7 Days To Rock, Vol. 12 – Rain Edition

Jubilarni, dvanaesti blog (da, moji jubileji su vrlo sumnjivog karaktera i nadasve su lične prirode), počinjem da pišem dok napolju orkestrira nebo. Vjerujem da ni jedna od ovih pjesama nije zvučala tako sedativno-rasterećujuće dok se u meni nije rodila neka vrsta protesta. Ljetnja kiša? Koja je razlika između ljetnje i jesenje? Prave li obje blato? Prave li lokve? Kvase li kose? Molim lijepo. Budite pripravni, kreće muzika.

1. Elephant And The Moon – The Night Is Cathing Up With Me

Ima pjesama koje su noćne, i od toga se ne može pobjeći. Da ih slušam u pogane sate kad mi se kroz glavu motaju sve stvari koje sam mogla, a nisam uradila, svi ljudi koje tokom dana zaboravim, pa mi se u prostoru između dva danja svijetla vraćaju kao sablasti, i sve one pjesme za koje nemam vremena dok su drugi ljudi budni i stoje kao sjenka između nekoliko stihova koje prečujem i onoga što u datom trenutku žele od mene. The Night Is Catching Up With Me je tu već više od godinu dana. Mjerim to rođenjem svog djeteta, za mene su rođene negdje u isto vrijeme. I nosile su jednaku težinu na dva suprotna kraja zadovoljstva. Gorka, bolna spoznaja o sopstvenoj nemoći (I can't run fast enough), traženje i na pragu od odustajanja, pod neprimjetnom svjetlošću vrha upaljene cigarete proviruje malo samopouzdanja, više verbalnog nego istinskog, pokretačkog (And I swear, one of these days I'm gonna set this whole town on fire), one zakletve izrečene tek onako, da se nešto kaže, da ne bi bilo da je svejedno. Možda postoji neko kome je dosadilo da ovo pjeva, ali ovdje sam ja kojoj nikad neće dosaditi da sluša. Jer noć je. I kiša. I pjesma. I srećna sam.

Elephant And The Moon je zagrebački kantautor Petar Vranić i jedan cijeli bend koji nastupa s njim po potrebi.

2. Oružjem Protivu Otmičara – Ptica

Pokojni bendovi – posebna kategorija dragih muzičkih skupina čiji su svi članovi uglavnom živi, ali ne znam čime se sad bave. Oružjem Protivu Otmičara, punk pop atrakcija iz Zrenjanina, su mi obilježili prvi raspust srednje škole i još nekoliko mjeseci kasnije. Neobična tvorevina, taj bend, s mrvušnom pjevačicom smiješnog glasa, za koji vam je potrebno vrijeme da bi je shvatili ozbiljno. I žalosno je da se danas samo, tu i tamo, provuče njihova skakutavo-iritirajuća verzija dosadne Mladiću moj, a Ptice se sjećaju samo istinski „slušači“, ljudi koji su sredinom devedesetih otkrili cijeli jedan svijet bendova iz Srbije.

OPO su se, u samo nekoliko godina, uporno rastajali i sastajali, snimili malo albuma, jedan čak dva puta (remix verzije su tako nepotrebne u nekim situacijama), i sve ono što su radili nakon odlaska pjevačice Dragane Mrkajić je bilo samo gubljenje vremena (naravno, to je moje mišljenje, ne naučno dokazana činjenica, ali ovo je bio jedan od onih konzerviranih proizvoda čiji je sigurnosni poklopac bila pjevačica, a ne pjesme, album ili ostatak benda). I sasvim je prirodno da u kišnim danima slušam jednu razdraganu, melodičnu pjesmicu suicidalnih tendencija. Jer Ptica je samo to, pjesma o namjeri jedne dvadesetpetogodišnjakinje da skokom sa zgrade završi svoj dosadni život. Nije mi dosadno, davno sam prefrkala pomenute godine, ali ima smisla. Jer dan je. Jer kiša je. Jer imam strah od visine.

3. Grandddy – The Warming Sun

Dan kada slušam pjesme u kojima postoje tople riječi: sunce, žaropek, žega, zagrijavanje i njima slične. Čovjek bi pomislio da će biti i vesele, ali nisu. Ova pogotovo. Ako uzmemo u obzir da skoro sve priče svijeta uz prejako sunce obično vezuju i neke nemile stvari (ne mogu one najpoznatije da se ne sjetim, one gdje je sunce, po riječima glavnog junaka, bilo jedini razlog za ubistvo), čini mi se da je moj doživljaj sunca ljudima malo nastran. No, da se vratim na pjesmu. The Warming Sun je dopadljiva, ali i depresivna priča o juče i danas ispričana s dvije tačke gledišta: kroz san gdje je sve idilično i kroz stvarnost u kojoj se nabrajaju greške i spoznaje krivica lirskog subjekta. Ni prva ni posljednja pjesma u kojoj se neko pita kako bi bilo da nije bilo. Pomalo asocira na nešto rađeno pod uticajem Pink Floyda, ali ne toliko da bi se pripisalo njihovoj neoriginalnosti. Usporenost koja stvara vrlo jasne slike, otvorenost i iskrenost i konkretnost su možda najbolje što od ove pjesme dobijam.

Grandaddy je američki indie rock bend koji slušam uvijek kad mi ništa drugo ne pada na pamet, jer s njima se ne griješi. Pogotovo album Sumday, s kog sam izvukla ovu stvar. Jer nedjelja je. I kiša je. I zatvorena sam u kući i ludim.   

4. Gemma Ray – Rescue Me

Nedavno naletim na novi album Milk For Your Motors i Gemma Ray zagospodari mojom radnom sobom bez pitanja. Onda krećem unazad, vraćam se albumima koje sam tek onako poslušala, bez interesovanja i onima koje nisam uopšte. I nađem jedan cijeli svijet melodija i šetanja kroz pop, soul, blues, obojeno goth sivilom, s kapljicama folka, ma, svega i svačega.

Rescue Me je kao puna kada tople vode i balončića. Mekana, lako se uranja u nju, a teško se izvući iz nje. Opuštajuća. Kao san koji odsanjaš na brzaka između dva oglašavanja alarma. Minimum riječi, minimum šokova i prelaza i nula velikih solaža i mrcvarenja. Odjednom kao da se riječi stope s tim nježnim glasom, i samo neki diskretni krik u pozadini vas podsjeća da ste u toku slušanja i ne dozvoljava vam da ignorišete svu tu magičnost i blagost.

Pjesma se nalazi na albumu Island Fire iz 2012. godine. Proguravam se kroz cijeli album. Jer vrijeme je odmora. I dijete je zaspalo. I kiša je.

5. Thea Gilmore – Teach Me To Be Bad

Ta Thea Gilmore je toliko obična, da bi joj se običnost mogla pripisati kao jedina posebnost. A opet, meni je najdraža od svih britanskih kantautorki. Thea je majstor da potpuno optereti svojim glasom, da iznađe vrhunska tekstualna rješenja, pretvara nepoetsko u poetsko, da obnaži metafore, da skrene pažnju na one situacije koje nam u životu proklize kroz moć opažanja. A sve to radi diskretno, gotovo kao da joj to nije najvažnija stvar u životu. Ima gomilu albuma. Ima gomilu dobrih obrada. Zahvalna sam svom prijatelju Martinu što mi je nametnuo prije više od dvije godine.

Pjesma Teach Me to Be Bad je pjevljivija od mnogih, zato je tako često vrtim. U stanju je da svojim ja-sam-nevinašce stavom čak i nasmije. Muzički je vrlo slična pjesmama za vožnju, kao da instrumenti klize autoputem, i nema stajanja od početka do kraja, čak ni nekog naglog smanjivanja brzine, tek nepredviđena situacija prije trećeg dijela. Malo joj je mana što je dosta pravolinijska, ali to je zaista beznačajno ako pjesmu koristite u prave svrhe. Jer podne je. I kiša je. I pegla je nečujna.

6. Nikola Čuturilo Čutura– Duga Noć Bez Sna

Čutura nije bio veliki heroj mog djetinjstva. Nije bio ni blizu da to postane. Ali sjećam se da su ga nekad tonci sa svih radio stanica voljeli i od njega se nije moglo pobjeći. Isto kao što sad vole... ma, nemam pojma koga sad vole. Uglavnom, bilo je nekoliko pjesama koje su se svaki dan morale čuti: Da kažem ti.. I voli me... ona obrada Magdalene... i ja sam tada uživala i njima i danas me oblije milina kad mi prođu kroz glavu. Ili se čuju u pozadini, s tuđih radija.

Sjećam se da je Čutura onda bio nestao na nekoliko godina, pa se vratio iz inostranstva (kažu da je bio u Londonu, svirao s Paul Rodgersom, šta-ja-znam) s namjerom da izigrava žestokog rokera. Imao je jednu vrlo dobru i simboličnu stvar Vrati Se i taj, ne tako loš, bar produkcijski dobro odrađen, i sa sjajnim muzičarima, album I.D.

Duga Noć Bez Sna nije baš najsvršenija pjesma na svijetu. Ali nije da joj fali nešto. Pogotovo u live verziji koju prilažem. U njoj su, doduše, skupljeni svi Nikolini uzori na jednom mjestu. Na prvu mi se učinilo kao da sam tu pjesmu već slušala i da je u pitanju prepjev. Ista ta bombastičnost, poziv da se nešto promijeni, da se prkosi iznutra onom spolja. Da, ipak joj fali, malo ličnog pečata, nešto što je bilo Nikola prije Nikole. Ali dobro je. Jer skoro će jutro. I kiša je. I sad bi me Ray LaMontagne sahranio.

7. Šinobusi – Bluz Novog Dana

Do prije dvadeset minuta sam imala potpuno drugu pjesmu na umu da zaključim ovu kišnu sedmicu. I niotkuda (ili da kažem: pravo iz jednog malog njemačkog grada, preko svoje prijateljice Danijele) dođe mi ova pjesma koju sam slušala ranije, ali kao da je prvi put čujem upravo danas. Srećom. Jer muzika koju sama odaberem kad je kiša je muzika koja će, bez imalo truda, produbiti osjećaj tjeskobe u meni, zgaziti me gumenom čizmom do koljena kao neku bubu-štetočinu. Bluz Novog Dana mi je donio osmjeh kao nagradu za izdržljivost. Nije lako pisati o kiši cijelo ljeto. Nije lako ni gledati je kroz prozor. Ovaj Bluz pršti od ljubavi, od želje da spasi nekoga.

Bluz Novog Dana dolazi iz Novog Sada, od benda Šinobusi. Nalazi se na njihovom trećem albumu metaforičnog naziva Vagon Za Provetravanje Tunela iz 2010. godine. Gutam cijeli album u ovo predvečerje. Jer kiša je na kratko stala. Ali padaće opet.