RECENZIJA: The War On Drugs – Lost In The Dream (2014)

Kad bi se slušale sve priče koje su pratile treći album filadelfijskog benda The War On Drugs, očekivali biste depresivno - agresivnu skupinu pjesama uz koju možete jurcati po „majci cesti“, te biti ponovo rođeni kao potpuno nova osoba nad čijom aurom stražu čuvaju svi heroji američkog folk rocka. Možda malo pretjerujem, ali nisam dobila mnogo od takvih očekivanja. Zapravo, činjenica je da je Adam Granduciel bio svježe rastavljen od neke žene i da je album Lost In The Dream nastao u sjenci tog događaja, no koga briga za te detalje? Muziku zasigurno ne slušamo zbog privatnog života nekog muzičara. Uostalom, nije li svaki veliki umjetnik crpio iz sopstvene stvarnosti da bi kreirao novu? Granduciel je konačno, tek na trećem albumu, pokazao da je zaista umjetnik, pa je nebitno da li ga je na stvaranje povukla lična drama ili najobičnija tegla krastavaca.

I nema na ovom albumu neke velike depresije, više sam plakala uz albume muzičara koji djeluju najsrećnije na svijetu. Nema depresije, nema očajavanja, nema odustajanja, samo upornog preispitivanja, prolaženja kroz razne faze međuljudskih odnosa (međuljubavnih, naravno, no, dramatizacija mi je draža od patetike), te izdizanja iznad svih slabosti. Ne do te mjere da biste ushićeni jurcali putevima slobode tražeći benzinske pumpe od Ohaja do LA-ja. Ovaj psihodelični country rock album (doduše, vrlo profinjen, izbrušen, očigledno mažen i pažen u svom nastajanju) je dobar za duge vožnje jednako koliko i mnogi drugi, ali je u isto vrijeme jedna meditativna podloga, jedna cjelina koja nije lako pjevljiva, a opet klizi kroz krvotok lakoćom toplih napitaka i povlači na zadovoljstvo u bilo kom trenutku, položaju, stanju.

Upravo unutrašnja borba je ključ cijelog albuma (zanimljivo da se baš ključ pojavljuje u ovim pjesmama kao lajtmotiv, uz još nekoliko lajtmotivskih elemenata, kao što su tama/tamna strana i nestajanje). Već na samom ulasku u album, u pjesmi „Under Pressure“, čini se da neće biti mjesta padanju u ambis - ovaj ulazak je optimističan u izvjesnom smislu, nudi neistražene muzičke prostore, nešto poput zvučnih pećina (posebno dočarano nedefinisanim zvucima pred sam kraj), a u tekstualnom smislu je dilema koja se riješi do kraja – bez obzira na okolnosti moramo izabrati sami, a ja biram preživljavanje – u slobodnoj interpretaciji, naravno. Nastavlja se kroz razne faze – u „Red Eyes“ stavlja tačku na greške iz prošlosti i insistira na tome da se one neće ponavljati, ali sve je još uvijek prepuno nade da će se staro stanje stvari vratiti (we won't get lost inside again babe), što će se nastaviti patnjom koja dolazi kao okašnjela reakcija i zaista, pjesma „Suffering“ zvuči kao da žice gutaju sopstvene knedle u najnježnijoj i najtužnijoj solo dionici ikad. Slijedi „An Ocean Between The Waves“, koja, ako bi se ovaj album smio odvojiti na sastavne djelove (a ja to ne želim i nisam uradila) bi mogla biti i najljepša pjesma snimljena ove godine. To kako se ispunjava zvučna slika što dublje ulazimo u  pjesmu, to progresivno rasterećenje s vrlo sugestivnom gitarskom linijom je do te mjere optimistično da otvara novo poglavlje u jednačini post break-up depresije. „It never gets too dark to find anybody at anytime“ zvuči kao da je oporavak već uspio. Slijede dematerijalizacija u hipnotičnoj „Disappearing“, te nastavlja otuđivanjem od sebe (there's just a stranger living in me) u „Eyes To The Wind“, dilanovskoj po smirenosti, osjećaju i načinu pjevanja, te springstinovskoj po himničnosti u isto vrijeme. Čemu instrumental? Možda kao pauza između epizoda, možda kao oda svim ćutanjima koja su se mogla nazvati epizodama i koja su govorila više od riječi. Muzika je u tom slučaju mogla biti bilo što: uzdasi, pokreti lica, krvotok ili povišen krvni pritisak. A na kraju, možda je „The Haunting Idle“ samo indiskretni uvod u sljedeću pjesmu. U tu se pjesmu, u „Burning“, poput koračanja ulazi kao u nešto nepoznato; to je pjesma koja konačno ima refren u pravom smislu riječi (ovo naglašavam zato što album u cjelini ne nudi gomilu lako pjevljivih pjesama i refrena, uglavnom je stvoren da bude slušan, da mu se divimo ne insistirajući na tome da se uključimo i to je vrlo posebna vrsta doživljaja, što ga ne čini manje melodičnim i ritmičnim, samo na neki način ostaje misteriozan, dalek i veličanstven u svom postojanju). Naslovna pjesma kao da nudi rješenje, nekoliko vrlo konkretnih zaključaka o ljubavi (ljubav je ključ, ljubav je igra – lajtmotiv na radnom zadatku, očigledno) na kraju jednog puta u rasterećenoj melodiji, bez pritiska. I mogao je biti kraj baš na tom mjestu, ali ne. Gotovo narativno zatvaranje u pjesmi „In Reverse“ je dijelom teatralno, kao da je sve prije toga bila samo predstava i sada je narator tu da donese zaključak, prije nego se sa scene pokupe ostaci. A zaključak je, na izvjestan način, vraćanje na početak (now as I let the darkness in), s jednakim ciljem, s jednakom željom da se iz drame izađe otvorenog uma. U prilog poređenju s pozorišnim komadom, čak i postepeno uvođenje instrumenata u većini slučajeva igra na istu kartu.

Postoje momenti kada pomalo izlizana rješenja prerastaju u muzičke gorostase, sve je prepuno muzičkih ukrasa, diskretnih prelaza, u pratnji najsmirenije ritam sekcije, gdje čak i rasterećujući i pobjednički usklici zvuče dostojanstveno. Ponekad se čini kao da je cijeli album nastao isključivo uz gitaru i da je takav mogao i ostati i ne biti nevidljiv, ali da su ga aranžmani izdigli do savršenstva. Nema tu misteroznih metafora i stihova nemogućih za protumačiti, već samo i isključivo jednostavne i nedjeljive, iskrene i lako prirastajuće istine koje žive sopstvenu vječnost u jednoj umjetničkoj stvarnosti, u prostoru albuma koji zasigurno neće ostati zarobljen u ovoj godini. Da sam ja album, ne bih tražila više od svog života.

7 Days To Rock, Vol. 14 - YU Edition

Kad ne brojimo one standardne strahove jednog normalnog čovjeka, kao što je strah za bližnje, strah za sopstveni život i strah od visine (dobro, jeste malo nadrealno, ali koliko ste vi puta pali s rolera i bicikla, molim lijepo), najveći strah mi je da ću umrijeti prije nego preslušam svu muziku koju želim. I da se ne lažemo, umrijeću prije nego je čujem. Odavno nisam sebe častila jednim češljanjem po biserima bivše Jugoslavije. Jesen je prerano zajesenila i natjerala me.

1. Zana – Rege Za Pivsku Flašu

Opet se osjećam beskorisno. Uvijek je tako kad se u dva dana smjenjuju četiri godišnja doba. Podne je, a imam osjećaj da je sumrak. I nešto malo piva pri ruci koje je postalo bljutavo, pa mi je palo na pamet da namažem kosu njime. I mala radna soba. I zatvorim oko za detalje. I najradije bih prespavala dan ili dva.

A onda zagnjurim u muziku i nađem pjesmu koja baš o tome govori.

Sad da me neko pita postoji li više grupa Zana, ne bih se mogla zakleti da bih pogodila. Ali sam sigurna da ne postoji ova Zana o kojoj pišem, ova Zana koju sam slušala posljednjih dana kao da nije sve vrijeme bila tu. Nije to ona u-reku-tvoja-pisma-baciću-Zana, ni ona blago retardirana radimo-duet-s-Draganom-Mirković-Zana, ni ona koju smo nekad davno vikendom slušali u emisiji „Pozdravi, želje i čestitke“ kad neki, nikad do tad obrijani, delija krene u armiju u „mali grad na granici“, a nikako nije žuti-žutuju-rukuju-se-rukuju-Zana.

Loše Vesti Uz Rege Za Pivsku Flašu je možda najbolji synthpop album s naših prostora koji sam ikada čula. Izvanredno povezan kao cjelina, vrlo dopadljiv, iskren na neki potpuno običan način, ljudski, bez skrivenih namjera, ali ne jednostavan. Koketiranje s power popom, malo darkerski, ponajviše novotalasni album, nešto što nikad ne bih ni pomislila da ću naći na prašnjavim policama „free download“ prodavnice ploča.

Jedan drugar reče: „tu negdje s prvom Kim Wilde, života mi.“ U život se ne bih baš zaklela, ali lijevu ruku dajem za tu izjavu po cijenu da se ne mogu počešati kvalitetno po leđima. Sjedim i slušam s još dvije žene i kontamo kako je Rege za pivsku flašu najbolja pjesma o PMS-u. A nije rege, pritom.

2. VIS Idoli – Glavna Ptica

Kad me neko pita koji je najbolji jugoslovenski album svih vremena, rijetko dam konkretan odgovor, ali mi je Odbrana I Poslednji Dani uvijek na pameti. Zato što je onda, sredinom devedesetih, kad sam ga prvi put pažljivo slušala od početka do kraja, bio van vremena u kome ga slušam, pa mogu misliti kako je zvučao onda kada je objavljen. Zato što je to jedan od onih konceptualnih albuma kakve danas rijetko mogu čuti, album koji se mora slušati u cjelini, jer negdje kad se rasparča, izgubi svoj smisao i otme mu se od ljepote i uzvišenosti misli. Jedan od onih albuma s mudima koji bar jednom godišnje otmem od sopstvenog zaborava i natjeram se da razmišljam o njemu. Što sam starija, svaki put mi drugačije zvuči. Ne mogu reći da li je jasniji, na kraju krajeva, nije ni napravljen da bi svakome bio jasan. Drugačije ga interpretiram, to je poenta.

Jedan od onih albuma koji vječno tjeraju na analizu svakog pojedinačnog stiha (bilo je situacija tipa: šta mu kog đavola znači to da je „imala snažnije ruke nego ja“)

Pa zašto se onda zaustavljam već danima na samo jednoj pjesmi? Neobjašnjivi teret te ptice koja stoji na balkonu i gleda na barikade, vjerovatno... ta nemoć jednog bića koje može odletjeti u bilo kom trenutku u neki drugi, možda bolji, a možda samo drugačiji svijet, da se odupre, da se izgubi i zanemari. A onda se iz toga rađa poriv za kritikom. Kritika, logično, nailazi na cenzuru. Stajati i posmatrati, a u isto vrijeme se ne pomjerati i žaliti – to je naša stvarnost od kad sam svjesna da smo dio neke stvarnosti. Postoji li pjesma koja bolje opisuje balkanske potrebe od Glavne Ptice? Sigurno da postoji. Samo ne večeras.

VIS Idoli nikad više nisu napravili ovako dobar album. Nisu mnogo ni potrajali nakon njega. I nije neka šteta. Ipak su išli silaznom putanjom.

3. Buldožer – Život... To Je Feferon

U posljednje vrijeme malo spavam, a puno sanjam. Sve same gluposti. Prijateljicu u snu ne prepoznajem, jer je sva izobličena od trudnoće, kao da nosi petoro odjednom. Ili kako nosim Indiana Jones šešir po cijelom Zagrebu tražeći neku birtiju. A sinoć sam sanjala kako me gađaju neki klinci, jer sam pjevala na ulici dok sam čekala autobus. Gađali su me sveskama na uske i široke. Fraza „kao u snu“ mi nikako ne zvuči pozitivno. Budim se naspavana, ali spavam umorna. Previše aktivnosti. Pa ti odmaraj. Puštam u ranu zoru Život... To Je Feferon.

Objasniti velike životne istine nije lako, pronaći taj jednostavan način gledanja na stvari je umjetnost iznad umjetnosti. Život, sreća, ljubav – to su jednostavne stvari, a ljudi ih komplikuju. Kao ja sada, pokušavam objasniti nešto što ne traži objašnjavanje. Ali loše sam spavala. Život... To je Feferon je pjevljiva ljubavna pjesma, s tri osobe u igri. Nije ni smiješna, ni zabavna, a može biti. Zavisi od toga kako želiš da je posmatraš. Hibridna muzička forma, s pauzama, s horskim pjevanjem (nižu se pitanja i odgovori, a ponekad mi fali onaj jedan dio odricanja da bi bila lijepa i potpuna slovenska antiteza – proizvod potpuno besmislenog razmišljanja naglas), s himničnim prizvukom u jednom dijelu, odličnom solo dionicom pred samo finale, malo pravog pjevanja, malo razgovornog vikanja. Sedam i kusur minuta poluočaja. Isto toliko minuta iznuđenog revolta i možda pola od toga prijetećeg podsmijavanja.

Bila je godina sedamdeset peta kad je ova pjesma zauzela svoje mjesto na albumu Pljuni Istini U Oči slovenačkog benda Buldožer. Do današnjeg dana se ništa nije promijenilo. Ni život, ni ljubav, ni sreća... a ni tramvaji još uvijek ne voze po Crnoj Gori.

4. Dobri Isak – Dozvoli Mi Da Ostanem U Tvome Krevetu

U samo sedam dana sam pjesmu Dozvoli Mi Da Ostanem U Tvome Krevetu čula bar četrdeset puta. Ne sjećam se kada sam posljednji put dozvolila sebi da trošim jednu jedinu stvar tako pohotno i tako bezosjećajno. Uvijek živim u strahu da će se potrošiti nešto što ne bi smjelo. Ali godinama sam izbjegavala da se upustim u tu priču zvanu Dobri Isak, jer previše sam bendova čula i umorila se od dosadnih, predvidljivih i umarajućih pjesama, i bila mi je potrebna pauza. Vratila sam se u velikom stilu. Iznenađena. Imali smo sredinom osamdesetih moćan post punk proizvod pod blagim (ajde, nije baš blagi, malo je jače od toga) uticajem svjetskog new wave pokreta, bend koji me je natjerao da se prisjetim zlatnog doba Joy Divisiona, samo što je zvuk kod Nišlija malo siroviji, neprečišćen, gitara je jača nego sintisajzer, glas je malo sugestivniji i emotivniji (a možda mi se to samo čini zbog toga što nema jezičke distance), emocije su mi bliskije... I cijeli album je pravo blago koje mi je godinama klizilo negdje kroz trepavice, ali tu je, samo je trebalo da me neko tresne mokrom čarapom po glavi.

Ali ta pjesma, kako ona veliča ljubav kao utočište, kao spas, kao mirnoću dvojine nasuprot gomili, kako je zaokružena ritmom brzog hoda, zatim trčanja, ponegdje saplitanja. Srećna sam što sam dobila ovakvu pjesmu, jesen je od nje postala crvenija nego ikad.

Na kaseti, kažu, jasno piše da je album Mi Plačemo Iza Tamnih Naočara štampan u tačno sto primjeraka. Bend Dobri Isak se raspao negdje po izlasku svog prvijenca. Šteta.

5. Pop Mašina – Put Ka Suncu

Sve pjesme u kojima se pominje sunce su moji prijatelji. Tako sam i došla do benda Pop Mašina, benda koji sam u životu dosta slušala, i koji mi je uvijek potvrđivao da je u jednom trenutku scena bivše mi domovine bila jedno predivno mjesto na onoj ravnoj ploči koja počiva na leđima džinovske kornjače.

Nije lako pisati o ovakvom bendu bez neke direktne podloge. Pričalo se o njima kao o koncertnoj atrakciji u vremenu kad je rock još uvijek bio problematična pojava, kad su prošireni vidici bili nepoželjna kategorija. Po čemu se to razlikovalo od današnje perspektive? Ni po čemu, kad malo bolje razmislim.

Put Ka Suncu čujem kao kombinaciju agresivne gitare i još agresivnijeg bubnjanja, s dodatkom nekog malo neobičnog funky ritma, neprirodnim vriskom, čudnovatim zviždećim elementom i taj jednostavni „Želim da si tu“ refren. Sasvim dovoljno da poželim da jedan takav bend čujem uživo više nego jednom. A neću ih sigurno čuti, jer su, kao i svi dobri bendovi, iza sebe ostavili samo dva studijska albuma i jedan dragocjeni live album koji se zove isto kao i pjesma o kojoj pišem i svi otišli na svoju stranu.

6. Haustor – '60 - '65

http://www.metacafe.com/watch/8078559/60_65_haustor/

Toliko puta je Rundek svirao u Crnoj Gori, a ja sam ga samo jednom slušala. Ovih dana je ponovo bio tu, daleko od mene, doduše. Nisam baš toliki fan njegove solo karijere, to vjerovatno ima veze s nečim u glavi. Rundek je na ovim prostorima neko ko ima fanove širokih pogleda na svijet, ili barem na muziku i ono što se muzikom zove. Valjda su u međuvremenu stasali ljudi koji su bili na dobrom putu da imaju ukusa, ali nisu dovoljno poradili na tome. Slušati Rundeka mi je sasvim dobra stvar, ali stapati se s ljudima koji će pjevati dvije njegove pjesme, a ostatak koncerta ogovarati ili kucati poruke ili se fotografisati – nisam ja za te filmove. A i još mi jedno uvijek nedostaje kad ga slušam: onaj stari, dobri Haustor, one brutalno-poetične slike i one depresivno-genijalne melodije, nešto što je bilo vanvremensko osamdesetih, nešto za šta mi je stari govorio da je budućnost rock muzike na našim prostorima onda kad nisam ni razumjela šta budućnost treba da predstavlja. I bio je u pravu.

Pjesma '60 - '65 se nalazi na njihovom prvom albumu, i razigrana je poput pripovjetke o najupečatljivijim uspomenama djeteta. Dominantna bas linija, prigušen vokal, koji u suštini i nije bio neophodan, pomalo vuče na Dorse, na neki perverzan način... Da li melanholija dolazi iz tih par riječi ili me puca nostalgija za cijelim jednim vremenom kog se slabo sjećam, ne znam. Ali da me neko pita kako se trenutno osjećam, mogla bih pustiti tu pjesmu, jer to je onaj veličanstveni, ni previše dobar, ni previše loš, osjećaj pri posmatranju stvari.

7. Tako – Izgubljeno Ništa

Gore sam pomenula Pop Mašinu, pa se sjetim da je jedan od članova napustio „mašinu“ i otišao u Tako, i tako se bacim, nenamjerno, na preslušavanje instrumentalnog post rocka Jugoslavije s početka osamdesetih. Nisam toliko muzički obrazovana da bih mogla razmišljati o instrumentalima na način na koji bih to radila da jesam. Sebi ostavljam osjećanja, drugi neka zavire u kajdanku. A u ovu kasnu uru gotovo da malo toga osim umora osjećam.  

Album U Vreći Za Spavanje sam prije svega odabrala zbog naslova, simbolična slika raznih sjećanja koja mi se vraćaju u glavu, jedno italijansko mokro popodne i jeftino vino (skuro) iz kartona i neki dragi ljudi. To im je bio drugi, i nažalost posljednji album, pri čemu Izgubljeno Ništa, pjesma o kojoj pišem, u tom slučaju može imati dodatno, apokaliptično značenje. Jer takva je, nabijena silinom gitare od samog starta, da bi se negdje razvodnjila treperenjem flaute po sredini, kao da je surovost ništavila morala da uzme daha i onda nastavila još silnije do kraja pjesme, da centrifugira do velikog praska. Moja percepcija stvarnosti, odnosa među ljudima, uspjeha i slave je upravo takva. Očigledan je uticaj Pink Floyda, što mi jako prija. Prvi je album čak i imao vokalnih dionica, ovaj je potpuno rasterećen od riječi. Bend se nakon ovog albuma ugasio. I ja se nakon ove pjesme gasim.

7 DaysTo Rock, Vol. 13 – Birthday Edition

Klatim se na stolici, sjećajući se kako je bilo lijepo kad su mi noge bile toliko kratke da nisam mogla dohvatiti pod. Onda je vrijeme počelo da leti. Malo, malo, pa rođendan. Počelo je kao strah od starenja. Nastavilo se kao strah od odrastanja. Da, tačno tim redom. Više mi nisu zgodni tipovi od dvadeset pet, već jedan koji sljedećeg mjeseca puni trideset pet. Više me brine nemanje posla, nego to što ću zakasniti na neku svirku. Sve manje podnosim duge solaže, i generalno pjesme koje traju preko šest minuta. U posljednjih petnaest mjeseci sam pogledala nula filmova, ali sam pogledala Open Season bar stotinjak puta.

Ova lista je posvećena svim dragim ljudima koji na ovom prelasku iz ljeta u jesen slave rođendane... ima ih (nas) pun autobus.

1. Dan Mangan – Basket

To je ona pjesma koju sam pronašla prije četiri godine i koja mi je još tada rekla sve. Da godine prolaze. Da je u njima bilo dobrih i loših stvari. Da u slagalici koju slažem ima dijelova koji su nestali i da se ne mogu nadomjestiti. Da mogu biti zaglavljena u beskrajnoj sreći. Da će moj sin jednog dana imati psa. Da sam jednom bila mlada, i nekom čudnom igrom vremena i okolnosti ne postajem mlađa. Jeste, pjesma upućuje i na još ponešto, ali to ostalo me ne napuni suzama na onim prelazima iz godine u godinu kad se natjeram na osmjeh i pokušavam da se ne zabrojim. Tridesete nisu nove dvadesete. I možeš samo da se napregneš i da sebe ubijediš da je dobro, i da bi opet sve ponovo.

U pjesmi Basket nema ničeg ekstravagantnog, dupepomjerajućeg ili izdižućeg u muzičkom smislu, ali i ta pjesma i ostale na albumu nisu ni najmanje jednostavne i predvidljive, naprotiv, ima tu zanimljivih rješenja, razlaganja, ponekad malo iznenadnih trzaja, nerijetko agresije, ali ne na silu, ne zato što je mora biti, već riječi i muzika igraju igru najsuptilnijeg provociranja i mora negdje izdušiti ta predigra.

Dan Mangan je kanadski kantautor, jako dobar vokal, prosječan gitarista, odličan pjesnik. Njegova tri albuma me vode gdje god se izgubim. Basket se nalazi na drugom, „Nice Nice Very Nice“ iz 2009. godine.

Ključni stih: I used to be so young, how did I get so old.

2. London Grammar – Wasting My Young Years

Dobro, nije baš da sam protraćila mladost, ali je lijepo slušati pjesme o protraćenoj mladosti onda kad nestane i sladoleda i piva i kad ti je muka odvući se do najbližeg marketa, a dijete ti je još uvijek malo da ga pošalješ. I da, sviđa mi se ovo „young years“, u odnosu na svoju babu ja jesam mlada, i zato je ova pjesma na spisku. A onda i zbog toga što Hannah Reid mi uzdrmava podočnjake dok pjeva, što mi uspori krvotok do granice gušenja u sopstvenoj nemoći, što me pokosi, pa me onda sabije u balu kao mrtvu, žutu, pokošenu travu. I što je ne mogu ignorisati. I nije ni čudo što ponekad imam osjećaj da pjeva na prazno, do te mjere natjera čovjeka da ignoriše muziku u pozadini. Tako mi London Grammar ponekad u glavi bude Hannah i neka dva tipa što stoje iza/pored nje, nikad ispred.

Imaju taj jedan album iz prošle godine, „If You Wait“, dovoljno za sada, mogu od njega da žive bar još dvije generacije slušalaca. Na njemu se nalazi pjesma Wasting My Young Years.

Ključni stih: You'll never know what was like to be fine.

3. Pink Floyd – Time

Nezahvalno je pisati o jednoj pjesmi koja bez problema i znoja može da se ugura u red onih najboljih ikada napisanih. Zato mi ostaje da pišem o tome kako se osjećam dok slušam i da opet ne budem do kraja u pravu. Onda dok otkucaji sata prijete da odvedu u najzamršeniji lavirint sjećanja, s izlazom na mjestu gdje su bukvalno zazidani svi pogrešni koraci s mogućnošću da razbijaš čekićem i pokušaš još jednom da ih prohodaš, ja sam sebe u stanju da volim više nego ikada. I ne, ne mogu ja biti pametnija od drugih. Takvo je vrijeme da svi, ma koliko se trudili da nas ne dotiče stvarni svijet, koliko god pisali poeziju, svirali, tvrdili da nam nije potrebno materijalno, već duhovno,  svi smo zavisni od stabilnosti na ovaj ili onaj način, uhodavamo se u svakodnevnicu, gubimo vrijeme, bukvalno i preneseno. I jednog dana se probudimo i iz ogledala nas posmatraju naši očevi i majke. Eto, zato se ja svakog rođendana sjetim da sebi pustim Time i bude mi malo loše, ali i dobro, jer jedna ovakva pjesma postoji i nosi na svojim plećima veliku istinu, nosi na svojim plećima sve ono što je u muzici ikada valjalo, a na kraju krajeva i cijelu poetiku jednog albuma, možda najboljeg ikada snimljenog. Moram li napisati Dark Side Of The Moon? Moram li napisati Pink Floyd?

Ključni stih: And then one day you find ten years have got behind you
                      No one told you when to run, you missed the starting gun

4. David Bowie – Growin' Up

Ovo je pjesma koju mi najčešće pominju za rođendane. S pravom, jer znaju koliko volim autora iste, a onda, i ja je trošim nezdravo mnogo svake godine kod istih ljudi. Naslov govori sve – odrastanje, ili još bolje: sazrijevanje. Ovdje, naravno, početna reakcija biva klasično buntovnička, a takve se sjećam sebe u pubertetu, drčne, neposlušne i svojeglave i uvijek s dobrom namjerom. Neviđeno sam bila u pravu, pa i vezano za stvari o kojima ništa nisam znala, niti danas znam. Takav mentalni sklop se mora preživjeti, a može se i mijenjati snagom volje roditelja. Ne znam kad je i što presudilo da se okanem inata i svađa, ali sam sada bliže ovoj ulozi ukrotitelja i imam jednog malog lava koji će uskoro početi da reži na mene. No, Growin' Up ima i onaj nastavak, onaj o surovoj američkoj ratnoj politici (mogu se, na nekoj razini i s tim identifikovati, ne u potpunosti, ali sjećam se nekih besmislenih ratovanja i još besmislenijih ljudi), i na kraju onaj o tome kako je jedan mladić uspio u životu (banalizujem cijelu priču, ali s ovim posljednjim se takođe moram složiti, s tim što moj uspjeh ne puni stadione, ali puni mi srce i trenutno spava najslađim snom na svijetu i samo povremeno trlja nosić). Na kraju pjesme, jer kraj je pjesme, bitno je imati svoj stav, a ne inat, jer inat nije dio sazrijevanja, već nezrelosti, s moje skromne tačke gledišta. 

Ovo je pjesma s albuma „Greetings from Asbury Park, N.J“. iz 1973. godine, prvijenca Springsteenovog. David Bowie je svoju verziju snimio ranije, no objavljena je zvanično tek devedesete na reizdanju „Pin Ups“ albuma. Izabrala sam tu drugu verziju, čisto da ne bude da forsiram starog Gazdu.  I ima tih stihova koji kao da su napisani za Bowiea, ko bude slušao pažljivo, prepoznaće.

Ključni stih: But when they said: Sit down - I stood up!

5. White Denim – At Night In Dreams

Jedan od onih albuma kod kojih padneš na prvu stvar i više nisi siguran slušaš li pažljivo do kraja. Osim osjećaja da, na prvu, perverzno asocira na nešto što se zove The Black Keys (što se zaboravi do kraja drugog refrena), ova pjesma mi od prvog našeg susreta uvlači u glavu cijelo bure nedoumica i teorijskih vrtloga. Priča o tome kako se raste i kako se saznaje. Kako se prihvata da mnoge stvari ne zavise od tebe, te kako, kao obnevidjeli, kroz život gazimo po tuđim smjernicama. Kako život nema smisla bez zajedništva. Kako je to zajedništvo u stanju da se pretvori u predstavu onda kada slaviš s drugima svoju ljubav. I to kako godine donose nove porive. Kako se iz jedne ljubavi rađaju nove, još veće. Ovo je moja najslobodnija interpretacija pjesme ikad. Ta meditativna nota se provlači kroz jedan predvidljivo – drmusajući ritam i neskladna je samo utoliko što muzika i tekst bude potpuno različite emocije. U ovom slučaju nesklad postaje zapravo najveća vrijednost pjesme.

White Denim su indie rock (s primjesama punka, ostacima bluesa, te uticajima sa svih strana) teksaški četverac. At Night In Dreams je meni najdraža stvar s njihovog prošlogodišnjeg čeda „Corsicana Lemonade“. Preporučujem cijeli album, na sopstvenu odgovornost.

Ključni stih: Sometimes it seems as if we could build a love to free us from pain.

6. Block Out – Trenje

Ponekad mislim da je moj strah od odrastanja krenuo upravo od ove pjesme još daleke 1996. godine. Ta brutalna priča o svakodnevnici koju donosi Trenje bi trebala biti zabranjena, bar onima koji još nisu u braku. Bježanje od doma, dvoje ljudi koji se više ne prepoznaju, koji ne uživaju u dodirima, koji rade stvari mehanički, jedva se sjećajući onoga što ih je povezalo. Jedna više nego uznemirujuća slika onoga što će postati od ljubavi ako je ne njegujemo svakog dana.

Srećom, taj nivo mi je nepoznat i nadam se da će ostati tako. Više se ne bojim ove pjesme. Sad je čujem jasno, u svoj svojoj veličini, turobne stihove oko kojih se razliva još mračnija, a melanholična muzika, koja je na trenutak u stanju i da prestravi. Nešto kao uvod u ono što će Block Out biti na albumu koji je slijedio, nikako dio albuma „Godina Sirotinjske Zabave“.

Ključni stih: Ti slušaš divnu muziku, ja povraćam po stanu.

7. Cat Stevens – Father And Son

I onda, kao i svakog puta, ta posljednja pjesma kojom bi trebalo nešto zaključiti, neće nikako da mi dođe, sve dok je stara slika, stara skoro trinaest godina, ne dozove. I zima je, prijatelj vozi Golfa dvojku, i počinje pjesma i ja se pravim pametna: to je Cat Stevens i on je ponosan na mene što znam. Ne kažem mu da mi je Cat Stevens malo smiješna pojava, pomislim, svako mora da ima svog Kemala Montena negdje u svijetu. Eto, toliko sam puna podsmijeha. Moj prijatelj je roditelj i on zna taj nivo brige, on je roditelj i nisam tada znala da poruke koje se nalaze u pjesmi Father And Son dobiju smisao tek kad upoznaš nekoga na ultrazvuku. Vrijeme će pokazati koliko će mi u životu padati na pamet. Sada je tu, izvučena iz podsvjesti, gnijezdi se i upozorava me.

Pjesma je iz 1970. godine. Očigledno se od tada promijenilo sve na svijetu, osim brige o potomstvu. Bar s moje tačke gledišta. Nalazi se na albumu „Tea For The Tillerman“, albumu koji ću jednog dana možda poslušati pažljivo i imati mišljenje o njemu.

Ključni stih: Just relax, take it easy.

7 Days To Rock, Vol. 12 – Rain Edition

Jubilarni, dvanaesti blog (da, moji jubileji su vrlo sumnjivog karaktera i nadasve su lične prirode), počinjem da pišem dok napolju orkestrira nebo. Vjerujem da ni jedna od ovih pjesama nije zvučala tako sedativno-rasterećujuće dok se u meni nije rodila neka vrsta protesta. Ljetnja kiša? Koja je razlika između ljetnje i jesenje? Prave li obje blato? Prave li lokve? Kvase li kose? Molim lijepo. Budite pripravni, kreće muzika.

1. Elephant And The Moon – The Night Is Cathing Up With Me

Ima pjesama koje su noćne, i od toga se ne može pobjeći. Da ih slušam u pogane sate kad mi se kroz glavu motaju sve stvari koje sam mogla, a nisam uradila, svi ljudi koje tokom dana zaboravim, pa mi se u prostoru između dva danja svijetla vraćaju kao sablasti, i sve one pjesme za koje nemam vremena dok su drugi ljudi budni i stoje kao sjenka između nekoliko stihova koje prečujem i onoga što u datom trenutku žele od mene. The Night Is Catching Up With Me je tu već više od godinu dana. Mjerim to rođenjem svog djeteta, za mene su rođene negdje u isto vrijeme. I nosile su jednaku težinu na dva suprotna kraja zadovoljstva. Gorka, bolna spoznaja o sopstvenoj nemoći (I can't run fast enough), traženje i na pragu od odustajanja, pod neprimjetnom svjetlošću vrha upaljene cigarete proviruje malo samopouzdanja, više verbalnog nego istinskog, pokretačkog (And I swear, one of these days I'm gonna set this whole town on fire), one zakletve izrečene tek onako, da se nešto kaže, da ne bi bilo da je svejedno. Možda postoji neko kome je dosadilo da ovo pjeva, ali ovdje sam ja kojoj nikad neće dosaditi da sluša. Jer noć je. I kiša. I pjesma. I srećna sam.

Elephant And The Moon je zagrebački kantautor Petar Vranić i jedan cijeli bend koji nastupa s njim po potrebi.

2. Oružjem Protivu Otmičara – Ptica

Pokojni bendovi – posebna kategorija dragih muzičkih skupina čiji su svi članovi uglavnom živi, ali ne znam čime se sad bave. Oružjem Protivu Otmičara, punk pop atrakcija iz Zrenjanina, su mi obilježili prvi raspust srednje škole i još nekoliko mjeseci kasnije. Neobična tvorevina, taj bend, s mrvušnom pjevačicom smiješnog glasa, za koji vam je potrebno vrijeme da bi je shvatili ozbiljno. I žalosno je da se danas samo, tu i tamo, provuče njihova skakutavo-iritirajuća verzija dosadne Mladiću moj, a Ptice se sjećaju samo istinski „slušači“, ljudi koji su sredinom devedesetih otkrili cijeli jedan svijet bendova iz Srbije.

OPO su se, u samo nekoliko godina, uporno rastajali i sastajali, snimili malo albuma, jedan čak dva puta (remix verzije su tako nepotrebne u nekim situacijama), i sve ono što su radili nakon odlaska pjevačice Dragane Mrkajić je bilo samo gubljenje vremena (naravno, to je moje mišljenje, ne naučno dokazana činjenica, ali ovo je bio jedan od onih konzerviranih proizvoda čiji je sigurnosni poklopac bila pjevačica, a ne pjesme, album ili ostatak benda). I sasvim je prirodno da u kišnim danima slušam jednu razdraganu, melodičnu pjesmicu suicidalnih tendencija. Jer Ptica je samo to, pjesma o namjeri jedne dvadesetpetogodišnjakinje da skokom sa zgrade završi svoj dosadni život. Nije mi dosadno, davno sam prefrkala pomenute godine, ali ima smisla. Jer dan je. Jer kiša je. Jer imam strah od visine.

3. Grandddy – The Warming Sun

Dan kada slušam pjesme u kojima postoje tople riječi: sunce, žaropek, žega, zagrijavanje i njima slične. Čovjek bi pomislio da će biti i vesele, ali nisu. Ova pogotovo. Ako uzmemo u obzir da skoro sve priče svijeta uz prejako sunce obično vezuju i neke nemile stvari (ne mogu one najpoznatije da se ne sjetim, one gdje je sunce, po riječima glavnog junaka, bilo jedini razlog za ubistvo), čini mi se da je moj doživljaj sunca ljudima malo nastran. No, da se vratim na pjesmu. The Warming Sun je dopadljiva, ali i depresivna priča o juče i danas ispričana s dvije tačke gledišta: kroz san gdje je sve idilično i kroz stvarnost u kojoj se nabrajaju greške i spoznaje krivica lirskog subjekta. Ni prva ni posljednja pjesma u kojoj se neko pita kako bi bilo da nije bilo. Pomalo asocira na nešto rađeno pod uticajem Pink Floyda, ali ne toliko da bi se pripisalo njihovoj neoriginalnosti. Usporenost koja stvara vrlo jasne slike, otvorenost i iskrenost i konkretnost su možda najbolje što od ove pjesme dobijam.

Grandaddy je američki indie rock bend koji slušam uvijek kad mi ništa drugo ne pada na pamet, jer s njima se ne griješi. Pogotovo album Sumday, s kog sam izvukla ovu stvar. Jer nedjelja je. I kiša je. I zatvorena sam u kući i ludim.   

4. Gemma Ray – Rescue Me

Nedavno naletim na novi album Milk For Your Motors i Gemma Ray zagospodari mojom radnom sobom bez pitanja. Onda krećem unazad, vraćam se albumima koje sam tek onako poslušala, bez interesovanja i onima koje nisam uopšte. I nađem jedan cijeli svijet melodija i šetanja kroz pop, soul, blues, obojeno goth sivilom, s kapljicama folka, ma, svega i svačega.

Rescue Me je kao puna kada tople vode i balončića. Mekana, lako se uranja u nju, a teško se izvući iz nje. Opuštajuća. Kao san koji odsanjaš na brzaka između dva oglašavanja alarma. Minimum riječi, minimum šokova i prelaza i nula velikih solaža i mrcvarenja. Odjednom kao da se riječi stope s tim nježnim glasom, i samo neki diskretni krik u pozadini vas podsjeća da ste u toku slušanja i ne dozvoljava vam da ignorišete svu tu magičnost i blagost.

Pjesma se nalazi na albumu Island Fire iz 2012. godine. Proguravam se kroz cijeli album. Jer vrijeme je odmora. I dijete je zaspalo. I kiša je.

5. Thea Gilmore – Teach Me To Be Bad

Ta Thea Gilmore je toliko obična, da bi joj se običnost mogla pripisati kao jedina posebnost. A opet, meni je najdraža od svih britanskih kantautorki. Thea je majstor da potpuno optereti svojim glasom, da iznađe vrhunska tekstualna rješenja, pretvara nepoetsko u poetsko, da obnaži metafore, da skrene pažnju na one situacije koje nam u životu proklize kroz moć opažanja. A sve to radi diskretno, gotovo kao da joj to nije najvažnija stvar u životu. Ima gomilu albuma. Ima gomilu dobrih obrada. Zahvalna sam svom prijatelju Martinu što mi je nametnuo prije više od dvije godine.

Pjesma Teach Me to Be Bad je pjevljivija od mnogih, zato je tako često vrtim. U stanju je da svojim ja-sam-nevinašce stavom čak i nasmije. Muzički je vrlo slična pjesmama za vožnju, kao da instrumenti klize autoputem, i nema stajanja od početka do kraja, čak ni nekog naglog smanjivanja brzine, tek nepredviđena situacija prije trećeg dijela. Malo joj je mana što je dosta pravolinijska, ali to je zaista beznačajno ako pjesmu koristite u prave svrhe. Jer podne je. I kiša je. I pegla je nečujna.

6. Nikola Čuturilo Čutura– Duga Noć Bez Sna

Čutura nije bio veliki heroj mog djetinjstva. Nije bio ni blizu da to postane. Ali sjećam se da su ga nekad tonci sa svih radio stanica voljeli i od njega se nije moglo pobjeći. Isto kao što sad vole... ma, nemam pojma koga sad vole. Uglavnom, bilo je nekoliko pjesama koje su se svaki dan morale čuti: Da kažem ti.. I voli me... ona obrada Magdalene... i ja sam tada uživala i njima i danas me oblije milina kad mi prođu kroz glavu. Ili se čuju u pozadini, s tuđih radija.

Sjećam se da je Čutura onda bio nestao na nekoliko godina, pa se vratio iz inostranstva (kažu da je bio u Londonu, svirao s Paul Rodgersom, šta-ja-znam) s namjerom da izigrava žestokog rokera. Imao je jednu vrlo dobru i simboličnu stvar Vrati Se i taj, ne tako loš, bar produkcijski dobro odrađen, i sa sjajnim muzičarima, album I.D.

Duga Noć Bez Sna nije baš najsvršenija pjesma na svijetu. Ali nije da joj fali nešto. Pogotovo u live verziji koju prilažem. U njoj su, doduše, skupljeni svi Nikolini uzori na jednom mjestu. Na prvu mi se učinilo kao da sam tu pjesmu već slušala i da je u pitanju prepjev. Ista ta bombastičnost, poziv da se nešto promijeni, da se prkosi iznutra onom spolja. Da, ipak joj fali, malo ličnog pečata, nešto što je bilo Nikola prije Nikole. Ali dobro je. Jer skoro će jutro. I kiša je. I sad bi me Ray LaMontagne sahranio.

7. Šinobusi – Bluz Novog Dana

Do prije dvadeset minuta sam imala potpuno drugu pjesmu na umu da zaključim ovu kišnu sedmicu. I niotkuda (ili da kažem: pravo iz jednog malog njemačkog grada, preko svoje prijateljice Danijele) dođe mi ova pjesma koju sam slušala ranije, ali kao da je prvi put čujem upravo danas. Srećom. Jer muzika koju sama odaberem kad je kiša je muzika koja će, bez imalo truda, produbiti osjećaj tjeskobe u meni, zgaziti me gumenom čizmom do koljena kao neku bubu-štetočinu. Bluz Novog Dana mi je donio osmjeh kao nagradu za izdržljivost. Nije lako pisati o kiši cijelo ljeto. Nije lako ni gledati je kroz prozor. Ovaj Bluz pršti od ljubavi, od želje da spasi nekoga.

Bluz Novog Dana dolazi iz Novog Sada, od benda Šinobusi. Nalazi se na njihovom trećem albumu metaforičnog naziva Vagon Za Provetravanje Tunela iz 2010. godine. Gutam cijeli album u ovo predvečerje. Jer kiša je na kratko stala. Ali padaće opet.