INTERVJU: Vedran Đurasović

 (objavljeno na ugašenom "Gardencafe" portalu 30. novembra 2013. godine)

Ova priča je vezana za Nikšić, grad piva, čelika, fudbala i muzike. Kad je riječ o ovom posljednjem, prošle godine su se, jedna za drugom, pojavile dvije pjesme Vedrana Đurasovića u kratkom vremenskom periodu (ili se to tako činilo). Where is your God, ljepljiva i energična gitarska pjesma s primjesama himničnog i s agresivnim refrenom i World is spinning, sjetna i indiskretno optimistična. Obje će se naći na njegovom prvom albumu, Corner of my mind. 
 O tome, i o još nekim važnim stvarima, Vedran i ja smo razgovarali na relaciji Malmö – Nikšić.

Počelo je od harmonike, kaže.  

Završio sam Osnovnu muzičku školu Dara Čokorilo u Nikšiću, smjer harmonika. Nakon toga sam uzimao privatne časove klavira u više navrata i svirao klavijature, sintove.  Odmah nakon završene osnovne muzičke škole počeo sam svirati i gitaru.  U ovom prisjećanju ne mogu izostaviti jedan izuzetno zanimljiv period u kojem sam pohađao prvu crnogorsku školu bubnjeva "Sidrum" koju je formirao i vodio Slobodan Jovićević. 

Posljednjih jedanaest godina se aktivno bavi sviranjem po klubovima. Svirao je u nekoliko bendova. Zajedno se prisjećamo svih tih angažmana. 

Sve je počelo sa bendom Top Lock Saše Stojanovića u kojem sam svirao sa Ivanom Perovićem i Draganom (Lujom) Lučićem. Nakon toga sam svirao u bendovima Stevana Faddyja, Bojana Marovića, Vanje Radovanovića, Milene Vučić, Nine Petković (Dan poslije), kao i u mnogo drugih projekata. Imao sam dva pokušaja formiranja autorskog benda, ali su se oba, nažalost, neslavno završila poslije samo par nastupa.

Zašto nisi ranije počeo da pjevaš?

U skoro svim bendovima u kojima sam svirao, pjevao sam prateće vokale. Nikad nije bilo potrebe za tim da ozbiljnije uzmem mikrofon u ruke, jer to nije bio moj posao. Kad su u pitanju akustične klupske svirke koje sam radio svih tih godina sa Sašom Stojanovićem, tu sam morao malo ozbiljnije da poradim na svom pjevanju i da nije bilo tog sastava (AcousticStorm), vjerujem da se nikad ne bih odvažio da zapjevam.

Pojavile su se dvije pjesme, gotovo jedna za drugom, prošle godine, jedna bolja od druge, sa svih aspekata. Obje su snimljene u Švedskoj, ako se ne varam. Zašto nisi radio na promociji?

Da, prošle godine sam igrom slučaja došao u kontakt sa Johanom Bejerholmom iz Malmoa, koji je producent u World Studios Malmo. Sa njim sam se i dogovorio oko snimanja kompletnog albuma, međutim, nakon snimanja te dvije numere morao sam da se vratim u Crnu Goru na par mjeseci i ti planovi su odloženi. Svakako se nadam da ću u skorijoj budućnosti nastaviti sa snimanjem. Ideja ne fali, a to je najbitnije.

Postoji li, po tvom mišljenju, mjesto za tvoju muziku u Crnoj Gori? Prije svega pitam zbog toga što pjevaš na stranom jeziku.

Mislim da da. Iako muzika na engleskom jeziku nije baš najpopularnija u klubovima, mislim da postoji priličan broj ljudi koji bi rado slušali pjesme na engleskom jeziku. Ja sam napisao i par pjesama na našem jeziku, ali ih nisam snimao, mada bih volio da i one ostanu zabilježene tonski. Na mojoj Soundcloud stranici se može čuti pjesma Oblaci koju sam izbacio u jako skromnoj demo verziji. Iako sam sebi rekao da demo verzije neću izbacivati, napravio sam izuzetak na molbu nekoliko ljudi kojima se svidjela pjesma. 

Sjećam se da je trebalo da snimaš duetsku pjesmu u Crnoj Gori. Što se događalo posljednjih mjeseci s planovima? 

Napisao sam dvije pjesme koje su zamišljene kao dueti. Od njih će se jedna najvjerovatnije naći na albumu. Tu pjesmu bih volio da snimim sa Alexandrom Hamnede. Ona je iz Malmoa i inače pjeva rock/americana stil. Ima jako lijepu boju glasa po mom mišljenju i sjajan prirodni vibrato!

Ima li gotovih novih pjesama? S kim radiš na pjesmama?

Snimio sam par demo snimaka koji su spremni za studio. Na pjesmama radim sam sve dok ne snimim neki demo koji će otprilike opisati atmosferu i aranžmanski sklop, nakon toga demo pošaljem na adrese par prijatelja čije mišljenje cijenim i za koje znam da će mi ukazati na eventualne nedostatke.

Šta privatno slušaš?

Uh, to je teško pitanje. Ono šta slušam se mijenja od danas do sjutra. U zadnje vrijeme se trudim da otkrivam što vise novih indie izvođača, ali klasični rok/ pop je uvijek bio moja zona interesovanja. Ako bih morao da nabrojim neke izvođače koji su uvijek prisutni u mom ipodu, to bi bili Bob Dylan, Nick Cave, Neil Young, John Mayer, James Morrison, Damien Rice.

Budući da trenutno boraviš u Švedskoj, pitanje se samo nameće: ko od švedskih izvođača/bendova na tebe ostavlja utisak?

Europe!  Toliko dobre muzike je došlo sa ovih prostora da je jako teško dati odgovor, a ne izostaviti nekoga... Abba, Roxette, Ace of Base, Mando Diao... Zamalo da zaboravim Yngwie Malmsteena.

Gdje se tvoja muzika može naći? 

Do objavljivanja albuma, svi oni koji bi željeli preslušati moju muziku, mogu posjetiti Soundcloud, Spotify, Google music, iTunes ili bilo koji veći internet muzički servis. Što se tiče digitalne distribucije, ona je regulisana po pravilima kompanije CDbaby i za svu muziku koju sam snimio posjedujem autorska prava.

7 Days To Rock, Vol.1 - Random Edition

1. EKV – Nisam mislio na to

Svako malo dođe dan kad preslušavam EKV. Bude dana kada sam ubijeđena da je to najbolji bend koji je ikada postojao u Jugoslaviji i onom što je ostalo poslije Nje.

I tako mi dođe jednog jutra pjesma, odmah negdje između umivanja i pravljenja doručka koji najvjerovatnije neću pojesti. I nešto mislim: ne pišem dnevnik, ali svakog dana imam po jednu pjesmu koja me prati, nebitno hoću li u toku tog dana poslušati sedam albuma ili ni jedan. Mogla bih zapisivati te pjesme i jednog se dana osvrnuti na taj spisak i sigurna sam da ću znati kako sam se tog dana osjećala, bar naslutiti.

I počnem da zapisujem.

Doduše, ovo s komentarima, nisam mislila na to, ali neka. Odavno nisam ništa pisala.

2.  Pearl Jam - Getaway

Dan nervoznog stomaka.

Svuda po stranicama koje pratim je vijest da će Pearl Jam doći u Zagreb na INMusic sljedeće godine. S ove tačke gledišta, nemoguće mi je da budem tamo. A to nije prvi put da se nisam mogla s mjesta pomjeriti kad su bili u blizini. Ovo je godina u kojoj su se mnogi obrušili na Pearl Jam zbog novog albuma (Pitchfork im je dao 5 od 10, i ne znam zašto još uvijek provjeravam Pitchfork, kad sam odavno odlučila da im ne vjerujem ni jednu brojku ili riječ). Jeste, zvuči kao da je snimljen prije deset godina. Ali to bi prije deset godina bio album godine, sigurno. Sjetim se svaki put sebe kada se posljednjih godina pojavi Springsteenov album, sjetim se kako sam blago razočarana, jer sve manje liči na onoga Springsteena koji me je poznavao bolje nego ja samu sebe. Svaka njegova pjesma još od Devils and Dust albuma je morala da mi se dokazuje na koncertima, pa neke i dalje nisam do kraja prihvatila.

Pearl Jam nema taj problem, oni su mi negdje ostali isti, ne mogu reći ni zreliji, jer uvijek su bili dovoljno zreli, ne mogu reći ni predvidljivi, jer bilo bi predvidljivo da su krenuli da se udvaraju novoj publici, mlađoj publici. Oni su ostali vjerni onima koji ih najbolje poznaju i, iako sebe ne smijem uračunati u tu privilegovanu skupinu, a htjela bih, ja ih zbog toga još više volim.

3. Paul Westenberg - Good Day 

Mislim da sam jedva nekad u životu čula da postoji neko s ovim imenom i prezimenom ko se bavi muzikom. A onda se pojavio taj crtani film, Open Season, pa sam čula tu pjesmu i nije mi van konteksta u koji je postavljena ništa značila. A onda sam svom djetetu počela da puštam taj crtani film i tačno svaki put čim čuje prve naznake te dosadnjikave pjesme, on podigne glavu, odsluša do kraja i potom nastavi da žvaće ruku, ili ćebe ili šta god da je do tada žvakao.

A onda je poslušam po prvi put pažljivo i shvatim da odavno nisam slušala nešto tako mekano, puno optimizma i nade, ne čak ni kao molitva, već kao nešto što je rezultat molitve.

I dalje nemam potrebu da pretražujem internet i vidim ko je Paul Westenberg. Možda ima desetine dobrih pjesama, a za mene će ostati one hit wonder.

Good day is every day that you’re alive, kaže...

4. John Mayer – Slow Dancing In A Burning Room

Ne volim nedjelju. Nikako je ne volim. Tehnički, svi preduslovi su tu da to bude predivan dan. Dragi je slobodan, a to znači da nema ni trke oko ručka, ni ranog ustajanja iz kreveta, a subotom sredim kuću da sija, operem veš, pa me ni ti poslovi ne čekaju. Ipak, nedelju nam uvijek ukradu razni dolaznici i polaznici, mili i manje mili, koji zasjednu, pa se mijenjaju, pa zaglave, pa se onda sve pretvori u dosadno čekanje da odu doma, da bi mogli da uživamo. Ili bar auto da usisavamo. Ta fraza, Slow dancing in a burning room mi ne izlazi iz glave dok mi osmjeh stoji na licu, a ključam čekajući da ih  ispratim. Onda padnem mrtva, uspavam dijete i uspavam sebe, prethodno sredim nered koji je ostao, šolje od kafe i te stvari.

Nikada ne slušam John Mayera kad sam sama. Pokušala sam nekoliko puta da sebe natjeram da čujem cijeli album, ali ne ide. Nešto me tjera od njega kao muzičara, možda samo činjenica da je previše komercijalan, a možda i nisam toliko površna. Ipak, jedan od najdražih koncerata na kojima nisam bila mi je John Mayer live in LA 2007, i na tom koncertu ova pjesma iz naslova, nikad tužnija, nikad ljuća, nikad beznadežnija, uspjela je da me rasplače više nego jednom. Tamo negdje kad krene solo prije posljednjeg refrena. I znam, kad bih konačno napravila spisak najboljih 100 pjesama koje sam ikada čula, ona bi upala u 20 bez razmišljanja. I ne, nemam potrebu da se pravdam.

5. BellX1 – Starlings Over Brighton Pier

Već desetak dana se molim da nađem malo vremena da posložim hit godine. I svaki put kad pomislim na tu listu (koju ne vjerujem da ću završiti), počnem da pjevam Starlings over Brighton pier.

Bell X1 je irski indie rock bend. Ovo im je prva stvar s šestog albuma, ja sam ih tek na petom albumu prvi put registrovala, a poslije ovog albuma se spremam da prođem kroz kompletnu diskografiju.

Ova pjesma je posebna, otvara album razlivanjem po klavijaturi, suptilno se stapa s jatom ptica, oživljava slike, što mi se ne dešava često. I nikako, nikako ne odvajati muziku od riječi, samo zajedno imaju smisla – tamo gdje su rupe u testu, note nastavljaju misao.

6. Steve Forbert – Romeo’s Tune

Ima nešto smiješno kod ovog Forberta. Možda ona njegova uska vilica, pa izgleda kao da se smije i kad pjeva najtužniju tugu ovoga svijeta. A možda se on i zapravo smije, ko bi ga znao. Nekim je ljudima sve na broju, pa ti skini kapu ili budi ljubomoran, kako ti je lakše.

Vjerujem da su svi prvo čuli za njega kad je prije nekih trideset pet godina, možda godinu manje, Romeo počeo da se umiljava s radija i osvaja top liste. Ja sam otkrovenje doživjela skoro tri decenije kasnije, i to tražeći sve obrade pjesme Every time you walk in the room. Sad kad želim sebe da oraspoložim, pustim ovu pjesmu. I smijem se. A možda ni pjesma nije neka, možda me samo ona njegova uska vilica drži sve vrijeme na gornjoj granici histerije.

Ipak, negdje između redova, osjećam da pjesma i govori o tome, da nije bitno kakvo je stvarno stanje stvari, bitno je samo tvrditi da je sve dobro.

7. Nikola Pejaković Kolja – Idi Spavaj 

Gluvi dan. Ne sjećam se ni jedne pjesme, a bih da zaključim ovu nedjeljnu priču. Kasno je i oči mi se zatvaraju, a ne da mi se da tražim pjesmu, želim da mi sama dođe. Da li da odustanem?

Idi spavaj, Dragana, kažem sebi. Idi spavaj.

I onda dođe: Idi, spavaj, mila moja...

Znate Nikolu. Kao glumca. A meni se kao muzičar još više sviđa.

Nakupio nekih starih pjesama, upakovao ih u album Mama, nemoj plakati (2001), osam godina kasnije se pojavio album Kolja. Radi neku filmsku muziku. Nije folk pjevač, iako je nadaleko čuvena samo jedna njegova narodnjačka Haljinica boje lila. On svoj muzički pravac naziva porn soul. Primamljivo. Koketira s bluesom indiskretno. Piše poeziju od koje se ogoliš po svim tačkama, pa i pod razno.

Ima neki novi album, ako je vjerovati Wikipediji, a koji još nisam čula u cjelosti.

Obrađivala ga Severina.

Ovu pjesmu ne slušati pod uticajem alkohola, iako je tada najbolja. 

Idem sad da spavam.