Čini se da će svaki novi album Jasona Isbella morati da živi u sjeni „Southeasterna“. Nije to loše, rekla bih, imati album života već snimljen, no ne mora nužno tu biti diskografska granica za ovog autora. „Something More Than Free“ zvuči kao njegov vedriji nastavak, i možda je jedino ta silina čemera, na koju nas je Isbell navikao/navukao, ono što će na ovom albumu faliti neizostavno od početka do kraja.
Muzički utisak je snažniji nego ikad: osjećaj da je svaka od pjesama nastala bez ikakvog pritiska, da se sama uglavi u (prosječno) četvorominutne kalupe i počne da živi svoju priču kroz izuzetno smirujući i nježan, ponekad bespomoćan, a u isto vrijeme odlučan glas naratora/muzičara. Briljantan je Isbell u namjeri (ili slučajnosti) da bukvalno svaku svoju pjesmu učini pjevljivom, što je odlika izuzetnih sluhista i da, u konačnici, to zvuči jednostavno. A nije ni najmanje jednostavno. Gitara je smirena isto koliko i glas, dopunjavaju se i klize po istoj mekanoj podlozi. Dodatni instrumenti, prije svega violine na pojedinim mjestima, te, uglavnom diskretna i staložena, ali ponekad i jako dramatična, ritam sekcija imaju svoju ulogu neverbalnih pejzažista ili atmosferičnih ukrasa, posebno u nekim situcijama kad se Isbell prepustio osjećaju da je previše rekao i da bi trebalo da se zaustavi, kao što je proširena, vrlo informativna u svojoj nedorečenosti, instrumentalna završnica na „Children Of Children“. Posebnu draž svemu daje taj već ustaljeni šmek žive svirke, nešto čemu sve više pribjegavaju istinski zaljubljenici u neposrednost.
U poetskom smislu (jer Isbell je gospodar biranih riječi, koji bi se sasvim lako uklopio u društvo socrealista; vrlo pribran, uglavnom na samoj granici dramatičnog i majstor u slikanju detalja) i dalje piše o običnim ljudima, o svakodnevnici, o maglenim slikama prošlih dana koji mogu pokvariti sreću budućih, uglavnom teme koje zvuče poznato, na način koji zvuči poznato (mora se priznati da u sopstveni izraz nije unio nikakve novitete), a opet izuzetno blisko i ne postoje stihovi u kojima se, bar na kratko, prosječni slušalac neće prepoznati. Možda je njegova lična priča o alkoholizmu te, za sada, uspješnom periodu oporavka (kad dolaziš iz zemlje u kojoj je alkoholizam tradicija na koju su pojedinci ponosni, prosto samog sebe možeš zbuniti kad počneš da ga nazivaš bolešću) uticala na to da u većini pjesama prepoznam taj motiv liječenog zavisnika, no to nije rezultiralo ponavljanjima, niti je skrenulo u dosadu. Ponekad se taj motiv pojavi konkretno kao u naslovnoj „Something More Than Free“, gdje opisuje ispraznost i osjećaj usamljenosti kojim otkriva da je taj neki prošli, napola svjestan život zapravo bio vrlo dinamičan, iako su stvarni odnosi u njemu poprilično oštećeni („to build again“ – kaže za svoja stara prijateljstva, a prazna kuća je znak da još uvijek nije uspio ni da podijeli život s nekim). Na kraju, iako u nekom bestežinskom stanju, gdje ne može još uvijek da razmišlja o tome gdje mu je mjesto i gdje (dakle ne šta, nego gdje, čime ne misli isključivo na fizičku bol) ga boli, lajtmotiv ovog albuma je u kosturu ove pjesme – nada, i to vrlo osnovana, po principu: radim sve što se od mene traži, imam posao, to je najvažnije, ostalo će već jednom doći. Ista ta nada je već oživjela u pjesmi „If it takes a lifetime“, gdje se ponovo prepliću posao (koji je depresivan i dosadan) i samoća, ali i putevi koji su ga odveli od porodičnog doma i ojačali ga na teži način. Živhna na neki provocirajući način, izaziva saosjećanje u svojoj višeznačnosti.
S druge strane, u stanju je i da personifikuje svoju sablasnu naviku iz prošlosti i pretvori je u bivšu suprugu, recimo, u jednoj od najljepših pjesama objavljenih u ovoj dikografskoj godini, „How To Forget“. Ova pjesma nosi u sebi i poentu cijelog albuma; po onome što nam je od informacija dostupno, Isbell je u privatnom životu vrlo srećan, ali će vječno živjeti u strahu da prošlost može da zgazi sve ono u čemu sad uživa. Razigrana od samog početka, poput neprestanog trzanja nogom ispod stola, sva potopljena u neizvjesnost i grickanje usne, u refrenu pršti od potrebe za negiranjem, za distanciranjem od izazova; ova pjesma se sažima u nadrealnom pokušaju nabijanja krivice: Sad kad sam pronašao nekog ko mi daje želju za životom, da li je moj odlazak teže oprostiti? Još bolje zvuči na engleskom, zbog sličnosti dvije riječi: live i leave.
Na temeljima prošlosti borave, svaka na svoj način, gorepomenuta „Children of Children“ koja u sebi krije neosnovanu, ali krivicu koja se u danima kada će postati roditelj, na čudan način sama nameće; „Hudson Commodore“, sjetna, melodična pripovjest o željama koje se ugase pred čeknjem da se ostvare; „Speed Trap Town“ je prepuna razočarnosti u roditelja; „24 frames“, koja ima zarazni refren i kreće se jednostavnom linijom ponavljanja koja će je učiniti još pjevljivijom, te je sam po sebi hitična na način na koji nikad ni jedna Isbellova pjesma do sad nije bila, a pored prošlosti u sebi im i taj aktuelni momenat, svu brzinu življenja i prolaznost ljudi i zaborav na jedan pomalo ciničan način i s dozom žaljenja. Romantična „Flagship“ opjevava strah da se ljubav ne pretvori u naviku, a njeno melodijsko težište stanuje u gornjim trima žicama, naglašavajući dubinu zabrinutosti koja je u stanju da uguši.
Posebno mi je draga „The Life You Chose“, koja za temu ima pojavu koju malo ko zna da definiše na tako pitak način, ono kad smo drugačiji u zavisnosti od toga s kim smo, o tome kako neki ljudi znaju da izvuku iz nas najbolje ili najgore, i da na kraju, niko ne može da nas upozna u potpunosti. Građena od niza pitanja, provučenih kroz rastapajuće trzanje na gitari i violinsko golicanje, na tragu akustičnih pop melodija koje su bile karakteristične za period mojih slušalačkih početaka, kulminira na kraju refrena kad prateći vokal utihne i ustupi mjesto bolnom, ali vrlo pribranom trenutku spoznaje – „pretpostavljam da te nikad nisam poznavao“.
„Palmetto Rose“ je u najavi rokenrol na svoj najbolji način, i negdje mi fali još instrumenata, neki bend od bar desetak članova, samo da ispuni sve one nagovještaje koje sam prepoznala – ovo je pjesma koja je sjajna za velike pozornice, mada i u ovoj verziji, pogotovo kad se raspomami nakon drugog refrena u odlučnosti da prenaglasi suštinu i pokaže spremnost da se izdigne iznad sopstvene glasovne granice, posjeduje moć da izađe iz okvira jednog ovakvog albuma. Mogla je ova pjesma u finalnoj verziji biti što god joj padne na pamet, a savršena je takva kakva jeste. Na kraju, „To A Band That I Loved” je nježna posveta onima koji su mu u jednom trenutku značili na muzičkom putu, i vjerovatno je opisala mnoge slične situacije u životima drugih muzičara.
Poistovjetiti Isbella s njegovim poetskim subjektom, iako nemam običaj da nešto takvo radim, govori o njegovoj ubjedljivosti i sposobnosti da se diskretno stapa s onima koji ga slušaju. Ovaj album je takav, sav satkan od bliskosti i iskrenosti, njegovi likovi oživljavaju pred našim očima i u našem nametnutom sjećanju, istine se usađuju u našu krvnu sliku, saosjećanje je živo i neminovno; ovdje nema nevjerovatnih situacija i neprevodivih metafora (Isbellu nikad nije bilo potrebno da inspiraciju crpi iz nadrealnog), već samo život, onaj koji prolazi držeći korak s nama, i na kraju - preživljavanje. „Something More Than Free“ se, to je sigurno, neće lako istrošiti, kao što se ni prošli album ni nakon dvije godine neprestanog slušanja nije isprao u kiši osjetljivosti.
