7 Days To Rock, Vol. 6 - Movie Edition

U susret dodjeli Oskara shvatam da niti jedan film iz prošle godine nisam pogledala. Trenutno pravim listu za gledanje i čekam da mi dijete prohoda. Ali, čitanje spiska nominovanih me je navelo da se sjetim nekih pjesama koje sam počela da volim tek nakon što su odigrale svoje u filmu. Naravno, ovdje neću spomijati one najpoznatije (kao što je Tiny Dancer) ili najdosadnije (My Heart Will Go On), već neke koje ne čujem tako često, čak ni onda kada sama sebi biram muziku.

1. Sparklehorse - Someday I Will Treat You Good

Film je Laurel Canyon, godina je 2002. Ja sam ga, doduše, gledala nešto kasnije. Volim te filmove u kojima je radnja usporena, koji govore o sukobu generacija i koji imaju bar neke veze s muzikom. Someday I Will Treat You Good se čuje u filmu kratko, bend je u studiju, snima. Pjeva Allesandro Nivola, jedan meni drag glumac. Pjesmu je napisao Mark Linkous koji se krio iza indie rock benda Sparklehorse, sve dok nije sam sebi presudio prije četiri godine. Nalazi se na njihovom sjajnom albumu prvijencu Vivadixiesubmarinetransmissionplot (dakako, naziva koji iz prve nikako ne uspijevam pročitati) iz 1995. godine. Kasniji albumi, po mom skromnom mišljenju, nisu toliko vrijedni pažnje.

Ova pjesma govori o vječnoj temi: nerazumijevanje između muškarca i žene. I ništa posebno novo ne postoji u ovoj pjesmi. “The beautiful ones are always crazy” zvuči kao teorija koju je teško zgaziti, iz ugla autora, naravno. Pjesma postane blago dosadna u refrenu, tako da refren često ignorišem, zarazne su zapravo strofe i treperava solo dionica prije finala.

Film preporučujem zbog fenomenalne Frances McDormand.

2. Elvis Costello – I Want You

Jeste, gajim neke simpatije prema Allesandru Nivoli. Žao mi je što u životu nije imao više uloga kao što je ova u filmu I Want You.  

Ne znam kako mi je, budući da mi je Elvis Costello jedan od najdražih muzičara svih vremena, promaklo da se ranije zaljubim u pjesmu I Want You. Objavljena je kad sam imala šest godina i nekako mi je klizila svaki put kroz ušne školjke. Na nekom višem nivou mi ništa ne znači, toliku dozu ljubomore koja je opisana u pjesmi nikad nisam osjetila, ni toliku povrijeđenost, ali kad je zasvirala u filmu, razumjela sam. Počela sam da se cijepam iznutra.  

Tamo gdje riječi zastanu u grlu, muzika jeca. Malo puta do sada sam pomislila da je pjesma u toj mjeri potpuna kao u ovom slučaju. Postoji i verzija u kojoj Fiona Apple pjeva vokale. Jednako je tužna i bolna.

3. Elton John - Bennie and the Jets

 

Najlakše bi mi bilo da okrivim hormone, pa da kažem da sam film 27 Dresses gledala dok sam bila u drugom stanju. Ali to nije istina. Zapravo sam naišla na James Marsdena i jednostavno sam gledala hoće li ostati zgodan do kraja filma. A sramota me je i nazivati tih sat i po vremena filmom. Još jedna glupost na temu uvijek djeveruša, nikad mlada, kao da je najveći grijeh na svijetu (i u Nikšiću) ostati usjedjelica (usiđelica).

Ali, negdje na pola filma se glavni glumci dobro zabavljaju uz Bennie And The Jets. I ja se zabavljam, pa i zadugo nakon što ugasim TV u glavi mi uporno zvoni Dž – dž- dž – dž – džets; i sada pjevušim dok ovo pišem. Elton John mi nikada nije bio zanimljiv, jedva da znam četiri pjesme (Tiny Dancer, I’m Still Standing, Nikita). I koga briga o čemu ova pjesma govori, bitno je da je zabavno ponekad, jer muzika je i to, zabava sama po sebi; ne mora uvijek da me slomi, ubije, raznježi, zabrine, može samo da me digne na noge ili tjera da uporno zviždim Dž – dž- dž – dž – džets.

4. Micah P. Hinson – Don’t You Forget

Kad vidim da je film rađen po motivima iz Bokačovog Decamerona, i da u istom filmu epizodnu ulogu igra Tim Roth, ja nemam potrebu da tražim dodatne razloge da bih pozajmila film. I ne znam koliko to sve ima veze s Bokačom, a ima, ali Tim Roth je opet učinio da mi nije žao što sam gledala Virgin Territory. Tim Roth, i jedna pjesma koja se provlači kroz priču, diskretno i lijepo, kao orasi kroz bajadere. 

Micah P. Hinson je američki alt country pjevač i gitarista. Pjesma Don’t You Forget se nalazi na njegovom debi albumu Micah P. Hinson and the Gospel of Progress iz 2004. godine. Kompletan album nudi sličnu atmosferu, bolno iskrene emotivne ispade s malo teksta i glasom iscrpljenog i povrijeđenog ljubavnika. Nikada više nije imao tako zaokružen i savršen album.

5. Van Morrison - Moondance

Moderne američke bajke su čudo. Bilo dvoje, zavoljeli se na prvi pogled, i tako dalje. August Rush je ista takva na neki način, ali glavnu ulogu igra muzika, a ne onaj klinac koji se otisnuo u svijet da nađe svoje roditelje.

Razne varijacije pjesme Moondance se čuju kroz film. Onda je to loše kad Jonathan Rhys Meyers pjeva (iako ne pjeva loše, naprotiv), a dobro kad zviždi Robin Williams ili u instrumentalnoj verziji (Chris Botti). I Van Morrisona sam se u životu naslušala, ali nikada nisam bila dovoljno osjetljiva da prepoznam ljepotu njegovog plesa na mjesečini.

Malo je danas tako jednostavno romantičnih pjesama. Ovdje nema čitanja između redova, tu je melodija uz koju se može plesati i tu je jasna namjera u riječima. Jedna od onih za vjenčanja. Fantabulous.

6. Skunk Anansie - Secretly

Kad smo kod filmova od kojih sam htjela da se odbranim, prvo mi padne na pamet Cruel Intentions. Ali kad si student, imaš šest kanala i samo na jednom ima filmova, pa još repriziraju isti bar tri puta u istoj sedmici, moraš biti u najmanju ruku Copperfield da izbjegneš ekipu Ryan Phillipe, Selma Blair, Freddie Prince Jr i ona njegova žena. Ipak, od svih tih, Cruel Intentions je još i najbolji. Bar ima najbolji soundtrack: Placebo, The Cardigans, Marcy Playground, The Verve i Skunk Anansie (i to nije cijeli spisak).

Na samom kraju filma, odjavna špica, čuje se Secretly. Naravno, morate sjesti i gledati film do samog kraja da biste nekad dobili priliku da se, kao ja, zaljubite u pjesmu koju ste toliko puta prije čuli.

Objavljena je na albumu vrlo asocijativnog naziva Post Orgasmic Chill (objavljen 1999. godine) i slušala sam ga na početku studija na putu od Bara do Nikšića i obrnuto dok se kaseta nije istrošila. Pjesma govori o vezi dvoje ljudi koji su zajedno, ali nisu u uzajamnoj ljubavi (ja volim tebe, ti voliš nju), a muzika je u skladu s osjećajem niže vrijednosti, bolno mistična i pomalo pasivno-agresivna.

7. Tears For Fears – Head Over Heels

Evo jednog benda koji nikad nisam preslušavala u životu, čak ni nakon što mi je Head Over Heels ostala u glavi nakon što sam pogledala Donnie Darko. Znam da ih prepoznam, znam sve hitove  i obećavam sebi da ću jednog dana naći vremena da upoznam Tears For Fears onako kako zaslužuju.

Ova pjesma je najobičnija priča o zaljubljivanju, o onom zaljubljivanju koje nema veze s mozgom, kad sebe preispituješ i ne vjeruješ sebi da je moguće da ti se neko sviđa. U muzičkom smislu ova pjesma nema mnogo toga. Očigledno je da je napisana s namjerom da bude veliki hit, ima zaista očaravajući klavirski uvod i refren koji kao da izranja iz neke druge pjesme, ali izgleda da je to bilo dovoljno da se zalijepi za mene ko žvaka za kosu.

Objavljena na albumu Songs From The Big Chair 1985. godine.