Decembar me uvijek raznježi. Ako nije snijeg, a obično ga bude. Ako nije
hladno, a uglavnom jeste. Ako znam gdje ću za Novu, a obično ne znam. Ili znam,
ali mi se ne sviđa. U stvari, kad malo bolje razmislim, ne volim ja decembar ni
najmanje. Pa nije to jul, da se ne lažemo.
Pa, ipak, jednog decembra sam se udala za jednog divnog čovjeka. I tako me
je to ovih dana tjeralo da razmišljam o duetima, o tome kako je u paru sve
drugačije i bolje, s moje tačke gledišta, i evo onih koji su mi padali na pamet;
ne možda ni najbolji, ali sigurno je bilo nečeg u riječima što me je vuklo da
ih zapišem.
- Live & Anouk – Dance With You
Kad sam je prvi put čula kako zatvara jedan od meni najdražih albuma ikada
(The Distance To Here, objavljen 1999. godine), znala sam da je Dance With You pjesma koju ću voljeti i
nakon što je budem čula nekoliko puta previše. Doduše, nikad je nisam isprala
do kraja, to je jedna od onih koje štedite, kao posljednje dvije cigarete ili
posljednji snimak na fotoaparatu (ako se neko sjeća ovog drugog uopšte).
Da sam imala veliko vjenčanje sa sve onim prvim plesom, ovo bi bila ta
pjesma. Ona koja definiše sve u nekoliko riječi: you show me what this
life is for. Mislim da je u mojoj svijesti to konačna ljubav, smisao života,
jer svi negdje živimo život tražeći sebi nekoga ko bi ga upotpunio.
Znam, onaj koji je pisao pjesmu je
duboko u spiritualizmu i u njegovoj glavi to je pjesma o božanskoj ljubavi,
spasenju , kosmičkom plesu boginje koja oslobađa od zabluda svakodnevnice, ali
dajem sebi za pravo da ovu pjesmu preobrazim tako da se uklopi u zemaljski
hronotop. Jeste, prošla sam svašta, ali iz toga sam izašla bez ikakvog znanja…
a onda sam našla ljubav. I to je ta priča.
Ed Kowalcyk (Ed K.) je, po mom
mišljenju, jedan od najboljih vokala koje sam ikad čula. O Anouk sam već
pisala. U njihovoj zajedničkoj verziji Dance with you zvuči još bolje, još
iskrenije, još je ljepljivija za dušu.
- Damien Rice & Ray La Montagne – To Love Somebody
U kategoriji zaraznih pjesama, ova bi negdje mogla svoje mjesto naći u
samom vrhu. Kratki refreni su ubitačni.
Jutros sam čula To Love Somebody
na prazan stomak. Drugi singl s prvijenca Bee Geesa, jednog od onih bendova s
kojima je moj stari pravio sprdnju, iako my je Groznica subotnje večeri bio
jedan od najdražih filmova.
Danas se pitam da li bi on uživao jednako kao i ja u ovoj verziji pjesme.
Damien-evo-sam-baš-sad-mislio-da-malo-umrem-Rice i
Ray-mogu-ja-da-budem-Joe-Cocker-ali-ima-već-jedan-La Montagne. Znam, u stanju
sam da napišem svašta za njih dvojicu, ali ova pjesma nikad nije bila ljepša,
nikad nije bila manje dosadna i manje skičava, okićena dvijema gitarama, jednostavno
se razlila i prebrzo se svaki put završi i zove da je ponovo slušam. Jesam,
danas sam skoro pa romantična. Može mi se i to ponekad.
Kad smo kod tumačenja stihova, smiješno je to što je Jacob Dylan morao da
objašnjava svojevremeno da, bez obzira
na to o čemu pjesma govori na prvi pogled, NIKO NIJE UMRO u prevečerje ovih
stihova. Pjesma zaista može da natjera ljude da sahrane nekog ni krivog ni
dužnog. Ipak, poenta nije u tome. Važniji je onaj dio gdje jedna žena stavlja
do znanja čovjeku iz malog grada da u životu može postići više, da ne mora biti
zadovoljan ako bude prosječan.
Kad smo kod Wallflowersa, ne bih ih nikad čula da nije ovog dueta. U
stvari, možda i bih, imaju čak jednu pjesmu koja je bolja od ove, i nekoliko
sasvim dobrih. Ova zvuči kao da je pisao sam Springsteen. Te priče o gradu
punom gubitnika iz kog valja pobjeći da bi postao neko – to je njegov Thunder
Road. Možda mi se zato sviđa. Možda se i Springsteenu zato svidjela, pa je
pjevaju zajedno. Ko bi ga znao.
Ponekad uhvatim sebe da razmišljam da li bi karijera Jacobovog mnogo
poznatijeg oca bila drugačija da je, umjesto karakterističnog mjaukanja, imao
ovako čist vokal kao potomak. I tu stanem.
- Placebo & The Pixies – Where Is My Mind
Ležim, tražim tačku bijelog zida u koju bih mogla da gledam, ali nekako,
gdje god se okrenem, vidim glave Mickey Mousea. Tako izgleda život kad imaš
bebu s interesovanjima. Uglavnom, kad konačno nađem tačku u koju bi se valjalo
zagledati i ne misliti ni o čemu, isprazniti mozak u potpunosti, dođe mi Where is my mind. Kao da mi nisu
dovoljne moje gluposti, sad još i tuđe pjevušim u polutami. Kad kažem da su
gluposti, ne mislim na pjesmu. Mislim na to Karipsko more i na tu ribicu koja
pokušava da razgovara i to naporno retoričko pitanje.
The Pixies. Bend koji sam pokušala na silu da zavolim. Bila ta sila moj
burazer koji je prolazio s vremena na vrijeme kroz Pixies faze, ili prosto zato
što znaš da nešto vrijedi, pa sam sebe udaraš po mozgu. Nikad nije uspjelo do
kraja. Volim ja The Pixies, no trpim.
Ali ova pjesma je jedna od onih koje bih prigrlila svaki put kad je čujem.
I prije nego je odradila svoje u filmu Fight club. Pogotovo u duetu s Molkom i
u ovoj live verziji, nekako u meni proradi želja da budem samo jedan mali dio
te publike, potpuno neprimjetan, kao tačka na mom zidu koju sam jedva pronašla.
Baš ovih dana čitam da su zamijenili i drugu Kim. Nadam se da će im ova
basistkinja duže trajati.
- The National & St Vincent - Sleep All Summer
Kad god uđem u taksi, vrate se devedesete. Ili Doktor Igi, ili Pedro, ili
neka druga besmislica koju sam mislila da sam potpuno izbrisala iz sjećanja.
Nemam snage da izigravam nervoznu mušteriju, vožnje ionako nisu duge, pa uvijek
nosim slušalice. Danas mi naiđu Croocked Fingers. Sleep all summer. Draga pjesma.
I srećom, nije samo meni draga.
Matt The National i Annie St. Vincent su snimili ovu pjesmu i napravili od
nje pozorišni komad. Oživjela je ta nježna i pomalo smiješna priča o dvoje
ljudi koji su nekad bili zajedno, a više nisu, a još se vole. Žive u strahu da
bi se greške koje su ih razdvojile mogle ponoviti, ali kad zbroje koliko su
vremena proveli zajedno tog ljeta – ostaje im da se pitaju zašto, bez obzira na
sve, nisu zajedno.
Ipak, kad pjevaju Annie i Matt, nije toliko smiješno. Prosto se naježim kad
se njegov bariton raznježi pred njenim šaputanjem.
I would change but, babe, that doesn't mean I'm gonna be a better man.
- David Bowie & The Arcade Fire – Wake Up
Arcade Fire možda imaju najbolji album ove godine. Ako nije najbolji, onda
je sigurno album o kome se najviše raspravljalo. Meni je trebalo dugo da ga
konačno upijem, a ne mogu da tvrdim da sam do kraja uspjela. Nisam ja neki
muzički stručnjak, da se razumijemo. Kad je izašao Funeral, i njega sam
najprije odbacila, a bio je mnogo pitkiji. Tek mi je prije dvije godine sve
nekako došlo na svoje mjesto. Ove sam se pjesme jedva sjećala, sve dok je nije
Bowie uzeo pod svoje. Bowie se nikada ne bavi nečim što nije vrijedno slušanja.
Wake Up nije prva pjesma koja govori o spoznaji.
Nakon duge spavancije konačno jasnije vidiš svijet. Odrastaš, pokušavaš da se
uklopiš – sve su to previše puta opjevane i ispričane priče. Koje nikad ne
dosade, srećom.
U duetu s Bowiem pjesma kao da je dobila dubinu, praznine su popunjene, zvuči
tužnije, gotovo da može dovesti do suza. S teatralnom završnicom, naravno, da
razbije osjećaj nelagode zbog tolikog napada plačljivosti.
Slušam je danas već sedmi put. Nedostajala mi je.
- The Band & Emmylou Harris – Evangeline
Nemam pojma kako sam se sjetila ove pjesme danas, ali sam pomislila kako bi
bilo lijepo kad bi mi došla neka koju odavno nisam čula, i eto je. Moj prvi
omiljeni bend (ako ne računamo faze uklapanja u društvo na silu, te zanemarimo
one klinačke NKOTB groznice) i predivna Emmylou koja može svojim pjevanjem da
prisvoji bilo koju pjesmu.
I tako ova nježna i tužna priča o
ženi koja čeka i kune golemu rijeku što joj uze čovjeka postane još tužnija uz
njen sopran, i još vjerodostojnija, i još pjevljivija.
Volim ove muzičke priče koje imaju svoje likove, koje su bliske novelama, s
pjevljivim i kratkim refrenima.Danas pogotovo. Jer, ima dana kad me jedino
mandolina može spasiti.
I jesam spašena.
No comments:
Post a Comment