7 Days To Rock, Vol.1 - Random Edition

1. EKV – Nisam mislio na to

Svako malo dođe dan kad preslušavam EKV. Bude dana kada sam ubijeđena da je to najbolji bend koji je ikada postojao u Jugoslaviji i onom što je ostalo poslije Nje.

I tako mi dođe jednog jutra pjesma, odmah negdje između umivanja i pravljenja doručka koji najvjerovatnije neću pojesti. I nešto mislim: ne pišem dnevnik, ali svakog dana imam po jednu pjesmu koja me prati, nebitno hoću li u toku tog dana poslušati sedam albuma ili ni jedan. Mogla bih zapisivati te pjesme i jednog se dana osvrnuti na taj spisak i sigurna sam da ću znati kako sam se tog dana osjećala, bar naslutiti.

I počnem da zapisujem.

Doduše, ovo s komentarima, nisam mislila na to, ali neka. Odavno nisam ništa pisala.

2.  Pearl Jam - Getaway

Dan nervoznog stomaka.

Svuda po stranicama koje pratim je vijest da će Pearl Jam doći u Zagreb na INMusic sljedeće godine. S ove tačke gledišta, nemoguće mi je da budem tamo. A to nije prvi put da se nisam mogla s mjesta pomjeriti kad su bili u blizini. Ovo je godina u kojoj su se mnogi obrušili na Pearl Jam zbog novog albuma (Pitchfork im je dao 5 od 10, i ne znam zašto još uvijek provjeravam Pitchfork, kad sam odavno odlučila da im ne vjerujem ni jednu brojku ili riječ). Jeste, zvuči kao da je snimljen prije deset godina. Ali to bi prije deset godina bio album godine, sigurno. Sjetim se svaki put sebe kada se posljednjih godina pojavi Springsteenov album, sjetim se kako sam blago razočarana, jer sve manje liči na onoga Springsteena koji me je poznavao bolje nego ja samu sebe. Svaka njegova pjesma još od Devils and Dust albuma je morala da mi se dokazuje na koncertima, pa neke i dalje nisam do kraja prihvatila.

Pearl Jam nema taj problem, oni su mi negdje ostali isti, ne mogu reći ni zreliji, jer uvijek su bili dovoljno zreli, ne mogu reći ni predvidljivi, jer bilo bi predvidljivo da su krenuli da se udvaraju novoj publici, mlađoj publici. Oni su ostali vjerni onima koji ih najbolje poznaju i, iako sebe ne smijem uračunati u tu privilegovanu skupinu, a htjela bih, ja ih zbog toga još više volim.

3. Paul Westenberg - Good Day 

Mislim da sam jedva nekad u životu čula da postoji neko s ovim imenom i prezimenom ko se bavi muzikom. A onda se pojavio taj crtani film, Open Season, pa sam čula tu pjesmu i nije mi van konteksta u koji je postavljena ništa značila. A onda sam svom djetetu počela da puštam taj crtani film i tačno svaki put čim čuje prve naznake te dosadnjikave pjesme, on podigne glavu, odsluša do kraja i potom nastavi da žvaće ruku, ili ćebe ili šta god da je do tada žvakao.

A onda je poslušam po prvi put pažljivo i shvatim da odavno nisam slušala nešto tako mekano, puno optimizma i nade, ne čak ni kao molitva, već kao nešto što je rezultat molitve.

I dalje nemam potrebu da pretražujem internet i vidim ko je Paul Westenberg. Možda ima desetine dobrih pjesama, a za mene će ostati one hit wonder.

Good day is every day that you’re alive, kaže...

4. John Mayer – Slow Dancing In A Burning Room

Ne volim nedjelju. Nikako je ne volim. Tehnički, svi preduslovi su tu da to bude predivan dan. Dragi je slobodan, a to znači da nema ni trke oko ručka, ni ranog ustajanja iz kreveta, a subotom sredim kuću da sija, operem veš, pa me ni ti poslovi ne čekaju. Ipak, nedelju nam uvijek ukradu razni dolaznici i polaznici, mili i manje mili, koji zasjednu, pa se mijenjaju, pa zaglave, pa se onda sve pretvori u dosadno čekanje da odu doma, da bi mogli da uživamo. Ili bar auto da usisavamo. Ta fraza, Slow dancing in a burning room mi ne izlazi iz glave dok mi osmjeh stoji na licu, a ključam čekajući da ih  ispratim. Onda padnem mrtva, uspavam dijete i uspavam sebe, prethodno sredim nered koji je ostao, šolje od kafe i te stvari.

Nikada ne slušam John Mayera kad sam sama. Pokušala sam nekoliko puta da sebe natjeram da čujem cijeli album, ali ne ide. Nešto me tjera od njega kao muzičara, možda samo činjenica da je previše komercijalan, a možda i nisam toliko površna. Ipak, jedan od najdražih koncerata na kojima nisam bila mi je John Mayer live in LA 2007, i na tom koncertu ova pjesma iz naslova, nikad tužnija, nikad ljuća, nikad beznadežnija, uspjela je da me rasplače više nego jednom. Tamo negdje kad krene solo prije posljednjeg refrena. I znam, kad bih konačno napravila spisak najboljih 100 pjesama koje sam ikada čula, ona bi upala u 20 bez razmišljanja. I ne, nemam potrebu da se pravdam.

5. BellX1 – Starlings Over Brighton Pier

Već desetak dana se molim da nađem malo vremena da posložim hit godine. I svaki put kad pomislim na tu listu (koju ne vjerujem da ću završiti), počnem da pjevam Starlings over Brighton pier.

Bell X1 je irski indie rock bend. Ovo im je prva stvar s šestog albuma, ja sam ih tek na petom albumu prvi put registrovala, a poslije ovog albuma se spremam da prođem kroz kompletnu diskografiju.

Ova pjesma je posebna, otvara album razlivanjem po klavijaturi, suptilno se stapa s jatom ptica, oživljava slike, što mi se ne dešava često. I nikako, nikako ne odvajati muziku od riječi, samo zajedno imaju smisla – tamo gdje su rupe u testu, note nastavljaju misao.

6. Steve Forbert – Romeo’s Tune

Ima nešto smiješno kod ovog Forberta. Možda ona njegova uska vilica, pa izgleda kao da se smije i kad pjeva najtužniju tugu ovoga svijeta. A možda se on i zapravo smije, ko bi ga znao. Nekim je ljudima sve na broju, pa ti skini kapu ili budi ljubomoran, kako ti je lakše.

Vjerujem da su svi prvo čuli za njega kad je prije nekih trideset pet godina, možda godinu manje, Romeo počeo da se umiljava s radija i osvaja top liste. Ja sam otkrovenje doživjela skoro tri decenije kasnije, i to tražeći sve obrade pjesme Every time you walk in the room. Sad kad želim sebe da oraspoložim, pustim ovu pjesmu. I smijem se. A možda ni pjesma nije neka, možda me samo ona njegova uska vilica drži sve vrijeme na gornjoj granici histerije.

Ipak, negdje između redova, osjećam da pjesma i govori o tome, da nije bitno kakvo je stvarno stanje stvari, bitno je samo tvrditi da je sve dobro.

7. Nikola Pejaković Kolja – Idi Spavaj 

Gluvi dan. Ne sjećam se ni jedne pjesme, a bih da zaključim ovu nedjeljnu priču. Kasno je i oči mi se zatvaraju, a ne da mi se da tražim pjesmu, želim da mi sama dođe. Da li da odustanem?

Idi spavaj, Dragana, kažem sebi. Idi spavaj.

I onda dođe: Idi, spavaj, mila moja...

Znate Nikolu. Kao glumca. A meni se kao muzičar još više sviđa.

Nakupio nekih starih pjesama, upakovao ih u album Mama, nemoj plakati (2001), osam godina kasnije se pojavio album Kolja. Radi neku filmsku muziku. Nije folk pjevač, iako je nadaleko čuvena samo jedna njegova narodnjačka Haljinica boje lila. On svoj muzički pravac naziva porn soul. Primamljivo. Koketira s bluesom indiskretno. Piše poeziju od koje se ogoliš po svim tačkama, pa i pod razno.

Ima neki novi album, ako je vjerovati Wikipediji, a koji još nisam čula u cjelosti.

Obrađivala ga Severina.

Ovu pjesmu ne slušati pod uticajem alkohola, iako je tada najbolja. 

Idem sad da spavam.