INTERVJU: Frank Turner

(objavljeno na ugašenom "Gardencafe" portalu 25. februara 2015. godine, ovdje prvi put i na engleskom)

Približiti ono što radi Frank Turner ljudima koji ga nisu slušali nije teško, pogotovo onima koji vole koncept pripovjedača s gitarom. Jer, takav je bio onda kad izašao njegov prvi studijski album „Sleep Is For The Week“, na kome su svoje mjesto našle priče o ljubavi i mržnji, bijesu, gubitku, neshvaćenosti i pijenju. Nakon toga Turner se ne mijenja, već (iako je imao i slabijih momenata) samo raste u svakom smislu: teme su sve raznovrsnije, oslobađaju se osjećaji i osjećanja, priključuju se instrumenti, da bi danas bio jedan od najtraženijih britanskih izvođača s vrlo moćnim pratećim bendom (The Sleeping Souls). Kažem izvođača, a usuđujem se reći i zabavljača, jer njegovi koncerti nisu samo posmatrački šou, već spektakli u kojima publika učestvuje stoprocentno. Pet albuma, tri kompilacijska izdanja, veliki broj obrada, niz saradnji s drugim muzičarima, solo koncerti, zajednički koncerti, pune dvorane, pa i nastup na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu, što će reći da u posljednjih osam godina (ovdje ne računam njegov rad s pokojnim, uspješnim punk bendom Million Dead) ne prestaje da radi ni onda kada se o njemu ne čuje ništa. Još uvijek je aktuelan njegov peti studijski album „Tape Deck Heart“, čije epizode povezuje priča o bolnom raskidu i svemu onom što jedan raskid dozove i promijeni u čovjeku. Muzički najraznovrsniji do sad, aranžmanski besprijekoran, i pjevački najefektniji.

Ono što njegove albume čini lako slušljivim je, osim neodoljivog naglaska i izuzetne artikulisanosti, te ubjedljivosti koja izaziva empatiju na više nivoa, i nevjerovatno široko polje tema kojima se bavio. Ponekad, doduše, preopširan, s tendencijom da ga ponese priča predaleko, no ipak se u posljednjem trenutku vrati na sjajnu poentu. Mnogo metatekstualnosti, zanimljivih igara riječima, opkoračenja dovedena do izuzetnosti, samo su neke odlike njegove poezije. Kao muzičar, Turner je zaista maštovit, kod njega nema predvidljivih rješenja, zaobilaznih formi i slučajnosti, sve se čini vrlo smišljenim i ima svoju ulogu, svaki instrument, svaki prateći glas, svaka pauza između dvije strofe, svaki prelaz iz strofe u refren. Na jednu vrlo stabilnu folk-rock podlogu u stanju je da nadogradi punk i blues na najdiskretniji mogući način. Ono što mu ostane od žestine, a toga je poprilično, u posljednje tri godine izbacuje na svirkama benda Möngöl Hörde, hard-core punk verziji svoje sopstvene stvarnosti.

U regionu je već dva puta nastupao u posljednjih nekoliko godina (Šibenik i Ljubljana), a ovog ljeta je treća sreća Zagreb, Inmusic festival.

Upravo je završio snimanje svog šestog albuma, završio pisanje svoje prve knjige, i dok se čeka objavljivanje, u pauzi između raznih aktivnosti vezanih za humanitarni rad, te niza manjih solo svirki, imao je vremena i da po prvi put progovori za crnogorske medije, ističući da ima veliku želju da posjeti našu zemlju, bilo da nastupa ili da dođe na odmor.

When I go back to your previous albums, it seems that you covered all the motifs and themes known to mankind (I guess you reach the level where we can say that there’s a Turner song for almost everything). You were happy and sad in your expressions, you were comprehensive and mysteriously enigmatic in your poetry (I will be back to your lyrics later), you were gentle and you were aggressive in musical sense. Is there anything left for album number six? Can you tell us the name of the album, and maybe release date?

First of all, thanks for the kind words. I can't yet give you a title or release date for the new record, we are still working on finishing off the mixes right now. But it'll be before the summer, if all goes according to plan. I'm excited about it - I feel like it's a strong restatement of values for me. Working with Butch Walker as a producer has really kicked me up a gear, I think. I guess you can judge for yourself once the record is out, haha. Lyrically, well, I think the world of human experience is much larger than one little Englishman will ever be able to cover on his own, so there's always more things to sing about. I don't exactly sit down and try and think of new areas to cover, but then I don't want to repeat myself either. The new record is more positive, upbeat than the one before.

You also finished your tour diary book, The Road Beneath My Feet. Is that a product of your wish to have a lifetime memo of your touring, or idea came from somewhere else? Did you enjoy writing process? You said on your official page something like: Writing is hard. Does that mean that you never will write again?

I guess I always figured that I would write something longer at some point in my life, something in the vague shape and size of a book. I didn't initially think it would take this form; writing an autobiography when you're in your 30s seems really lame to me. So it's not that; it's reflections on the road. The publishers suggested the format (after I'd initially rejected the idea for a book), pointing out that I love Henry Rollins' books, so that made sense to me. The writing process was a lot harder than I expected, it required a more concentrated display of mental energy than I'd anticipated. But the fact that it was hard to do makes writing more appealing to me, actually. I hope I do write more in this vein in time.

Do you have time for reading at all? Do you have your favorite poets and writers?

I read all the time, incessantly. Mostly I read history and economics books, but I also have a major soft spot for travel writing. Paul Theroux, WG Sebald, Remond O Hanlon, Bruce Chatwin and so on. I read some poetry - Auden, Larkin, Betjeman and others. I have a vague ambition to be better read in classic and world literature, but it's a slow process for me, and I love my history books.

There are many songs about your fear of growing old, the kind of fear that I can relate to, so probably I’m more aware of it than fearless people are. But on your last album the whole picture is changed, that fear disappeared and is replaced with your calmness and mature awareness of the drifting of life. To add this: you sound different, you are more emotionally open in singing, poetically sophisticated, deliberate during your stage performances, and your last album is perfectly produced and arranged, fewer songs about drinking with mates, more songs about memories, lost opportunities, old friends; less rebellion, more compassion. What was your fear based on, and where was that point when you accepted life like a moving phenomenon with no returning point? Is it easier to write about grown up Frank and his reality?

That's a tough question in a way. The simple answer is, I got older, and I'm not interested either in repeating myself or in pretending I'm 21 for the rest of my life, as some writers do (not naming any names!). I want to write honestly about where I am in my life, and being 33 is pretty different to being 23. But the repetition part of it is important to; I still feel pretty angry and confused about a fair bit of the world, about politics, I still drink with my friends and hate the government or whatever. But I wrote songs about that already, I don't need to write them again. The last album, Tape Deck Heart, was basically an album about me fucking up the long term relationship I was in, with no help from anyone else. I thought it would be interesting to write a break-up album from the point of view of the bad guy, if you see what I mean. Writing never really gets any harder or easier, it's always a long struggle broken up with moments of clarity and ease.

How many times have you regretted being so open in your songs, and are you even capable of writing a song which isn't autobiographical? Since you do have that very unusual habit of explaining your own lyrics… do you sometimes wonder if it is better to save explanations for yourself and leave others to have their own interpretations?

There are moments when I regret it, for sure; it can be pretty weird to bring something in front of an audience that is very personal. When you're in the vocal booth in the studio it's different, there's a solitude in there that is kind of misleading. But at the same time, the quality that I've always loved in music and lyrics is searing honesty - Aidan Moffat from Arab Strap is a big inspiration for me on that level, I always loved the excoriating, brutal self-examination of records like "Philophobia". I don't think I engage in too much lyric explanation, I'm a fan of individual interpretation.

Your recent activities were based on promotion of small concert venues, and for that purpose you played some small gigs all around London. After beating Wembley Arena and so many other big stages all around the world, how does it feel to be back in an intimate atmosphere?

It's nice. I mean, I play a lot of smaller venues in other countries around the world, the UK is the only place I've been playing arenas, so it's not like it's been years since I was in a smaller room, but I suppose it's been a while since I played those rooms in my home country. It felt like coming back to an old friend.

I’m also fascinated by that fact that you are DJing from time to time. It’s not usual here where I come from to see a famous music star standing behind the decks. What do you get out of DJing that you don’t get from live shows? More important question is: do you have time to be in touch with all the new music coming out every day and what songs are you playing on your DJ sets (just a few names, to get a picture)? How many The Weakerthans do you play per session?

DJing is pretty frivolous for me; I mean, it's fun, it's a party, hopefully everyone in the room has a good time. But I don't keep up with new music, I mostly play old stuff that everyone likes. It's not an opportunity to show off your musicological erudition, it's about leading a party. So I play Springsteen and the Beastie Boys and get drunk.

Any plans with Möngöl Hörde for this year?

Probably not this year alas as my new record is eating my diary. But we will do some more stuff, we started writing some new songs in soundchecks on the tour that we did, and it was pretty good.

Finally, will you ever trade acoustic guitar for electric? Your last album sounds like you want to get more of music.

I actually played electric on a fair few of the new songs. Now I just need to decide if we are going to try and do that live. Maybe. Ben (the guitarist in the Sleeping Souls) is defensive of his territory, haha. We shall see.

Kad vratim na tvoje prošle albume, imam utisak da si obradio sve teme i motive poznate ljudskoj vrsti (pretpostavljam da si došao do toga da se može reći da postoji Tarnerova pjesma o skoro svemu). Bio si srećan i tužan u svom izrazu, bio si detaljan i misteriozno tajanstven u svojim tekstovima (nešto čemu ću se vratiti kasnije), bio si nježan i agresivan u muzičkom smislu. Šta je ostalo za album broj šest? I možeš li mi reći kako će se album zvati, i kad će izaći?

Najprije, hvala na lijepim riječima. Još uvijek ti ne mogu reći naziv, niti datum izlaska novog albuma, još uvijek radimo na završnom miksovanju. Ali biće prije ljeta, ako sve bude onako kako smo planirali. Uzbuđen sam zbog toga – osjećam kao da je to snažno preispitivanje vrijednosti za mene. Rad s Butchom Walkerom u ulozi producenta me je zaista poguralo, rekao bih. Pretpostavljam da ćeš vidjeti i sama onda kad album izađe, haha. Kad su u pitanju tekstovi, pa, mislim da je svijet ljudskog iskustva mnogo veći nego što bi to jedan mali Englez sam mogao pokriti, tako da se uvijek ima o čemu pjevati. Zapravo ne sjedim i pokušavam da smislim koja ću sve nova područja pokriti, a isto tako ne želim da se ponavljam. Novi album je mnogo pozitivniji, optimističniji nego prošli.

Završio si i svoj dnevnik s turneja, „The Road Beneath My Feet“. Da li je ta knjiga produkt tvoje želje da imaš doživotnu uspomenu na nastupe ili je ideja došla odnekud drugo? Da li si uživao u pisanju? Na svojoj zvaničnoj stranici si rekao nešto kao: Pisanje je teško. Da li to znači da nikad više nećeš pisati?

Pretpostavljam da sam uvijek mislio da ću u nekom trenutku svog života napisati nešto duže, nešto neodređenog oblika i veličine knjige. Nisam u početku mislio da će biti ova forma; pisati autobiografiju u tridesetim mi se čini kao nešto zaista jadno. Tako da nije to u pitanju; to su razmišljanja s putovanja. Izdavač je predložio format (nakon što sam prije toga odbio ideju za knjigu), upućujući na to da volim knjige Henry Rollinsa, pa mi je to imalo smisla. Pisanje je bilo mnogo teže nego što sam očekivao, zahtijevalo je veći spektar umne koncentracije nego što sam se nadao. No činjenica da je teško, čini da mi je pisanje još privlačnije. Nadam se da ću u tom smislu vremenom više pisati.

Da li uopšte imaš vremena za čitanje? I ko su tvoji omiljeni pjesnici i pisci?

Čitam neprestano. Uglavnom knjige iz istorije i ekonomije, ali takođe su mi putopisi slaba tačka. Paul Theroux, W.G. Sebald, Remond O'Hanlon, Bruce Chatwin i tako dalje. Čitao sam i poeziju – Audena, Larkina, Betjemana i druge. Imam neku nejasnu ambiciju da budem bolji na polju klasične i svjetske literature, ali je to usporen proces za mene, i zaista volim svoje istorijske knjige.

Mnogo je pjesama koje govore o tvom strahu od odrastanja i starenja, strah s kojim se mogu poistovjetiti, pa sam ga vjerovatno svjesnija nego ona neustrašiva skupina. Ali na tvom posljednjem albumu kompletna slika je drugačija, taj strah kao da je nestao i smijenila ga je smirenost i zrela svjesnost o prolaženju života. Da dodam: emocionalno si otvoreniji u pjevanju, poetski prefinjeniji, promišljeniji tokom scenskih nastupa, tvoj posljednji album je perfektno produciran i aranžiran, manje je pjesama o pijenju s društvom, više ih je o uspomenama, izgubljenim prilikama i starim  prijateljima; manje buntovništva, više saosjećanja. Na čemu je počivao tvoj strah, i gdje je ta tačka na kojoj si prihvatio život kao pokretni fenomen bez mogućnosti povratka? Da li je lakše pisati o odraslom Franku i njegovoj stvarnosti?

To je na neki način teško pitanje. Jednostavan odgovor bi bio: stariji sam, i nisam zainteresovan da se ponavljam ili da se pretvaram da imam dvadeset i jednu godinu do kraja života, kao što to neki pisci čine (neću pominjati imena!). Želim da pišem iskreno o tome gdje sam u svom životu, a imati trideset tri je poprilično drugačije nego imati dvadeset tri. Ono što se ponavlja je takođe bitno; i dalje sam vrlo ljut i zbunjen oko toga što se događa u svijetu, oko politike, i dalje pijem s prijateljima i mrzim vladu i šta li već. Ali o tome sam već pisao pjesme i nemam potrebu da ih ponovo pišem. Posljednji album, „Tape Deck Heart“, je u osnovi album o meni koji sam sjebao dugoročnu vezu u kojoj sam bio, sam, bez ičije pomoći. Mislio sam da bi bilo interesantno napisati album o raskidu s pozicije lošeg momka, ako znaš na šta mislim. Pisanje zapravo ne postaje teže ili lakše, to je uvijek dugotrajna borba koja se razbije trenucima jasnoće i jednostavnosti.

Koliko puta si zažalio što si toliko otvoren u svojim pjesmama, i da li si uopšte sposoban napisati pjesmu koja nije autobiografska? Budući da imaš tu neobičnu naviku da objašnjavaš svoje stihove... da li se ponekad pitaš bi li bilo bolje sačuvati objašnjenja za sebe i pustiti druge da imaju sopstvene interpretacije?
 

Ima momenata kada zažalim, zasigurno; može biti vrlo uvrnuto donijeti nešto pred publiku što je vrlo lično. Kad ste u kabini gdje snimate vokale u studiju drugačije je, tamo je samoća koja može biti vrlo obmanjujuća. Ali u isto vrijeme, kvalitet koji sam uvijek volio u muzici i stihovima je suva iskrenost. Aidan Moffat iz benda Arab Strap je na tom nivou bio velika inspiracija za mene, uvijek sam volio to razarajuće, brutalno preispitivanje na albumima kao što je „Philophobia“. I ne mislim da sam baš previše angažovan kada je objašnjavanje stihova u pitanju, i sam sam ljubitelj samostalnih interpretacija.

Tvoje nedavne aktivnosti su vezane za promocije malih koncertnih prostora, i u tu svrhu si imao svirke po cijelom Londonu. Nakon što si pokorio Wembley arenu i mnoge druge velike pozornice širom svijeta, kakav je osjećaj bio vratiti se u intimniju atmosferu?

Lijepo je. Mislim, sviram u puno malih prostora u drugim zemljama svijeta, Velika Britanija je jedina zemlja u kojoj sam svirao u arenama, tako da nije kao da su prošle godine od kad sam bio u manjim prostorima, ali pretpostavljam da je prošlo nešto vremena od kad sam svirao u tim prostorima u svojoj zemlji. Osjećaj je kao kad se vratiš starom prijatelju.

Fascinirana sam činjenicom da s vremena na vrijeme puštaš muziku. Nije uobičajeno ovdje da vidim poznatog muzičara kako stoji iza pulta. Šta dobijaš od puštanja muzike što ne dobijaš od živih nastupa? Važnije pitanje je: da li imaš vremena da budeš upućen u svu novu muziku koja svakog dana izlazi i šta puštaš na svojim DJ setovima (nekoliko imena, da dobijem sliku)? Koliko puta u toku jednog seta puštaš The Weakerthans?

DJ-ing je vrlo neozbiljna stvar za mene; mislim, zabavno je, žurka je, nadam se da se svi u prostoriji dobro provode. Ali ne uspijevam da budem u hodu s novom muzikom, uglavnom puštam stare stvari koje svi vole. Nije to prilika da pokažeš svoju muzikološku obrazovanost, već je stvar u predvođenju zabave. Tako da puštam Springsteena i Beastie Boyse i napijem se.
 

Ima li planova s Möngöl Hörde za ovu godinu?

Vjerovatno ne za ovu godinu, nažalost, jer moj novi album bukvalno jede moj raspored. Ali uradićemo još nekoliko stvari, počeli smo da pišemo neke nove pjesme u toku tonskih proba na turneji koju smo imali i bilo je prilično dobro.

Na kraju, da li ćeš ikad zamijeniti akustičnu gitaru električnom? Na prošlom albumu mi se učinilo da želiš više od muzike, kao da žudiš za dodatnom snagom.

Zapravo sam svirao električnu gitaru na nekoliko novih pjesama. Sad je samo potrebno da odlučim da li ćemo pokušati da to odradimo i uživo. Možda. Ben (gitarista benda Sleeping Souls) je spreman da brani svoju teritoriju, ha ha. Vidjećemo.