(objavljeno na ugašenom "Gardencafe" portalu 10. septembra 2015. godine)
Sarajevski
Billy Andol je svojim ovogodišnjim, trećim albumom „Linije“ krenuo u
indiskretno osvajanje regiona, i čini se da se na tome neće završiti. Budući da
imaju jedno od najzapaženijih izdanja ove godine, a da na našem portalu nikada
nisu dobili pravu recenziju, u susret dodjeli MTV nagrada, čijim će dijelom,
nadamo se, postati, s nama je razgovarao Vedad Trbonja, superiorni vokalni
solista i hladnokrvni gitarista ovog benda.
Povoda za ovaj razgovor je
posljednjih mjeseci bilo dosta, no čini se da ova nomincija za MTV Best Adria
Act postaje prelomna tačka u promociji vašeg rada, i osvajanje takve nagrade bi
moglo značiti da je vaš zvuk konačno postao cijenjen i među širom publikom. Kako
je vi kao bend, i ti kao pojedinac, doživljavate? I koliko si upoznat s radom
ostalih nominovanih izvođača?
Iskreno, jako smo iznenađeni da
se Billy Andol našao u užem izboru i naravno to nas usrećuje. Poznajem većinu izvođača
koji su nominovani sa nama i drago mi je da smo u društvu talentovanih muzičara.
Ima tu svega. Za svačiji ukus ponešto.
Da li si kao dijete, onda kad je
MTV zaista bio na svom vrhuncu i oslobođen konkurencija, (a negdje smo istih
godina, pa ću pretpostaviti da ga se na isti način sjećamo), imao želju ili
ambiciju da jednom budeš dio te velike muzičke riznice? Jesi li u tim godinama već
htio da budeš velika rock zvijezda?
MTV u mom djetinjstvu je bio neka
vrsta Biblije. Tada nije bilo interneta, a televizija je bila na vrhuncu. MTV
je tada postavljao standard, nije imao prave konkurencije na našem tržištu. Imali
smo koncerte i spotove snimljene na VHS
kasetama. Dolazili smo jedni kod drugih da ih gledamo, presnimavamo. Zvuči kao praistorija
sada…
Album „Linije“ je izuzetno dobro prihvaćen,
ljudi ga razumiju, ili vole, ili oboje. Ne bih ga sad upoređivala s prošla dva,
no pitam se da li je prelazak pod novu etiketu imao uticaja na to da se toliko
o njemu priča, ili je zaista samo vaša muzička zrelost (autorska i sviračka)
učinila da budete toliko traženi?
Puno rada je uloženo u “Linije”.
U svakom smislu te riječi. Iza rada uvijek stoje neki rezultati. Puno rada jednako
je puno rezultata. Vrlo jednostavno.
Koju pjesmu s „Linija“najradije izvodiš
uživo i da li ti publika odgovara na emociju koju im pružaš? Pokušavam da
dočaram tvoju mekšu stranu, budući da na sceni djeluješ prilično hladno i
uzdržano, koliko sam uspjela vidjeti za vrijeme jednog kratkog seta na
nikšićkom festivalu.
Volim izvoditi “XXX” jer je uživo
baš žestoka i imam mjesta i vremena da se iskačem. Nikada nismo publiku ostavili
ravnodušnom. Prepadnemo ih ili ih usrećimo. A publika na Lake Festu je bila sjajna.
Pjevali su sa nama!
Vaš drugi album (moram se na
kratko vratiti na to remek djelo) zvuči kao da je nastao u jednom dahu, poput
jedne duge pjesme koju samo razdvaja način interpretacije, aranžmanska i
emotivna variranja od situacije do situacije. Kako je došlo do toga da se
usudite da uradite jedan tako učauren, zatvoren, više epski, nego lirski album,
i zašto i onaj nakon njega nije išao nekom tematskom linijom. Možda previše
tražim ovim pitanjem, ali sam iznenađena promjenom koncepta koji ide ka tome da
odjednom na „Linijama“ nema koncepta (nije, doduše, ni kreativni nered, ali
jesu zaista pjesme koje uvijek mogu da se izdvoje iz cjeline), pa me zanima je
li sam način rada bio u pitanju, ili to kako publika jeste ili nije odgovorila
na „Billijevo putovanje“, da ovog puta radite opušteniji album.
Ovaj put smo se skoncentrisali na
energiju. Cilj nam je bio da snimimo ploču koja bi bila vjerodostojna slika našeg
nastupa uživo. Mislim da smo u tome uspjeli i da je publika to prepoznala.
Istina je da mi u publici imamo širok dijapazon ljudi. Neko nas sluša radi toga
šta pričamo, a neko radi toga kako pričamo. Bitna su oba aspekta.
Čini se da vam nikad nije bilo
važno muzikom promijeniti svijet, pa ni onda kad ste socijalno angažovani u
pjesmama. Šta vas je pokretalo? Samo potreba da izbacite emociju iz sebe ili
nešto o čemu ja ne znam ništa?
Volimo da radimo ovo što radimo!
I imamo priliku da to radimo. Mi smo sretni radi toga i trudimo se da radimo na
sebi i postanemo svakim danom sve bolji. To je sve.
U bendu si angažovan i vokalno i
instrumentalno. Trpi li ponekad jedno od to dvoje? Nekad je (iako to nije nešto
što te definiše, ni tebe, ni svaku pojedinu pjesmu) glas u prvom planu, nekad
gitara, pa se pitam u kom momentu procijeniš šta će biti efektivnije i koji dio
sebe ćeš da istakneš u datom trenutku?
U početku je teško, a kasnije ne
razmišljaš o tome šta radiš. Naprosto to radiš. Za mene je bitno osjetiti ostatak
benda i onda se uklopiti tako da se popune sve praznine. Mislim da je najbolje reći:
Dok sviram pjesmu, dio sam nje.
Smijem li pitati zašto tvoj stari
bend Soba 403 nije uspio? Po senzibilitetu su mi bili mnogo bliži nego ovo što
sad radiš, a opet, osjeća se taj neki
hipersenzitivni dašak i u tvojim svježijim radovima. „Indija“ je, recimo, u
drugačijem aranžmanu, mogla biti dio repertora tvog starog benda.
Soba je bila dobar bend. Dobra
energija i dobra muzika. Raspali smo se zato što je svako otišao na različite strane
svijeta. Jedan da radi u Hrvatskoj, drugi da studira u Engleskoj…
Smeta li ti što će ljudi uvijek
tražiti da svirate „Galileo“? Usuđujem se tvrditi da je to vaša „Layla“, pa se
pitam imaš li osjećaj da bi te nekad neka od tvojih pjesama mogla umarati?
Meni je “Galileo” jedna od najdražih
stvari koje sam napisao. Puno se ljudi pronalazi u njoj, jer u današnje vrijeme
puno je galilea: obrazovanih, dobronamjernih i pametnih ljudi koji znaju šta je
istina, a nisu u poziciji da je kažu, ili to masu jednostavno ne zanima.
Šta nas očekuje u ovom jesenjem
dijelu „promotivnog prvenstva“? Neki spot? Nastupi? Ponovno druženje u Crnoj
Gori?
Za tri sedmice „Linije“ izlaze u
tvrdom izdanju. Pripremamo se za to. U isto vrijeme snimamo spot za „Indiju“.
Mislimo da će biti baš dobar. Imamo sjajnu ideju! Crna Gora također uskoro!!!
