(Objavljeno na ugašenom "Gardencafe" portalu 15. februara 2014. godine)
„Istorija crnogorskog pop roka 1956-2013" je naziv monografije koja će,
kako se čini, obilježiti i izdavačku i muzičku godinu u Crnoj Gori. Na jednom
mjestu će se naći i aktuelni i bivši, pa i već odavno zaboravljeni muzičari i
bendovi. Riječ je o vrlo smjelom poduhvatu Željka Milovića, književnika i
publiciste iz Bara, koji će objaviti Matica crnogorska.
Dok čekamo da
monografija konačno dođe u naše ruke, razgovarala sam s Milovićem o tome zašto
još uvijek knjiga nije gotova, o prvoj crnogorskoj gitarijadi, o njegovim
omiljenim pjesmama i još nekim važnim stvarima. Kafu nismo popili.
Koliko je tvoj muzički ukus imao udjela u
tome koliko će koji muzičar imati prostora u monografiji? Šta je, na kraju
krajeva, bio kriterijum?
Kad neko radi ozbiljnu monografiju, sa svim što nosi
naučno-istraživački rad, a ova knjiga to jeste, obzirom da će biti jedno od
pomoćnih sredstava i na nekim fakultetima, onda tu nema ni promil mogućnosti da
lični afinitet utiče na selekciju i na količinu pisanja o nekom od bendova ili
pojedinaca. Jedini moj kriterijum je važnost informacije, a takav metodološki
pristup je od početka dogovoren sa izdavačem, Maticom crnogorskom.
Apsolvirali smo jedno: da ti nisi krenuo da
pišeš ovu monografiju, niko drugi ne bi. Koliko puta si do sada bio na pragu da
odustaneš i pitao se što ti je to trebalo?
Svakog dana se to pitam, jer mi ponekad izgleda kao
nemoguća misija. I dalje se osjećam kao da sam u dubokoj šumi iz koje se izlaz
ne nazire. Taman završim jedan dio poglavlja,
skupim izvore, sagovornike, i ispostavi se da je neko od njih dao netačne i
nepotpune podatke, ili da nema dovoljno tačnih infoirmacija za neki događaj i
period, pa se od jednog starog otvore tri nova hodnika, ili nešto ostane da „ visi”. Konkretno, to ovako izgleda - za rekonstrukciju sedam
Budvanskih gitarijada od 1967. do 1973. morao sam dvaput da idem za Kotor,
jednom u Tivat, tri puta za Budvu, i da pročitam šest kompleta različitih novina
iz tih godina, pa da koliko-toliko rasvijetlim te pionirske dane rocka na primorju.
A to su, inače, samo tri, četiri strane u knjizi.
I ko je pobjednik prve crnogorske
gitarijade? I kad je uopšte bila i gdje?
U sali Zeta filma u Budvi, 5. februara 1967. godine. Pobijedio
je kotorski VIS „Biseri
Boke”.
Na kakve si sve prepreke nailazio u
dosadašnjem istraživanju? Po prvim najavama, monografija je već trebalo da bude
gotova, a ti i dalje obilaziš teren u potrazi za novim informacijma.
Najveća prepreka je da pouzdanih izvora, u smislu
dokumenata, arhivskih fakata, oko kojih svi monografisti grade priču, jednostavno
– nema. Nismo za sve ove godine ozbiljno shvatali našu muziku i naš rad, i niko
ništa nije sačuvao osim eventualno sami akteri. Tako da su mi najvaljaniji
izvor novinski tekstovi, a njihovo traženje i iščitavanje zahtijeva ogromno
vrijeme, i nema ih mnogo. Naredni korak je razgovor s muzičarima, što nosi dva
ogromna problema – prvi je novac, jer ta istraživanja i ekskurzije po CG sam
finansiram, a drugi je vjerodostojnost podataka, pošto naši muzičari često
znaju da se selektivno sjećaju i da uljepšavaju stvari. Da u ključnom trenutku
Ministarstvo nauke nije obezbijedilo sredstva za rad u Narodnoj biblioteci u
Beogradu, rad na knjizi bi prestao i ja bih digao ruke, jer se jednostavno nije
moglo dalje bez informacija koje sam tamo prikupio.
Šta voliš, a šta ne voliš kod monografija?
Nikad
nisam radio na monografiji ako nisam uživao u učenju dok je pišem, odnosno ako
nisam saznavao neke sasvim posebne stvari koje su me interesovale, a koje drugi
nisu znali. Tako je bilo sa sve tri monografije o Baru, gdje sam, kopajući po
arhivima, sa ushićenjem malog djeteta tražio moje ili pretke mojih poznanika,
ili stvari koje su bile označitelj mog djetinjstva ili mojih bliskih, ili grada
kakvog sam ga poznavao. Rekonstrukcija nečeg iščeznutog, odnosno sastavljanje čitave
slike događaja ili ličnosti iz različitih izvora je nešto što se graniči sa
sopstvenim stvaranjem tog nečega, naročito ako znaš da bi, bez tvog rada, sve
bilo zaboravom izbrisano sa lica zemlje. Svi mi što pišemo monografije sa još
neobjavljenim podacima volimo za sebe da mislimo kako imamo tu mesijansku ulogu
ubijanja zaborava ili uštogljenog uvriježenog mišljenja.Tako je i sa ovom
monografijom o CG pop-rock muzici, otkrila mi je svijet sa sasvim konkretnim
akterima za koga nisam ni znao da je postojao.
Koje su najbolje, po tvom mišljenju, crnogorske
pop-rock pjesme? Možeš li napraviti top 5 listu?
Najbolja, najkompleksnija, i sve ostalo „naj”
je Makadamova “Balerina”, kojoj ne možete ništa oduzeti, ni dodati, i to će
svaki čestiti muzičar ove zemlje priznati. Ostatak slažem ne po kvalitetu, već
onako... „Vrati je, more“ - Entuzijasti, „Mala“ - MN Singers, „Samit
u buregdžinici Laibach” i „Smrt popa Mila Jovovića”
Ramba Amadeusa, “Matilda” - Jozef K, „Zastave” Perpera,
„Etno” Gospode Glembajevih, Šobićeve „Sunce tebi, sunce
meni“, „Svetionik“ „Umjesto gluposti“, Knezova „Mia bella signorina“... Ovo
onako, na prvu loptu...
Čime se danas bave bivši crnogorski
muzičari?
Neki su ribari, neki taksisti, neki kose
oko kuće, a neki su predsjednici suda, političari, advokati, dekani
fakulteta...
Budući da je sjedište našeg portala u Budvi,
zanima me ko je među Budvanima najzanimljiviji muzičar ili bend?
Nisam dovršio Budvu, iako sam četiri
puna dana proveo u gradu. Teško je sklopiti priču ako ljudi neće da odrade svoj
dio posla, ili ih ne interesuje. Volio bih da dovršim tekst o sastavu „Naslovna
strana” – „Meduze”, pa ako neko od stare garde muzičara čita ovo, pozivam ga da
se javi, da ne bude monografija bez njih. Od Budvana, najzanimljiviji i
najpouzdaniji sagovornici bili su čuveni Niko Krpa, pokretač prve Gitarijade,
bubnjar „Butua Fenicuma”, i Džemo Radonjić, „Makadamov” basista.
Koji crnogorski bend ima ili je imao
najbizarnije ime?
Titogradski neo-pank sastav „Tako
se Mitar borio protiv sedam mazohističkih ružičastih slonova”.
Pominješ li u monografiji The Acropolys
band?
Pominjem, a lomio sam se da li da to uradim. Onda mi je
jedan od ljudi od kojih imam veliku pomoć, jer su njegova dosadašnja istraživanja
o crnogorskom pop rocku bila veoma precizna i utemeljena, Milan Mandić, rekao
da je bitan bilo koji bend koji je ostavio trag, pa tako i ovaj moj, negdašnji,
i da nije fer da se ne pomene jer sam ja autor knjige.
U vezi sa prethodnim pitanjem, barsku scenu
poznaješ bolje od svog džepa, ali da li si ipak saznao nešto novo u toku
istraživanja za ovu knjigu?
Jesam, saznao sam da me jedan od pionira pop rocka u Baru,
i Crnoj Gori uopšte, godinama žestoko varao u vezi jednog veoma bitnog podatka.
Ali sam na drugoj strani saznao i da je jedan od najvećih muzičara koje je grad
imao, Vito Ujes, bio početkom šezdesetih dio elitne ekipe Muzičke škole Titograd,
koja je autobusom putovala po gradovima i širila među mladima priču o pop
muzici, swingu, jazzu i rocku. Otkrio sam i vanserijskog kompozitora Janka
Nilovića, porijeklom iz Livara, koga je semplovao i Puf Daddy.
U biografiji na Wikipediji piše da si dva
puta bio ghost writer, i ti si jedini koji to priznaje. Kako to izgleda?
Vjerovatno nakon filma Romana Polanskog
svi znaju da je ghost writer pisac koji napiše knjigu, a neko drugi je potpiše
svojim imenom. Prvi put sam to uradio iz privatnih razloga, da bih pomogao
jednoj dragoj staroj gospođi koja je imala građu, ali nije umjela da to
finalizuje. Drugi put su bili u pitanju posve trivijalni razlozi – dobre pare.
Čovjek je uzeo novac, ali nije imao znanje da napiše djelo, a ja obrnuto, pa
smo se našli.
Milović je pisac, esejista, publicista,
zaposlen čovjek i najviše od svega otac i suprug. Koji je od njih najumorniji?
Onaj koji do četiri ujutro sređuje podatke za
monografiju, pa legne i od umora ne može da zaspe do pet i po, jer mu igraju
slova pred očima, pa ustane u sedam da bi vodio sina u školu, a sebe na posao
do dva popodne. Onda popodne piše članke za časopise i portale, provede dio vremena
sa kćerkom, jer ga sin maltretira pitanjima svo to vrijeme dok su skupa, pa svima
napravi večeru i sjedne opet da piše oko devet onu istu monografiju s početka
rečenice, i onda oko 23:00
kolabira, jer je tada najumorniji. Probudi se ujutro pokriven na kauču i
nervira se što nije završio sinoć ono što je mislio. Uz to, poseban umor su
predstavljala sva ova putovanja po Crnoj Gori, jer ideš u nepoznato, na cio
dan, nadajući se da ćeš oposliti što si naumio. Što se nekada i ne dogodi.
Pominjao si mi u privatnom razgovoru da u
planu imaš još dva poduhvata, da li je rano da o njima govorimo javno? Možda
samo malo da zagolicamo maštu čitalaca?
Prvi projekat je monografija Muzičke škole
u Baru, to me čeka, obećao sam. A drugi, meni sa profesionalne strane mnogo primamljiviji,
jeste nastavak rada na prikupljanju i selektovanju podataka za monografiju o „Eurosongu”,
od prvih „Jugovizija” do današnjih dana. Biće to sasvim drugačiji pristup ovoj
manifestaciji od dosadašnjih, sa neobjavljenim podacima, prevodima,
ekskluzivnim izjavama aktera, razotkrivanjem nekih malo poznatih zakonitosti
koje prate ovu kontraveznu manifestaciju od početka... Još 2006. sam angažovan
da za dansku provladinu agenciju SCOOP napišem opsežan i detaljan esej „Zloupotreba
Eurosonga u političke svrhe u zemljama bivše Jugoslavije“, i to je bila inicijalna
kapisla za početak nastanka te knjige. U njenom razvoju naročito uživam, ali se
ne opterećujem kada će i za koju izdavačku kuću izaći. Ako bude po planu, negdje
2016. godine.
No comments:
Post a Comment