Nazvaću ESC Life
novim bendom, misleći pritom na činjenicu da im je ovo prvi album, te da nisu
još uvijek zakoračili na našu teritoriju, ni čuvenjem, ni fizički, čak ni onda
u oktobru kada su s Grant Hartom (ex Hüsker
Dü - za neupućene) odradili midi turneju po Balkanu i malo izvan
Balkana, jer kod nas nije bilo sluha za jednu takvu svirku. Ipak, ekipa
okupljena oko ovog imena zajedno radi i nastupa već drugu godinu za redom i sve
ono što se nakuvalo za „Access All Areas“ je proizvod jedne temeljne saradnje i
dubokog promišljanja. Tako se bar čini već nakon prvog slušanja. Članovi benda
su, moram to naglasiti, iskusni muzičari, koji su svoju osobenost već ispisali
u repertoaru sjajnih hrvatskih bendova (pokojni Hemendex, koji je samo jednim
albumom izdigao hrvatsku synth pop scenu do evropskih standarda, ugašeni Man
Zero, najbolji post rock instrumentalni bend na našim prostorima koji nikad
nisam imala priliku čuti uživo i ne mogu to preboljeti, te i dalje aktivni,
slow metal bend Umor, i St!llness, jungle-rock i-još-ponešto atrakcija, koja
kod nas ima privrženu bazu fanova). S takvim iskustvom, i s konkretnom vizijom
šta od benda i svoje muzike žele, njihov album je produkt zrelog muzičkog destilovanja,
talenta, želje za stvaranjem i sviranjem i, na kraju, zabave. Upravo tako i
zvuči.
Prvi singl „Bad
Influence“, koji je aktuelan već više od mjesec dana, u tragovima je
nagovijestio šta od albuma možemo očekivati; između ostalog je zvučalo kao da
nam se sprema niz lako pjevljivih i socijalno angažovanih muzičkih minijatura
sa zaraznim refrenima. „Bad Influence“ je zaista muzički bogata, zvuči kao da
je u igri mnogo više instrumenata nego što zapravo jeste; glas igra posebnu
ulogu – bez dominacije u cilju stapanja s ostatkom zvučne slike, s dodatkom eha
koji stvara utisak dijaloga, borbe s nematerijalizovanim. Naravno, ima lako
pjevljivih stvari, ima i socijalnog segmenta, i kratkih poenti koje se
ponavljaju u sluhu refrena, ali i još koječega. Recimo, žustrine pomiješane s
milozvučnim prenemaganjem po uzoru na reprezentativnog Roberta Smitha u pjesmi „Absentee“,
i do kraja albuma ostaju najubjedljiviji u žešćim varijantama, iako pečat The
Curea nakon ove prve pjesme blijedi. „Acces All Areas“ je takođe
pankoidna, himnična i opasno ritmična, pjevački najubjedljivija, prosto teren
na kome su ESC Life najstrastveniji, i upravo mi nije jasno zašto je baš „Bad
Influence“ bio prvi singl, a ne recimo ova naslovna, jer u sebi nosi poetiku
albuma na više nivoa, zajedno s „Let It Bleed“ koja nam nudi unutrašnju stranu
stvaralačkog poriva, bez lažne skromnosti ili prenaglašene egocentričnosti.
Glede poetike... Onako
kako prvijenci rijetko kad budu zaokruženi konceptualno, i ovdje nema neke
konkretne tačke oko koje bi se gradila cjelina, pa ipak, pažljivim slaganjem
pjesama po ritmičkom principu, po ubjedljivosti, po opštim principima pravljenja
kompilacija, a na kraju, ali ne i najmanje važno, i tematskim prelascima s
kolektivnog na subjektivno, te uvođenjem intimnosti u minus postupak zarad
svevremenskih istina, moglo bi se reći da je album usredsređenošću na prostu
stvarnost (pod pretpostavkom da jedna osoba može imati uvid u sve opjevano, bez
fantazmagoričnih izleta) i u atmosferičnom smislu itekako povezan.
Nastavlja se hitičnom
(da, ovaj bend ima i hit, i to kakav), glasnogovorničkom „What We Want Is
Useless“, u kojoj je ponavljanje naslovne fraze zaustavljeno svaki put kad je
prijetilo da postane naporno. Razigrana stvar, s dominantnim gitarskim
sučeljavanjima, pa po istom principu pretapanjem vokala u horski odjek, te
taktičnom i nategnutom ritam mašinerijom. Ono kako se iz mlake, gotovo filmske
(ovdje mi na pamet padaju hepiendovski filmovi iz osamdesetih čiji heroji imaju
najviše dvadeset pet godina i cijeli im se život preokrene i stavovi promijene
u devedeset minuta, nikako apokaliptične sage i psihološke drame) „Band Aid“,
naslanjaju na zaraznu i odsutno-emotivnu „She Won't Dance“ je zaista
inspirativan momenat na albumu, gdje pažljivi slušalac mora imati bar neku
reakciju ili poriv. Slijedi ulijetanje u centifugalnu „Full Circle“, koja za
temu ima krizu srednjih godina, ali energiju postpubertetske siline; čini se da
je negirajuća u tekstualnom, a impresivno afirmativna u muzičkom smislu. Ovo je
ista, ali i drugačija priča o (pseudo)odrastanju, osjenčena izvjesnim strahom, ali i
distanciranjem od toga. Porukom bi mogla i zatvoriti jedan ovakav album i
gotovo da sam se zapitala zašto nije ostavljena za kraj, ali onda se dogodi „Hero
Of The Decade“ i sva filozofija dobije nova značenja, ritam se usporava, gase
se svijetla i uspavljuju se demoni uzvišenosti, a bude prizemljenici koje je
skenirao zaborav. „Hero Of The Decade“ je pjesma o preusmjeravanju ciljeva, o
obesmišljavanju ideala, o preslaganjima prioriteta, s dvostrukim značenjem –
pomalo ironije, a pomalo bolne istinitosti. Iz te otužne, gitarski emotivne pjesme,
izranja instrumental čija mi uloga i nije najjasnija, osim ako se ponovo ne
vratim u neki potencijalni film iz osamdesetih, ne baš Miše Radivojevića, ali
zasigurno Milana Jelića, u kome bi umorni, namjenski bend stavio do znanja da
je zabava gotova i da je vrijeme da se ide doma. U svakom slučaju, može se
iskoristiti kao pauza za vrijeme koje možete ustati s kauča i album pustiti ponovo,
za ove sa slabijim tehnologijama. Naravno, „Ostani Uz Mene“ je jedno sjajno
odavanje počasti Nenu Belanu, čije ime je postalo sastavni dio svakog pasusa
koji govori o uzorima ovog benda.
Na „Access All Areas“ nema prekaljenog
buntovništva, niti aktivnog pokušaja da se promijeni svijet, nataložene srdžbe
i impulsivnog gađenja, i u tome se najviše možda čita zrelost ovih devet
autorskih pjesama, koje članovi benda zajedno potpisuju. Ovdje je slika stabilna,
stvarnost se sagledava s jedne spokojne tačke gledišta, s aspekta subjekta koji
je u stanju pomirenja s činjenicama, više ih konstatuje, nego što zapravo pokušava
nešto da uradi s njima. To ni u tekstualnom, ni u muzičkom smislu. Iako
uglavnom zvuče dosta agresivno, u isto vrijeme ta agresija ne predstavlja želju
za konkretnim fizičkim nasrtajem, već čisti odušak, izduvavanje (just some angry words in rhyme – poslužiću se stihom iz Let it bleed), pa i zabavu... jer ovaj album
je zabavan, ono što bi albumi, u nekom međuprostoru između života i razočarenja
u isti, trebalo da nam pruže. U načelu ne mogu tvrditi da ovaj album nije rađen
pod nekim pritiskom, ali ako ga je i bilo, ne osjeća se. Možda i najbolja stvar
je to što zvuči kao da je svirka uživo, onaj efekat koji je zaista neprocjenjiv
za nas koji još uvijek nismo sigurni kad ćemo moći da se nađemo u istoj
prostoriji s bendom, a što je već uveliko postalo svojevrsni pečat producenta
Marka Mrakovčića.
Žanrovska pomijeranja su itekako zanimljiva, od
punka, sirovog rocka, dark popa, preko new vawea, pa dodati na sve to odrednicu
„post“, jer su sve uspjeli da izdignu iz sopstvene ljušture i, uprkos
pozivanjima na uzore, stvorili su jedinstven zvučni potpis. U najboljem slučaju
možemo ih okarakterisati onako kako oni sami sami sebe zaogrnuše odrednicama
(stavljajući nam do znanja da im je ovo najmanje važna stvar u životu): bar core / billiard wave / post indie ili prosto ne razmišljati, već
samo slušati, slušati i uživati. Jer to je Life, ESC Life.
No comments:
Post a Comment