlight

Kad smo kod tumačenja stihova, smiješno je to što je Jacob Dylan morao da objašnjava  svojevremeno da, bez obzira na to o čemu pjesma govori na prvi pogled, NIKO NIJE UMRO u prevečerje ovih stihova. Pjesma zaista može da natjera ljude da sahrane nekog ni krivog ni dužnog. Ipak, poenta nije u tome. Važniji je onaj dio gdje jedna žena stavlja do znanja čovjeku iz malog grada da u životu može postići više, da ne mora biti zadovoljan ako bude prosječan.

Kad smo kod Wallflowersa, ne bih ih nikad čula da nije ovog dueta. U stvari, možda i bih, imaju čak jednu pjesmu koja je bolja od ove, i nekoliko sasvim dobrih. Ova zvuči kao da je pisao sam Springsteen. Te priče o gradu punom gubitnika iz kog valja pobjeći da bi postao neko – to je njegov Thunder Road. Možda mi se zato sviđa. Možda se i Springsteenu zato svidjela, pa je pjevaju zajedno. Ko bi ga znao.

Ponekad uhvatim sebe da razmišljam da li bi karijera Jacobovog mnogo poznatijeg oca bila drugačija da je, umjesto karakterističnog mjaukanja, imao ovako čist vokal kao potomak. I tu stanem.

4. Placebo & The Pixies – Where Is My Mind

Ležim, tražim tačku bijelog zida u koju bih mogla da gledam, ali nekako, gdje god se okrenem, vidim glave Mickey Mousea. Tako izgleda život kad imaš bebu s interesovanjima. Uglavnom, kad konačno nađem tačku u koju bi se valjalo zagledati i ne misliti ni o čemu, isprazniti mozak u potpunosti, dođe mi Where is my mind. Kao da mi nisu dovoljne moje gluposti, sad još i tuđe pjevušim u polutami. Kad kažem da su gluposti, ne mislim na pjesmu. Mislim na to Karipsko more i na tu ribicu koja pokušava da razgovara i to naporno retoričko pitanje.

The Pixies. Bend koji sam pokušala na silu da zavolim. Bila ta sila moj burazer koji je prolazio s vremena na vrijeme kroz Pixies faze, ili prosto zato što znaš da nešto vrijedi, pa sam sebe udaraš po mozgu. Nikad nije uspjelo do kraja. Volim ja The Pixies, no trpim.

Ali ova pjesma je jedna od onih koje bih prigrlila svaki put kad je čujem. I prije nego je odradila svoje u filmu Fight club. Pogotovo u duetu s Molkom i u ovoj live verziji, nekako u meni proradi želja da budem samo jedan mali dio te publike, potpuno neprimjetan, kao tačka na mom zidu koju sam jedva pronašla.

Baš ovih dana čitam da su zamijenili i drugu Kim. Nadam se da će im ova basistkinja duže trajati.

5. The National & St Vincent - Sleep All Summer

Kad god uđem u taksi, vrate se devedesete. Ili Doktor Igi, ili Pedro, ili neka druga besmislica koju sam mislila da sam potpuno izbrisala iz sjećanja. Nemam snage da izigravam nervoznu mušteriju, vožnje ionako nisu duge, pa uvijek nosim slušalice. Danas mi naiđu Croocked Fingers. Sleep all summer. Draga pjesma.

I srećom, nije samo meni draga.

Matt The National i Annie St. Vincent su snimili ovu pjesmu i napravili od nje pozorišni komad. Oživjela je ta nježna i pomalo smiješna priča o dvoje ljudi koji su nekad bili zajedno, a više nisu, a još se vole. Žive u strahu da bi se greške koje su ih razdvojile mogle ponoviti, ali kad zbroje koliko su vremena proveli zajedno tog ljeta – ostaje im da se pitaju zašto, bez obzira na sve, nisu zajedno.  

Ipak, kad pjevaju Annie i Matt, nije toliko smiješno. Prosto se naježim kad se njegov bariton raznježi pred njenim šaputanjem.

I would change but, babe, that doesn't mean I'm gonna be a better man.

6. David Bowie & The Arcade Fire – Wake Up

Arcade Fire možda imaju najbolji album ove godine. Ako nije najbolji, onda je sigurno album o kome se najviše raspravljalo. Meni je trebalo dugo da ga konačno upijem, a ne mogu da tvrdim da sam do kraja uspjela. Nisam ja neki muzički stručnjak, da se razumijemo. Kad je izašao Funeral, i njega sam najprije odbacila, a bio je mnogo pitkiji. Tek mi je prije dvije godine sve nekako došlo na svoje mjesto. Ove sam se pjesme jedva sjećala, sve dok je nije Bowie uzeo pod svoje. Bowie se nikada ne bavi nečim što nije vrijedno slušanja.

Wake Up nije prva pjesma koja govori o spoznaji. Nakon duge spavancije konačno jasnije vidiš svijet. Odrastaš, pokušavaš da se uklopiš – sve su to previše puta opjevane i ispričane priče. Koje nikad ne dosade, srećom.

U duetu s Bowiem pjesma kao da je dobila dubinu, praznine su popunjene, zvuči tužnije, gotovo da može dovesti do suza. S teatralnom završnicom, naravno, da razbije osjećaj nelagode zbog tolikog napada plačljivosti.

Slušam je danas već sedmi put. Nedostajala mi je.

7. The Band & Emmylou Harris – Evangeline

Nemam pojma kako sam se sjetila ove pjesme danas, ali sam pomislila kako bi bilo lijepo kad bi mi došla neka koju odavno nisam čula, i eto je. Moj prvi omiljeni bend (ako ne računamo faze uklapanja u društvo na silu, te zanemarimo one klinačke NKOTB groznice) i predivna Emmylou koja može svojim pjevanjem da prisvoji bilo koju pjesmu.

 I tako ova nježna i tužna priča o ženi koja čeka i kune golemu rijeku što joj uze čovjeka postane još tužnija uz njen sopran, i još vjerodostojnija, i još pjevljivija.

Volim ove muzičke priče koje imaju svoje likove, koje su bliske novelama, s pjevljivim i kratkim refrenima.Danas pogotovo. Jer, ima dana kad me jedino mandolina može spasiti.

I jesam spašena.

7 Days To Rock, Vol. 2 - Couch Edition

1. Anouk - Margarita Chum

Po čemu bi izmjerili koja vam je omiljena holandska pjevačica? Ja imam prostu računicu, jedva jednu znam i ona mi je broj jedan. Ona me vraća u dane kad sam tek počela da istražujem muziku, da otkrivam nove bendove i izvođače čija se muzika ne vrti po televizijama i radijima u Crnoj Gori.

Anouk mi je naišla kao energična ženska izuzetno prodornog glasa, glasa sa stavom, i pjesmom sa stavom, pjesmom koja se zove Nobody’s wife. Naišla mi je kad sam bila u fazi „nikada se neću udati“ i u fazi „svi muškarci su stoka“. Faza nije dugo trajala, a Anouk jeste, sve do danas, s tim što je u međuvremenu do mene došla i njena nježnija strana, moj omiljeni acoustic album Update i Margarita Chum, jedna slatko-gorka pripovjest o ljubavi iz pozicije nje koja je druga, ali joj to ni najmanje ne smeta. Malo je pjesama koje na ovako suptilan način objašnjavaju kako se osjeća jedna ljubavnica. Akustična verzija ove pjesme je posebna, jer se Anouk poslije prvog refrena u par navrata preslatko smije, kao da komunicira s nekim iz publike. Taj efekat u slušalicama čini da se razbije distanca između nje i onoga ko sluša. Predivan osjećaj.  

Kao žena ženi, sve bih joj oprostila, samo ovogodišnji Eurosong nikako.

2. Christian Kjellvander - Homeward Rolling Soldier

Subota mi ima neki švedski šmek. Počevši od ručka koji ne kuvam, švedski sto je zakon. Pa onda radim intervju s pjevačem koji je u Švedskoj. A i ovaj lik, Kjellvander, dođe mi ko naručen i ne pušta cijeli dan.

Pet solo albuma, šesti samo što nije (ili mi je promakao negdje ovih dana, poprilično sam dekoncentrisana); počnem od pjesme Homeward Rolling Soldier, a onda se sjetim da nikad nisam preslušavala njegov bend Loosegoats i onda to slušam na prekide, i uglavnom mi bude drago što bend više ne postoji.

Zaljubila sam se u njegov glas prije deset godina. Tada sam znala samo jednu pjesmu, Polish Daughter. I imala sam još uvijek dial-up, pa sam nekoliko puta odustajala u pokušajima da skinem još po nešto. Polish Daughter smo isprali od slušanja, ali i dalje joj se radujem ko najdražem rođaku iz daleka koji nosi duvankesu i kulena.

Homeward Rolling Soldier je sva potopljena u refrenu „I’m going home“ kao mjestu gdje je sve lakše, bolje, bezbjednije, poznato. Praćena video spotom u kome se smjenjuju tri generacije na gitari, prosto odiše nekim blagim optimizmom. Takvo nešto te uvijek natjera da se sjetiš koliko si srećan kad imaš čemu da se vratiš.

Naravno, to je samo jedan dio ove pjesme, ovdje ne vidim prostora za neku dublju interpretaciju. Pjesma nam uvijek daje samo ono što želimo da čujemo od nje.

3. Rise Against – Behind Closed Doors

Idu mi na živce ovi što uporno tvrde kako je rock mrtav. To su lijeni slušaoci. Ako ti je rock muzika samo Jimi Hendrix, onda si u pravu, rock je itekako mrtav. Ako ti je muka da tražiš po internetu, da se krećeš u krugovima koji ti mogu ponuditi informacije o novim albumima, ili nisi čuo za stranicu koja se zove New album releases, ne trubi okolo, neko će te ozbiljno shvatiti, lijena vrećo. Rock je živ i zdrav, malo se pari s drugim pravcima, kombinuje se i mazi, ali brate, ništa mu ne fali, uživa.

Evo ga rock. Dobro, možda malo punk rock, neki hardcore, ali rock. Ono, pjesma uz koju prosto poželiš da te neko prevali šakom preko nosa. Ili ti nekog da prevališ. Slučajno, naravno, u šutki ili tako nešto. Bijesna, a ipak melodična. Pitaš se zašto nije soundtrack za neki Rocky ili Rambo. To stay alive? Nije li to već postao najdosadniji zadatak milenijuma? Pa ipak... Kad je pustim, pogledam u roletne i mrzim sebe što ih nisam zatvorila, jer mi se skače i lomi i tako... Sva sreća da moja agresivna strana i dalje voli da pegla kuhinjske krpe.

Volim Rise Against. Osjećam se kao da sam ponovo u srednjoj.

4. Charlie Rich – Behind Closed Doors

Bacim pogled na jučerašnju pjesmu i ne mogu pobjeći jednoj drugoj, istog naslova, Behind Closed Doors. Ne pomaže ni to što sam opet prelistavala High Fidelity. Užasni Charlie Rich. Previše mi je mekan za ovu trku koju svakoga dana ostavim na pola.

Pjesme istog naslova. Odjednom brojim koliko se takvih mogu sjetiti u trenutku, stanem kod Tonke. Dvije. Tačno dvije. Nema dva Wonderwalla, ali ima dvije Tonke. Toliko je moj mozak trenutno u stanju da sabere.

Nemam običaj da preslušavam kantautore iz perioda nakon II svjetskog rata, jer nemam vremena za njih u posljednje vrijeme. Nemam, jer u svakom me trenutku čeka dvadesetak aktuelnih albuma koje valja preslušati. Ali za ovu pjesmu uvijek nađem vremena, tako je diskretna i nježna, i u vremenu kad svi o svemu pričaju otvoreno, zvuči pomalo bajkovito. Šta se događa iza zatvorenih vrata? Ma, mora da je nešto dobro!

5. Daleka obala – Sušac Blues

Daleku Obalu zakačim još u krevetu. Počne od Tonke, ali srećom ne ostaje na njoj. Čim zabavim svoje dijete, na mene se navali Sušac Blues.

A to je srećna pjesma, bar po dozi optimizma i autosugestije koju nosi . Takva pjesma može da mi pomogne da preguram dan. Jer ja se, u normalnim situacijama, bojim svakog novog dana, ali ako mantru zanosnog dugajlije Marijana Bana ponovim desetak puta za redom, počinjem da vjerujem da sam jača. A ljudima od dva metra i onima višim od dva je lako vjerovati. Cijela pjesma zvuči kao borba s pozitivnim ishodom. Negdje u glavi imam sliku Marijana Bana koji je ostao bez jedara pa raširio ruke i ne da se.

I onda mi prođe kroz glavu – kad porastem, želim da budem Ban iz ove pjesme. Ban koji se ne boji. Ban, koji kad krene, on će sigurno doći tamo gdje je namjerio. 

6. Laufer – Jezik otkinutih ruža

Prosto mi je dolazilo žao ovog Damira Urbana. Na koncertu mirno, u pojedinim trenucima ko da smo na komemoraciji, vidim tamo da u prvim redovima ima ekipe koja pjeva, sredina livade ćutljiva, a u pozadini čujem samo sebe i burazera i dva kretena koja se sprdaju čovjeku: „Je li mu ovo ’aljina? A viđi ga, ka majmun, kako se objesio za ovoga“. Znam, 90% njih je došlo da ga sluša kako pjeva Moju vodu. Zna i Damir to, znam i ja, znaju i oni. Kad bi svirao šesnaest puta Moju vodu, to bi bio koncert snova za tu publiku s kojom ne saosjećam. A ni ne znaju da to nije Urban and 4, to je zaostalo iz vremena Laufera. A Laufer ne postoji više od 10 godina.

I ja bih, ako me pitate, htjela uvijek jednu pjesmu Laufera da čujem. Ali mi ne može biti, čini se.

Pjesma otkinutih ruža je vrlo jasna po pitanju susreta dvoje ljudi koji su se nekad voljeli, a više nisu zajedno. Opisuje cijeli prostor nedorečenosti i ostajanje u tom prostoru. „Usne trnu od samoće“. Da, to je to.

Urban je uvijek bio veliki muzičar, a ovdje ga doživljavam kao velikog pjesnika. Jednom sam davno pokušala da opišem to stanje tišine i nije mi uspjelo. Sad mi više i nije toliko važno, izgubilo se značenje godinama, ali mi je ostala pjesma, savršena minijatura kao dokaz da se sve, ali baš sve, pa i neprijatna tišina, mogu opjevati tako da ubodu viljuškom pravo u srce.

7. The Decemberists - Down by the water

Uvijek me sedmi dan muči. Ne samo zato što bi neki posao trebalo završiti (takvih je poslova i previše), već mi inspiracije ponestane poslije parnih dana. Gledam u rijeku kroz prozor od ostave i pjevušim Down by the water.

Nalazi se na jednom potpuno prosječnom albumu pod nazivom The king is dead. To je, naravno, moje mišljenje. Najviše mi smeta što, kao slušalac cijelih albuma, ne vidim nikakvih niti koje bi pjesme povezale u cjelinu. Ni dvije pjesme uputilo jednu na drugu. Volim konceptualne albume, nisam kriva.

Pomalo zvuči kao da je inspirisana pjesmom The One I Love R.E.M-a (Peter Buck je, istina, gostovao na tom albumu, bar u 3 pjesme, ako me sjećanje dobro služi).

Pjesmu, tačnije riječi ove pjesme, ne razumijem baš najbolje. Vjerovatno zato što ne razumijem kako je bilo nekada živjeti u Portlandu, blizu rijeke, uz parobrode. Potpuno je van mog poimanja, čini se da je svojevrstan omaž američkom načinu života i to je sasvim u redu. Ne moram razumjeti nešto da bi mi bilo pjevljivo i da bih potpuno uživala.

A i sedmi je dan kako slabo spavam.