INTERVJU: Emil Bišćan (Rolin Humes)

Ono kad blues nikad nije zvučao toliko poletno i razdragano, ono kad se prelivaju osjećaji, boje, vjetrovi i osmjesi preko dirki, pa se samo jednim zaokretom u tonalitetu pretvore u suze, ono kad se najbolje od predvečerja rock muzike stopi s psihodeličnom savremenom postmodernom, ritmički je prevodivo u ples, a pjevljivo kao pop – čini se da postaje jasno zašto riječka (po mjestu gdje su se okupili, iako su trenutno prostorno neograničeni) četvorka Rolin Humes privlači iz dana u dan sve brojniju publiku na svoje nastupe. U svom četvorogodišnjem postojanju Robert James Hudulin (klavir/vokal), Nikola Smiljanić (gitara), Emil Bišćan (bas gitara) i Matej Smiljanić (bubnjevi)

su uspjeli da pokore sve moguće festivale po regionu i objave dva odlična albuma. Prvi „Rolin Humes welcomes you to the Penultimate Supper 6/8“ (2013) je tiho, ali efektivno prokrčio puteve ovog benda do traženosti, drugi, „Rolin Humes presents Rolin Blues“ (koji je izašao u februaru ove godine) je potvrdio da su u stanju da ispune sva očekivanja svoje, sve veće, armije poklonika. 

U prostoru između dva albuma ih je pobjeda na Croatian Blues Challenge takmičenju odvela u Memphis na International Blues Challenge, što je napunilo baterije za žestoku promociju novih sedam pjesama. Do sada su, pored brojnih nastupa, snimili i dva spota. Trenutno je aktuelan onaj za vrlo provokativnu „Time Bomb“.  

Od koga su učili, od koga su pokupili manire, na koga podsjećaju, jednom riječju: ko su im uzori – o tome ne bi trebalo trošiti riječi. Sopstvene su uzore razgradili na najbolji mogući način, te sva svoja znanja i ideje pretvorili u vrlo prepoznatljiv zvuk, vrlo stimulativan i atraktivan performans, te u, kako sami kažu, svojevrstan „blues cirkus“.

Kod nas su osvojili Royal Music Fest na Cetinju prošle godine, i čini se taj je taj utisak bio dugotrajan. Vraćaju nam se 28. maja, kada će nastupiti u Podgorici (Hard Rock Cafe), a dan kasnije u šarmantnom prostoru Blues Brothers Bara u Nikšiću.

Basista Emil Bišćan je bio vrlo raspoložen da nam odgovori na nekoliko pitanja pred dolazak.  

Mnogi muzičari izbjegavaju festivale takmičarskog karaktera. Šta je vas motivisalo da se pojavite na gotovo svakom značajnijem festivalu? Je li to pitanje samopouzdanja ili niste vidjeli drugi način da doprete do šire publike?

Osobno, kao glazbenik, ne volim glazbena natjecanja, jer u glazbi ne postoji nekakav objektivni sud, niti žirija, niti publike. Glazba je subjektivna i svatko ju doživljava na svoj način. Smatram da ta natjecanja najviše pomažu glazbenoj industriji u procesu otkrivanja mladih izvođača. Mi smo se odlučili da sudjelujemo na natjecanjima zato što nismo imali gdje svirati. To vam je kao začarani krug sa zapošljavanjem: nitko te neće zaposliti jer nemaš iskustva, a nemaš iskustva jer te nitko neće zaposliti da stvoriš iskustvo. Tako je isto i sa svirkama. Kada smo počinjali, nitko nas nije angažirao, jer nisu ni znali tko smo. Danas se pojavljuje još jedan veći problem na sceni, a to je da ti ni demo CD-i ne pomažu da dobiješ svirku, jer vlasnike klubova ne zanima što ti sviraš, nego možeš li mu napuniti klub. Dakle, krenuli smo na natjecanja jer nismo drugačije mogli doći do svirke. Što se tiče samopouzdanja. Znali smo da je ovo što radimo dobro, i znali smo da će našu glazbu kad-tad netko zavoljeti na način na koji je mi volimo, a to nam dokazuje naša publika čiji broj svakim danom, po malo ali sigurno, raste. Naš najveći motiv sviranja na natjecanjima je bio da osvojimo što više fanova, a pobjede su došle kao šlag na tortu. Moram reći da su nam pobjede na festivalima pomogle na dva načina: prvo su nam materijalno pomogle da održimo bend, snimimo albume i spotove, a drugo, putem pobjeda smo stvorili medijski prostor i neku vrstu kredibiliteta koji svakom našom svirkom dodatno opravdavamo i učvršćujemo.

Da li ste iznenađeni trenutnim interesovanjem za vaš album i svirke? Da ne bi ovo pitanje bilo pogrešno shvaćeno, dešavalo se da dobri albumi i dobri muzičari moraju jako dugo da čekaju svojih pet minuta u korist nekih manje vrijednih s dobrom kampanjom, pa se ovo pitanje može odnositi i na stanje svijesti današnje publike, tačnije na to koliko je publika sazrela u posljednjih nekoliko godina i u stanju je da sama prepozna kvalitet.

Nismo iznenađeni, ali smo jako zadovoljni. Radimo na tome da se interes publike još više poveća. Kao bend vjerujemo da muzičari moraju svoju karijeru izgraditi prvenstveno na dobroj glazbi i kvalitetnim nastupima. U pomoć onda dolazi marketing. Teško je pričati o odnosu medija, tj. marketinga i publike, bez da se generalizira, a to je jako nezahvalno. Mediji danas jako puno utječu na ukus publike, ali smatram da to rade na krivi način, umjesto da educiraju publiku, oni publici podilaze. Tako dobijemo publiku koja glazbu uglavnom koristi za ispoljavanje najnižih strasti, a ne za uzdizanje uma i duha. Ovaj fenomen nije karakterističan samo za Balkan, već i za cijeli svijet. Najtužnije je što cijelim tim svijetom diktira novac i onaj koji ima za dobar marketing, taj će postati popularan, i estetika tog izvođača će se tretirati kao ono što je dobro i lijepo. 

Putovanje u Memphis je, vjerujem, bila jedna od najznačajnijih tačaka vaše dosadašnje karijere. Kako ste prihvaćeni tamo i šta je dugoročnije za vas donijelo to putovanje? Kako su vas prihvatili, budući da se radi o blues takmičenju, a vi, očigledno, niste čisto bluzerski bend? I da li ste ostvarili neke značajnije kontakte koji će vas uskoro odvesti na novo putovanje do centara bluesa i „njegovih pritoka“?

U Americi je bilo super, puno smo svirali i puno toga vidjeli. To što nismo blues band odrazilo se samo u našem plasmanu na natjecanju. Što se tiče ostalih aspekta, bilo je genijalno. I publika i drugi glazbenici su nas prihvatili veoma dobro. Neki su glazbenici rekli da, bez obzira što nismo blues bend, radimo super glazbu, što je njima najbitnije. Zapravo smo im došli kao osvježenje. Na putu do Memphisa svirali smo u Atlanti i u gradiću u Alabami pod imenom Muscle Shoals. Taj gradić vam se spominje u pjesmi „Sweet Home Alabama“ benda Lynard Skynard. Uglavnom, to je mjesto koje je veoma bitno za nastanak soula i rocka. Tamo smo svirali u klubu DP's Classic Grill. To vam je nešto kao naše pečenjare, ali unutra stane tristo ljudi i stalno se svira. Meni je osobni to bio najdraži session u Americi. Vlasnica kluba nam je ponudila da ostanemo još desetak dana i da bi nam ona sredila svirke, ali, na žalost, zbog financija i zbog već organiziranog leta natrag u Hrvatsku smo morali odbiti, ali smo ostali u kontaktu. U Memphisu smo upoznali čovjeka koji se predstavio kao muž i menadžer od Ane Popović i s njime smo razmijenili kontakte. Hoće li nešto od svega toga biti, ne znamo. Mi i dalje furamo po svome kao da se ništa nije desilo.

U posljednje vrijeme ste svirali na brojnim pozornicama, snimili dva odlična spota, o albumu se pisalo puno. Kakvi su planovi za ljeto, hoće li biti još spotova, radite li već na novim pjesmama?

Uvijek radimo na tome da sviramo što više, jer želimo da nam to bude posao i shvaćamo to veoma ozbiljno. O albumu se dosta pisalo, uglavnom po internet portalima, koji nas uglavnom uvijek poprate i podrže i na tome smo im zahvalni. Planovi za ljeto su svirati, svirati i svirati još. Neke nastupe smo dogovorili, ali nadamo se da će ih biti još puno više za ovo ljeto. U povojima su ideje za novi spot za koji nemamo još konkretan plan kada će izaći, ali sigurno ga očekujte do jeseni. Kako smo nedavno snimili drugi album, malo smo stali sa novim pjesmama, jer sada svu energiju ulažemo u promociju onih već snimljenih. Sa radom na novim pjesmama ćemo započeti čim prije budemo u mogućnosti.

Publici u Crnoj Gori ste ostali u zaista lijepom sjećanju; sada vas očekuju dva nastupa u dva grada. Šta nas ovog puta očekuje, budući da nema takmičarske tenzije?

Lijepo je znati da smo crnogorskoj publici ostali u lijepom sjećanju, jer su i oni nama ostali u lijepom sjećanju. Radujemo se povratku u Crnu Goru, nadamo se da ćemo susresti poznata lica i mnogo, mnogo novih i nepoznatih. Na natjecanju u Cetinju smo dobili priliku svirati po tri pjesme, što je, s obzirom na naš elan, tek dovoljno da se ugrijemo. Na nastupima u Podgorici i u Nikšiću očekujte najmanje 100 minuta nabrijane i emocionalne svirke. Ako nekoga unaprijed zanima o čemu se radi, neka slobodno posjeti našu Facebook stranicu i Youtube kanal. Također na Bandcampu (www.rolinhumes.bandcamp.com) možete kupiti oba naša albuma, a na svirkama, u fizičkom formatu, samo drugi album, jer je prvi rasprodan.