7 DaysTo Rock, Vol. 13 – Birthday Edition

Klatim se na stolici, sjećajući se kako je bilo lijepo kad su mi noge bile toliko kratke da nisam mogla dohvatiti pod. Onda je vrijeme počelo da leti. Malo, malo, pa rođendan. Počelo je kao strah od starenja. Nastavilo se kao strah od odrastanja. Da, tačno tim redom. Više mi nisu zgodni tipovi od dvadeset pet, već jedan koji sljedećeg mjeseca puni trideset pet. Više me brine nemanje posla, nego to što ću zakasniti na neku svirku. Sve manje podnosim duge solaže, i generalno pjesme koje traju preko šest minuta. U posljednjih petnaest mjeseci sam pogledala nula filmova, ali sam pogledala Open Season bar stotinjak puta.

Ova lista je posvećena svim dragim ljudima koji na ovom prelasku iz ljeta u jesen slave rođendane... ima ih (nas) pun autobus.

1. Dan Mangan – Basket

To je ona pjesma koju sam pronašla prije četiri godine i koja mi je još tada rekla sve. Da godine prolaze. Da je u njima bilo dobrih i loših stvari. Da u slagalici koju slažem ima dijelova koji su nestali i da se ne mogu nadomjestiti. Da mogu biti zaglavljena u beskrajnoj sreći. Da će moj sin jednog dana imati psa. Da sam jednom bila mlada, i nekom čudnom igrom vremena i okolnosti ne postajem mlađa. Jeste, pjesma upućuje i na još ponešto, ali to ostalo me ne napuni suzama na onim prelazima iz godine u godinu kad se natjeram na osmjeh i pokušavam da se ne zabrojim. Tridesete nisu nove dvadesete. I možeš samo da se napregneš i da sebe ubijediš da je dobro, i da bi opet sve ponovo.

U pjesmi Basket nema ničeg ekstravagantnog, dupepomjerajućeg ili izdižućeg u muzičkom smislu, ali i ta pjesma i ostale na albumu nisu ni najmanje jednostavne i predvidljive, naprotiv, ima tu zanimljivih rješenja, razlaganja, ponekad malo iznenadnih trzaja, nerijetko agresije, ali ne na silu, ne zato što je mora biti, već riječi i muzika igraju igru najsuptilnijeg provociranja i mora negdje izdušiti ta predigra.

Dan Mangan je kanadski kantautor, jako dobar vokal, prosječan gitarista, odličan pjesnik. Njegova tri albuma me vode gdje god se izgubim. Basket se nalazi na drugom, „Nice Nice Very Nice“ iz 2009. godine.

Ključni stih: I used to be so young, how did I get so old.

2. London Grammar – Wasting My Young Years

Dobro, nije baš da sam protraćila mladost, ali je lijepo slušati pjesme o protraćenoj mladosti onda kad nestane i sladoleda i piva i kad ti je muka odvući se do najbližeg marketa, a dijete ti je još uvijek malo da ga pošalješ. I da, sviđa mi se ovo „young years“, u odnosu na svoju babu ja jesam mlada, i zato je ova pjesma na spisku. A onda i zbog toga što Hannah Reid mi uzdrmava podočnjake dok pjeva, što mi uspori krvotok do granice gušenja u sopstvenoj nemoći, što me pokosi, pa me onda sabije u balu kao mrtvu, žutu, pokošenu travu. I što je ne mogu ignorisati. I nije ni čudo što ponekad imam osjećaj da pjeva na prazno, do te mjere natjera čovjeka da ignoriše muziku u pozadini. Tako mi London Grammar ponekad u glavi bude Hannah i neka dva tipa što stoje iza/pored nje, nikad ispred.

Imaju taj jedan album iz prošle godine, „If You Wait“, dovoljno za sada, mogu od njega da žive bar još dvije generacije slušalaca. Na njemu se nalazi pjesma Wasting My Young Years.

Ključni stih: You'll never know what was like to be fine.

3. Pink Floyd – Time

Nezahvalno je pisati o jednoj pjesmi koja bez problema i znoja može da se ugura u red onih najboljih ikada napisanih. Zato mi ostaje da pišem o tome kako se osjećam dok slušam i da opet ne budem do kraja u pravu. Onda dok otkucaji sata prijete da odvedu u najzamršeniji lavirint sjećanja, s izlazom na mjestu gdje su bukvalno zazidani svi pogrešni koraci s mogućnošću da razbijaš čekićem i pokušaš još jednom da ih prohodaš, ja sam sebe u stanju da volim više nego ikada. I ne, ne mogu ja biti pametnija od drugih. Takvo je vrijeme da svi, ma koliko se trudili da nas ne dotiče stvarni svijet, koliko god pisali poeziju, svirali, tvrdili da nam nije potrebno materijalno, već duhovno,  svi smo zavisni od stabilnosti na ovaj ili onaj način, uhodavamo se u svakodnevnicu, gubimo vrijeme, bukvalno i preneseno. I jednog dana se probudimo i iz ogledala nas posmatraju naši očevi i majke. Eto, zato se ja svakog rođendana sjetim da sebi pustim Time i bude mi malo loše, ali i dobro, jer jedna ovakva pjesma postoji i nosi na svojim plećima veliku istinu, nosi na svojim plećima sve ono što je u muzici ikada valjalo, a na kraju krajeva i cijelu poetiku jednog albuma, možda najboljeg ikada snimljenog. Moram li napisati Dark Side Of The Moon? Moram li napisati Pink Floyd?

Ključni stih: And then one day you find ten years have got behind you
                      No one told you when to run, you missed the starting gun

4. David Bowie – Growin' Up

Ovo je pjesma koju mi najčešće pominju za rođendane. S pravom, jer znaju koliko volim autora iste, a onda, i ja je trošim nezdravo mnogo svake godine kod istih ljudi. Naslov govori sve – odrastanje, ili još bolje: sazrijevanje. Ovdje, naravno, početna reakcija biva klasično buntovnička, a takve se sjećam sebe u pubertetu, drčne, neposlušne i svojeglave i uvijek s dobrom namjerom. Neviđeno sam bila u pravu, pa i vezano za stvari o kojima ništa nisam znala, niti danas znam. Takav mentalni sklop se mora preživjeti, a može se i mijenjati snagom volje roditelja. Ne znam kad je i što presudilo da se okanem inata i svađa, ali sam sada bliže ovoj ulozi ukrotitelja i imam jednog malog lava koji će uskoro početi da reži na mene. No, Growin' Up ima i onaj nastavak, onaj o surovoj američkoj ratnoj politici (mogu se, na nekoj razini i s tim identifikovati, ne u potpunosti, ali sjećam se nekih besmislenih ratovanja i još besmislenijih ljudi), i na kraju onaj o tome kako je jedan mladić uspio u životu (banalizujem cijelu priču, ali s ovim posljednjim se takođe moram složiti, s tim što moj uspjeh ne puni stadione, ali puni mi srce i trenutno spava najslađim snom na svijetu i samo povremeno trlja nosić). Na kraju pjesme, jer kraj je pjesme, bitno je imati svoj stav, a ne inat, jer inat nije dio sazrijevanja, već nezrelosti, s moje skromne tačke gledišta. 

Ovo je pjesma s albuma „Greetings from Asbury Park, N.J“. iz 1973. godine, prvijenca Springsteenovog. David Bowie je svoju verziju snimio ranije, no objavljena je zvanično tek devedesete na reizdanju „Pin Ups“ albuma. Izabrala sam tu drugu verziju, čisto da ne bude da forsiram starog Gazdu.  I ima tih stihova koji kao da su napisani za Bowiea, ko bude slušao pažljivo, prepoznaće.

Ključni stih: But when they said: Sit down - I stood up!

5. White Denim – At Night In Dreams

Jedan od onih albuma kod kojih padneš na prvu stvar i više nisi siguran slušaš li pažljivo do kraja. Osim osjećaja da, na prvu, perverzno asocira na nešto što se zove The Black Keys (što se zaboravi do kraja drugog refrena), ova pjesma mi od prvog našeg susreta uvlači u glavu cijelo bure nedoumica i teorijskih vrtloga. Priča o tome kako se raste i kako se saznaje. Kako se prihvata da mnoge stvari ne zavise od tebe, te kako, kao obnevidjeli, kroz život gazimo po tuđim smjernicama. Kako život nema smisla bez zajedništva. Kako je to zajedništvo u stanju da se pretvori u predstavu onda kada slaviš s drugima svoju ljubav. I to kako godine donose nove porive. Kako se iz jedne ljubavi rađaju nove, još veće. Ovo je moja najslobodnija interpretacija pjesme ikad. Ta meditativna nota se provlači kroz jedan predvidljivo – drmusajući ritam i neskladna je samo utoliko što muzika i tekst bude potpuno različite emocije. U ovom slučaju nesklad postaje zapravo najveća vrijednost pjesme.

White Denim su indie rock (s primjesama punka, ostacima bluesa, te uticajima sa svih strana) teksaški četverac. At Night In Dreams je meni najdraža stvar s njihovog prošlogodišnjeg čeda „Corsicana Lemonade“. Preporučujem cijeli album, na sopstvenu odgovornost.

Ključni stih: Sometimes it seems as if we could build a love to free us from pain.

6. Block Out – Trenje

Ponekad mislim da je moj strah od odrastanja krenuo upravo od ove pjesme još daleke 1996. godine. Ta brutalna priča o svakodnevnici koju donosi Trenje bi trebala biti zabranjena, bar onima koji još nisu u braku. Bježanje od doma, dvoje ljudi koji se više ne prepoznaju, koji ne uživaju u dodirima, koji rade stvari mehanički, jedva se sjećajući onoga što ih je povezalo. Jedna više nego uznemirujuća slika onoga što će postati od ljubavi ako je ne njegujemo svakog dana.

Srećom, taj nivo mi je nepoznat i nadam se da će ostati tako. Više se ne bojim ove pjesme. Sad je čujem jasno, u svoj svojoj veličini, turobne stihove oko kojih se razliva još mračnija, a melanholična muzika, koja je na trenutak u stanju i da prestravi. Nešto kao uvod u ono što će Block Out biti na albumu koji je slijedio, nikako dio albuma „Godina Sirotinjske Zabave“.

Ključni stih: Ti slušaš divnu muziku, ja povraćam po stanu.

7. Cat Stevens – Father And Son

I onda, kao i svakog puta, ta posljednja pjesma kojom bi trebalo nešto zaključiti, neće nikako da mi dođe, sve dok je stara slika, stara skoro trinaest godina, ne dozove. I zima je, prijatelj vozi Golfa dvojku, i počinje pjesma i ja se pravim pametna: to je Cat Stevens i on je ponosan na mene što znam. Ne kažem mu da mi je Cat Stevens malo smiješna pojava, pomislim, svako mora da ima svog Kemala Montena negdje u svijetu. Eto, toliko sam puna podsmijeha. Moj prijatelj je roditelj i on zna taj nivo brige, on je roditelj i nisam tada znala da poruke koje se nalaze u pjesmi Father And Son dobiju smisao tek kad upoznaš nekoga na ultrazvuku. Vrijeme će pokazati koliko će mi u životu padati na pamet. Sada je tu, izvučena iz podsvjesti, gnijezdi se i upozorava me.

Pjesma je iz 1970. godine. Očigledno se od tada promijenilo sve na svijetu, osim brige o potomstvu. Bar s moje tačke gledišta. Nalazi se na albumu „Tea For The Tillerman“, albumu koji ću jednog dana možda poslušati pažljivo i imati mišljenje o njemu.

Ključni stih: Just relax, take it easy.

7 Days To Rock, Vol. 12 – Rain Edition

Jubilarni, dvanaesti blog (da, moji jubileji su vrlo sumnjivog karaktera i nadasve su lične prirode), počinjem da pišem dok napolju orkestrira nebo. Vjerujem da ni jedna od ovih pjesama nije zvučala tako sedativno-rasterećujuće dok se u meni nije rodila neka vrsta protesta. Ljetnja kiša? Koja je razlika između ljetnje i jesenje? Prave li obje blato? Prave li lokve? Kvase li kose? Molim lijepo. Budite pripravni, kreće muzika.

1. Elephant And The Moon – The Night Is Cathing Up With Me

Ima pjesama koje su noćne, i od toga se ne može pobjeći. Da ih slušam u pogane sate kad mi se kroz glavu motaju sve stvari koje sam mogla, a nisam uradila, svi ljudi koje tokom dana zaboravim, pa mi se u prostoru između dva danja svijetla vraćaju kao sablasti, i sve one pjesme za koje nemam vremena dok su drugi ljudi budni i stoje kao sjenka između nekoliko stihova koje prečujem i onoga što u datom trenutku žele od mene. The Night Is Catching Up With Me je tu već više od godinu dana. Mjerim to rođenjem svog djeteta, za mene su rođene negdje u isto vrijeme. I nosile su jednaku težinu na dva suprotna kraja zadovoljstva. Gorka, bolna spoznaja o sopstvenoj nemoći (I can't run fast enough), traženje i na pragu od odustajanja, pod neprimjetnom svjetlošću vrha upaljene cigarete proviruje malo samopouzdanja, više verbalnog nego istinskog, pokretačkog (And I swear, one of these days I'm gonna set this whole town on fire), one zakletve izrečene tek onako, da se nešto kaže, da ne bi bilo da je svejedno. Možda postoji neko kome je dosadilo da ovo pjeva, ali ovdje sam ja kojoj nikad neće dosaditi da sluša. Jer noć je. I kiša. I pjesma. I srećna sam.

Elephant And The Moon je zagrebački kantautor Petar Vranić i jedan cijeli bend koji nastupa s njim po potrebi.

2. Oružjem Protivu Otmičara – Ptica

Pokojni bendovi – posebna kategorija dragih muzičkih skupina čiji su svi članovi uglavnom živi, ali ne znam čime se sad bave. Oružjem Protivu Otmičara, punk pop atrakcija iz Zrenjanina, su mi obilježili prvi raspust srednje škole i još nekoliko mjeseci kasnije. Neobična tvorevina, taj bend, s mrvušnom pjevačicom smiješnog glasa, za koji vam je potrebno vrijeme da bi je shvatili ozbiljno. I žalosno je da se danas samo, tu i tamo, provuče njihova skakutavo-iritirajuća verzija dosadne Mladiću moj, a Ptice se sjećaju samo istinski „slušači“, ljudi koji su sredinom devedesetih otkrili cijeli jedan svijet bendova iz Srbije.

OPO su se, u samo nekoliko godina, uporno rastajali i sastajali, snimili malo albuma, jedan čak dva puta (remix verzije su tako nepotrebne u nekim situacijama), i sve ono što su radili nakon odlaska pjevačice Dragane Mrkajić je bilo samo gubljenje vremena (naravno, to je moje mišljenje, ne naučno dokazana činjenica, ali ovo je bio jedan od onih konzerviranih proizvoda čiji je sigurnosni poklopac bila pjevačica, a ne pjesme, album ili ostatak benda). I sasvim je prirodno da u kišnim danima slušam jednu razdraganu, melodičnu pjesmicu suicidalnih tendencija. Jer Ptica je samo to, pjesma o namjeri jedne dvadesetpetogodišnjakinje da skokom sa zgrade završi svoj dosadni život. Nije mi dosadno, davno sam prefrkala pomenute godine, ali ima smisla. Jer dan je. Jer kiša je. Jer imam strah od visine.

3. Grandddy – The Warming Sun

Dan kada slušam pjesme u kojima postoje tople riječi: sunce, žaropek, žega, zagrijavanje i njima slične. Čovjek bi pomislio da će biti i vesele, ali nisu. Ova pogotovo. Ako uzmemo u obzir da skoro sve priče svijeta uz prejako sunce obično vezuju i neke nemile stvari (ne mogu one najpoznatije da se ne sjetim, one gdje je sunce, po riječima glavnog junaka, bilo jedini razlog za ubistvo), čini mi se da je moj doživljaj sunca ljudima malo nastran. No, da se vratim na pjesmu. The Warming Sun je dopadljiva, ali i depresivna priča o juče i danas ispričana s dvije tačke gledišta: kroz san gdje je sve idilično i kroz stvarnost u kojoj se nabrajaju greške i spoznaje krivica lirskog subjekta. Ni prva ni posljednja pjesma u kojoj se neko pita kako bi bilo da nije bilo. Pomalo asocira na nešto rađeno pod uticajem Pink Floyda, ali ne toliko da bi se pripisalo njihovoj neoriginalnosti. Usporenost koja stvara vrlo jasne slike, otvorenost i iskrenost i konkretnost su možda najbolje što od ove pjesme dobijam.

Grandaddy je američki indie rock bend koji slušam uvijek kad mi ništa drugo ne pada na pamet, jer s njima se ne griješi. Pogotovo album Sumday, s kog sam izvukla ovu stvar. Jer nedjelja je. I kiša je. I zatvorena sam u kući i ludim.   

4. Gemma Ray – Rescue Me

Nedavno naletim na novi album Milk For Your Motors i Gemma Ray zagospodari mojom radnom sobom bez pitanja. Onda krećem unazad, vraćam se albumima koje sam tek onako poslušala, bez interesovanja i onima koje nisam uopšte. I nađem jedan cijeli svijet melodija i šetanja kroz pop, soul, blues, obojeno goth sivilom, s kapljicama folka, ma, svega i svačega.

Rescue Me je kao puna kada tople vode i balončića. Mekana, lako se uranja u nju, a teško se izvući iz nje. Opuštajuća. Kao san koji odsanjaš na brzaka između dva oglašavanja alarma. Minimum riječi, minimum šokova i prelaza i nula velikih solaža i mrcvarenja. Odjednom kao da se riječi stope s tim nježnim glasom, i samo neki diskretni krik u pozadini vas podsjeća da ste u toku slušanja i ne dozvoljava vam da ignorišete svu tu magičnost i blagost.

Pjesma se nalazi na albumu Island Fire iz 2012. godine. Proguravam se kroz cijeli album. Jer vrijeme je odmora. I dijete je zaspalo. I kiša je.

5. Thea Gilmore – Teach Me To Be Bad

Ta Thea Gilmore je toliko obična, da bi joj se običnost mogla pripisati kao jedina posebnost. A opet, meni je najdraža od svih britanskih kantautorki. Thea je majstor da potpuno optereti svojim glasom, da iznađe vrhunska tekstualna rješenja, pretvara nepoetsko u poetsko, da obnaži metafore, da skrene pažnju na one situacije koje nam u životu proklize kroz moć opažanja. A sve to radi diskretno, gotovo kao da joj to nije najvažnija stvar u životu. Ima gomilu albuma. Ima gomilu dobrih obrada. Zahvalna sam svom prijatelju Martinu što mi je nametnuo prije više od dvije godine.

Pjesma Teach Me to Be Bad je pjevljivija od mnogih, zato je tako često vrtim. U stanju je da svojim ja-sam-nevinašce stavom čak i nasmije. Muzički je vrlo slična pjesmama za vožnju, kao da instrumenti klize autoputem, i nema stajanja od početka do kraja, čak ni nekog naglog smanjivanja brzine, tek nepredviđena situacija prije trećeg dijela. Malo joj je mana što je dosta pravolinijska, ali to je zaista beznačajno ako pjesmu koristite u prave svrhe. Jer podne je. I kiša je. I pegla je nečujna.

6. Nikola Čuturilo Čutura– Duga Noć Bez Sna

Čutura nije bio veliki heroj mog djetinjstva. Nije bio ni blizu da to postane. Ali sjećam se da su ga nekad tonci sa svih radio stanica voljeli i od njega se nije moglo pobjeći. Isto kao što sad vole... ma, nemam pojma koga sad vole. Uglavnom, bilo je nekoliko pjesama koje su se svaki dan morale čuti: Da kažem ti.. I voli me... ona obrada Magdalene... i ja sam tada uživala i njima i danas me oblije milina kad mi prođu kroz glavu. Ili se čuju u pozadini, s tuđih radija.

Sjećam se da je Čutura onda bio nestao na nekoliko godina, pa se vratio iz inostranstva (kažu da je bio u Londonu, svirao s Paul Rodgersom, šta-ja-znam) s namjerom da izigrava žestokog rokera. Imao je jednu vrlo dobru i simboličnu stvar Vrati Se i taj, ne tako loš, bar produkcijski dobro odrađen, i sa sjajnim muzičarima, album I.D.

Duga Noć Bez Sna nije baš najsvršenija pjesma na svijetu. Ali nije da joj fali nešto. Pogotovo u live verziji koju prilažem. U njoj su, doduše, skupljeni svi Nikolini uzori na jednom mjestu. Na prvu mi se učinilo kao da sam tu pjesmu već slušala i da je u pitanju prepjev. Ista ta bombastičnost, poziv da se nešto promijeni, da se prkosi iznutra onom spolja. Da, ipak joj fali, malo ličnog pečata, nešto što je bilo Nikola prije Nikole. Ali dobro je. Jer skoro će jutro. I kiša je. I sad bi me Ray LaMontagne sahranio.

7. Šinobusi – Bluz Novog Dana

Do prije dvadeset minuta sam imala potpuno drugu pjesmu na umu da zaključim ovu kišnu sedmicu. I niotkuda (ili da kažem: pravo iz jednog malog njemačkog grada, preko svoje prijateljice Danijele) dođe mi ova pjesma koju sam slušala ranije, ali kao da je prvi put čujem upravo danas. Srećom. Jer muzika koju sama odaberem kad je kiša je muzika koja će, bez imalo truda, produbiti osjećaj tjeskobe u meni, zgaziti me gumenom čizmom do koljena kao neku bubu-štetočinu. Bluz Novog Dana mi je donio osmjeh kao nagradu za izdržljivost. Nije lako pisati o kiši cijelo ljeto. Nije lako ni gledati je kroz prozor. Ovaj Bluz pršti od ljubavi, od želje da spasi nekoga.

Bluz Novog Dana dolazi iz Novog Sada, od benda Šinobusi. Nalazi se na njihovom trećem albumu metaforičnog naziva Vagon Za Provetravanje Tunela iz 2010. godine. Gutam cijeli album u ovo predvečerje. Jer kiša je na kratko stala. Ali padaće opet.