Najavljen za 14. januar, osamnaesti
studijski album Brucea Springsteena je, kao i mnogo puta do sada, procurio
ranije, i fanovima uveliko uljepšao novogodišnje praznike.
Album High Hopes
nije jedan od onih cjelovitih albuma svojstvenih The Bossu, već je sastavljen
od pjesama koje se nisu uklapale u neke druge albume, osvježen s nekoliko
obrada.
Najveće osvježenje je
Springsteenova nova (stara) muza, Tom Morello, koji je učinio da se kod Brucea
ponovo prepoznaje nešto od one sirovosti i napetosti iz sedamdesetih, te
teatralnosti i eksplozivnosti iz osamdesetih. Vjerovatno se zbog toga ovih dana
uporno ponavlja fraza : Bruce is back. Bruce, naravno, već skoro petnaest
godina nigdje ne odlazi, i reklo bi se da ni vazduha ne uzima. Od dvanaest
pjesama na albumu, Morellova gitara se čuje u osam.
Album otvara pjesma kantautora Tima
Scotta McConnella, a zatvara je Dream Baby Dream, synth-punk dua Suicide, a na
albumu se nalazi i pjesma Just Like Fire Would Chrisa Baileya koju je Bruce
svirao tokom australijskog dijela turneje, opet na nagovor Morella. To su već
tri neautorske pjesme na albumu, a uz spisak onih koje je Bruce do sada već
više puta svirao, kao što su American Skin (41 shots) i ponovo snimljena The
Ghost Of Tom Joad, ne ostaje nam mnogo sasvim novih pjesama. The Wall je takođe
poznata fanovima, pjesma koju su zajedno uradili Joe Grushecky i The Boss, u
kojoj se još jednom Bruce dotakao Vijetnama. S druge strane, sve tri pjesme
koje je pozajmio, Bruce je diskretno učinio svojima, American Skin je zaslužila
da konačno ima svoje mjesto na nekom studijskom albumu, a The Ghost Of Tom Joad
je zaslužila da je imamo u bendovskoj verziji.
Down The Hole i Harry’s Place su
ostaci s The Rising albuma. Prva muzički vuče na I’m On Fire, iako se
tekstualno poklapa s temama karakterističnim za Rising (potraga za preminulim
supružnikom), dok druga muzički pomalo asocira na Further On Up The Road, a
pričom, u slobodnijoj interpretaciji, asocira na modernog Outlaw Petea, samo s
niže moralne ljestvice.
Predivan je horski uvod u Heaven’s
Wall, gospel rock s nevjerovatnom borbom dvije gitare, zatim jet u Hunter Of
Invisible Game, tiha saga o nesretnim putnicima i praznim gradovima, obje s
biblijskim motivima. A tu je i viteška This Is Your Sword, koja kao da je već
bila na Segger Sessions albumu, nekako isuviše poznato zvuči. I na kraju
Frenkie Fell In Love, koja me je na prvu asocirala na Ricky Wants a Man of Her
Own i jedna je pjesma jela drugu u sva tri akademska slušanja novog albuma. Pomalo
patetična, ali svakako zabavna i na koncertima će biti ludilo.
Nekog velikog zaključka nema. Dobili
smo album bolji od bar dva prethodna (moje skromno mišljenje) i dobili smo album,
već sedmi u posljednjih osam ili devet godina. A kako albumi manje ili više
znače turneje, čini se da bi bolje od toga bilo samo da se jedna turneja poveže
s drugom i da i Bruce i njegovi fanovi provjere svoje granice izdržljivosti.
No comments:
Post a Comment