7 Days To Rock, Vol. 2 - Couch Edition

1. Anouk - Margarita Chum

Po čemu bi izmjerili koja vam je omiljena holandska pjevačica? Ja imam prostu računicu, jedva jednu znam i ona mi je broj jedan. Ona me vraća u dane kad sam tek počela da istražujem muziku, da otkrivam nove bendove i izvođače čija se muzika ne vrti po televizijama i radijima u Crnoj Gori.

Anouk mi je naišla kao energična ženska izuzetno prodornog glasa, glasa sa stavom, i pjesmom sa stavom, pjesmom koja se zove Nobody’s wife. Naišla mi je kad sam bila u fazi „nikada se neću udati“ i u fazi „svi muškarci su stoka“. Faza nije dugo trajala, a Anouk jeste, sve do danas, s tim što je u međuvremenu do mene došla i njena nježnija strana, moj omiljeni acoustic album Update i Margarita Chum, jedna slatko-gorka pripovjest o ljubavi iz pozicije nje koja je druga, ali joj to ni najmanje ne smeta. Malo je pjesama koje na ovako suptilan način objašnjavaju kako se osjeća jedna ljubavnica. Akustična verzija ove pjesme je posebna, jer se Anouk poslije prvog refrena u par navrata preslatko smije, kao da komunicira s nekim iz publike. Taj efekat u slušalicama čini da se razbije distanca između nje i onoga ko sluša. Predivan osjećaj.  

Kao žena ženi, sve bih joj oprostila, samo ovogodišnji Eurosong nikako.

2. Christian Kjellvander - Homeward Rolling Soldier

Subota mi ima neki švedski šmek. Počevši od ručka koji ne kuvam, švedski sto je zakon. Pa onda radim intervju s pjevačem koji je u Švedskoj. A i ovaj lik, Kjellvander, dođe mi ko naručen i ne pušta cijeli dan.

Pet solo albuma, šesti samo što nije (ili mi je promakao negdje ovih dana, poprilično sam dekoncentrisana); počnem od pjesme Homeward Rolling Soldier, a onda se sjetim da nikad nisam preslušavala njegov bend Loosegoats i onda to slušam na prekide, i uglavnom mi bude drago što bend više ne postoji.

Zaljubila sam se u njegov glas prije deset godina. Tada sam znala samo jednu pjesmu, Polish Daughter. I imala sam još uvijek dial-up, pa sam nekoliko puta odustajala u pokušajima da skinem još po nešto. Polish Daughter smo isprali od slušanja, ali i dalje joj se radujem ko najdražem rođaku iz daleka koji nosi duvankesu i kulena.

Homeward Rolling Soldier je sva potopljena u refrenu „I’m going home“ kao mjestu gdje je sve lakše, bolje, bezbjednije, poznato. Praćena video spotom u kome se smjenjuju tri generacije na gitari, prosto odiše nekim blagim optimizmom. Takvo nešto te uvijek natjera da se sjetiš koliko si srećan kad imaš čemu da se vratiš.

Naravno, to je samo jedan dio ove pjesme, ovdje ne vidim prostora za neku dublju interpretaciju. Pjesma nam uvijek daje samo ono što želimo da čujemo od nje.

3. Rise Against – Behind Closed Doors

Idu mi na živce ovi što uporno tvrde kako je rock mrtav. To su lijeni slušaoci. Ako ti je rock muzika samo Jimi Hendrix, onda si u pravu, rock je itekako mrtav. Ako ti je muka da tražiš po internetu, da se krećeš u krugovima koji ti mogu ponuditi informacije o novim albumima, ili nisi čuo za stranicu koja se zove New album releases, ne trubi okolo, neko će te ozbiljno shvatiti, lijena vrećo. Rock je živ i zdrav, malo se pari s drugim pravcima, kombinuje se i mazi, ali brate, ništa mu ne fali, uživa.

Evo ga rock. Dobro, možda malo punk rock, neki hardcore, ali rock. Ono, pjesma uz koju prosto poželiš da te neko prevali šakom preko nosa. Ili ti nekog da prevališ. Slučajno, naravno, u šutki ili tako nešto. Bijesna, a ipak melodična. Pitaš se zašto nije soundtrack za neki Rocky ili Rambo. To stay alive? Nije li to već postao najdosadniji zadatak milenijuma? Pa ipak... Kad je pustim, pogledam u roletne i mrzim sebe što ih nisam zatvorila, jer mi se skače i lomi i tako... Sva sreća da moja agresivna strana i dalje voli da pegla kuhinjske krpe.

Volim Rise Against. Osjećam se kao da sam ponovo u srednjoj.

4. Charlie Rich – Behind Closed Doors

Bacim pogled na jučerašnju pjesmu i ne mogu pobjeći jednoj drugoj, istog naslova, Behind Closed Doors. Ne pomaže ni to što sam opet prelistavala High Fidelity. Užasni Charlie Rich. Previše mi je mekan za ovu trku koju svakoga dana ostavim na pola.

Pjesme istog naslova. Odjednom brojim koliko se takvih mogu sjetiti u trenutku, stanem kod Tonke. Dvije. Tačno dvije. Nema dva Wonderwalla, ali ima dvije Tonke. Toliko je moj mozak trenutno u stanju da sabere.

Nemam običaj da preslušavam kantautore iz perioda nakon II svjetskog rata, jer nemam vremena za njih u posljednje vrijeme. Nemam, jer u svakom me trenutku čeka dvadesetak aktuelnih albuma koje valja preslušati. Ali za ovu pjesmu uvijek nađem vremena, tako je diskretna i nježna, i u vremenu kad svi o svemu pričaju otvoreno, zvuči pomalo bajkovito. Šta se događa iza zatvorenih vrata? Ma, mora da je nešto dobro!

5. Daleka obala – Sušac Blues

Daleku Obalu zakačim još u krevetu. Počne od Tonke, ali srećom ne ostaje na njoj. Čim zabavim svoje dijete, na mene se navali Sušac Blues.

A to je srećna pjesma, bar po dozi optimizma i autosugestije koju nosi . Takva pjesma može da mi pomogne da preguram dan. Jer ja se, u normalnim situacijama, bojim svakog novog dana, ali ako mantru zanosnog dugajlije Marijana Bana ponovim desetak puta za redom, počinjem da vjerujem da sam jača. A ljudima od dva metra i onima višim od dva je lako vjerovati. Cijela pjesma zvuči kao borba s pozitivnim ishodom. Negdje u glavi imam sliku Marijana Bana koji je ostao bez jedara pa raširio ruke i ne da se.

I onda mi prođe kroz glavu – kad porastem, želim da budem Ban iz ove pjesme. Ban koji se ne boji. Ban, koji kad krene, on će sigurno doći tamo gdje je namjerio. 

6. Laufer – Jezik otkinutih ruža

Prosto mi je dolazilo žao ovog Damira Urbana. Na koncertu mirno, u pojedinim trenucima ko da smo na komemoraciji, vidim tamo da u prvim redovima ima ekipe koja pjeva, sredina livade ćutljiva, a u pozadini čujem samo sebe i burazera i dva kretena koja se sprdaju čovjeku: „Je li mu ovo ’aljina? A viđi ga, ka majmun, kako se objesio za ovoga“. Znam, 90% njih je došlo da ga sluša kako pjeva Moju vodu. Zna i Damir to, znam i ja, znaju i oni. Kad bi svirao šesnaest puta Moju vodu, to bi bio koncert snova za tu publiku s kojom ne saosjećam. A ni ne znaju da to nije Urban and 4, to je zaostalo iz vremena Laufera. A Laufer ne postoji više od 10 godina.

I ja bih, ako me pitate, htjela uvijek jednu pjesmu Laufera da čujem. Ali mi ne može biti, čini se.

Pjesma otkinutih ruža je vrlo jasna po pitanju susreta dvoje ljudi koji su se nekad voljeli, a više nisu zajedno. Opisuje cijeli prostor nedorečenosti i ostajanje u tom prostoru. „Usne trnu od samoće“. Da, to je to.

Urban je uvijek bio veliki muzičar, a ovdje ga doživljavam kao velikog pjesnika. Jednom sam davno pokušala da opišem to stanje tišine i nije mi uspjelo. Sad mi više i nije toliko važno, izgubilo se značenje godinama, ali mi je ostala pjesma, savršena minijatura kao dokaz da se sve, ali baš sve, pa i neprijatna tišina, mogu opjevati tako da ubodu viljuškom pravo u srce.

7. The Decemberists - Down by the water

Uvijek me sedmi dan muči. Ne samo zato što bi neki posao trebalo završiti (takvih je poslova i previše), već mi inspiracije ponestane poslije parnih dana. Gledam u rijeku kroz prozor od ostave i pjevušim Down by the water.

Nalazi se na jednom potpuno prosječnom albumu pod nazivom The king is dead. To je, naravno, moje mišljenje. Najviše mi smeta što, kao slušalac cijelih albuma, ne vidim nikakvih niti koje bi pjesme povezale u cjelinu. Ni dvije pjesme uputilo jednu na drugu. Volim konceptualne albume, nisam kriva.

Pomalo zvuči kao da je inspirisana pjesmom The One I Love R.E.M-a (Peter Buck je, istina, gostovao na tom albumu, bar u 3 pjesme, ako me sjećanje dobro služi).

Pjesmu, tačnije riječi ove pjesme, ne razumijem baš najbolje. Vjerovatno zato što ne razumijem kako je bilo nekada živjeti u Portlandu, blizu rijeke, uz parobrode. Potpuno je van mog poimanja, čini se da je svojevrstan omaž američkom načinu života i to je sasvim u redu. Ne moram razumjeti nešto da bi mi bilo pjevljivo i da bih potpuno uživala.

A i sedmi je dan kako slabo spavam.