Kako je februar mjesec kad se po internetu
slažu sve najbljutavije ljubavne pjesme ikad napisane (među kojima ima i
remek-djela, da ne banalizujem stvari), i sama sam pokušavala da skupim tih
sedam koje vrijeme nije izlizalo i koje su veličale moć srećne ljubavi. I nije
mi uspjelo. One koje su me zaista doticale, u umjetničkom i samo umjetničkom
smislu, bile su tužne, bile su slamajuće, razdiruće ili prosto pune svejednoće.
I u redu je to. U međuvremenu je februar ionako prošao, i drugi besmisleni
praznici dolaze.
- Jeff Buckley – Forget Her
Da, čuju me ljudi da ponekad kažem kako je Forget
Her najljepša pjesma ikad napisana. Nije to pitanje izbora, nije to pitanje
poistojećivanja; imati onu jednu pjesmu za koju uvijek možeš staviti ruku u
vatru je pitanje ljubavi, neusiljene, neprerađene, nenametljive i iskrene, i
pomalo onog prvog sjećanja na pjesmu, a najviše je zapravo dobiti od pjesme ono
što tražiš. I rijetko se pitam šta bi Jeff Buckley danas bio da nije
prerano morao odustati. Što se mene tiče, nikad nije umro, kao što veliki ne
umiru.
Forget Her ima
sve: cijelu priču, a da nije uopšte pripovjedački isječak, već poezija izuzetne
oštrine i prijemčivosti; ni zahtjevnih rima, ni neprevodivih metafora, a cijeli
jedan krug značenja koji počinje od pretpostavke da je zaborav već stigao na
svoje, do svjesnosti o postojanju zaboravljene žene negdje tamo. I muzički nosi
istu poruku, od laganog ulaska u sopstveni svijet i moju svijest čini se da je
gitarska linija izuzetno jednostavna, bez talasanja, a zapravo se prilagođava
rastućoj tenziji vokala, pa jedno drugo usmjeravaju do potpune stopljenosti. Nema
fade outa u ovoj pjesmi, zvuči kao da nikad nije dovedena do kraja – još simbolike
na zvučnom (ili bezvučnom) planu – znak da zaboravljanje nije mehanički proces
koji se može prekinuti jednim udarcem šake o sto. Ili o zid. Ili tako nešto.
A ono što je najdragocjenije u ovoj pjesmi je
način na koji Jeff Buckley zvuči iskreno povrijeđeno, iskreno zabrinuto za
sebe, nježno i čak agresivno u isto vrijeme, kako se suočava s istinama prošlim
i istinama sadašnjim bojažljivo, kako priznaje sebi jedno, a onda samog sebe
probada kroz stomak. Ako me neko pita šta želim od pjesme, ja ću uvijek reći:
da povjerujem. Kad čujem Forget Her, ja Buckleyu vjerujem svaku riječ,
svako hvatanje vazduha, svako odizanje prsta od žice. I zato je ta senzitivna,
meditativna tužbalica koja izlazi iz rocka da bi se naslonila na blues moja pjesma.
Zauvijek. Dok nas smrt ne rastavi. Moja smrt.
- The Breakup - The Rural Alberta Advantage
Uvijek me ova pjesma podsjeti na rodni grad,
tipičan primorski grad, gdje veze traju od oktobra do maja, a između se momci
vrte po plažama i udovoljavaju djevojkama koje uglavnom nikad više neće
vidjeti. Ili možda hoće sljedećeg ljeta. Prave ljubavi su uvijek bile one koje
su preživljavale ljeta. Ne znam da li je to još uvijek tako, godinama sam već
samo gost u rodnom gradu, i čini mi se da više nikoga ne poznajem dobro; a i
odrasli smo u međuvremenu, bar prividno.
The Rural Alberta Advantage je kanadski indie rock bend. Pjesma The Breakup se nalazi na
albumu „Departed“, ne baš tako dobrom kao što je bio onaj koji mu je prethodio
ili onaj koji je slijedio, ali zasigurno jako slušljivom albumu koji pokušava
da prati izvjesnu tematsku liniju, no ne uspijeva da se fokusira na prave
stvari.
The Breakup je
najbolji dio tog albuma. Ima neki blago himnični prizvuk, možda zbog vrlo
dojmljivih zvukova sintisajzera i orgulja u kombinaciji s vrlo razigranom
bubnjarskom pratnjom. Niko ne bi ni pomislio da će se slike snježnih gradova,
otisaka čizama u snijegu i osjećaja da je sve na svom mjestu izgubiti pred
činjenicom da se jedna veza na prelazu dva (godišnja) doba raspada. Ono što je
u ovoj pjesmi možda najprivlačnije i ne nešto na šta ću često obratiti pažnju,
je poistovjećivanje gradova i predjela s ljudima, pa se cijela jedna filozofija
ne krije u prvom, kraćem, negirajućem refrenu, nego u njegovom nastavku tek nakon
druge strofe, u rečenici: Split this city in two. Podijeliti grad, podijeliti
sebe, podijeliti se s nekim, a onda žuditi za onim što ostane na suprotnoj
strani – kako god da se okrene, priča mi je poznata.
Otvorenost za tumačenje je ono što jednu
pjesmu može učiniti dostupnom slušačima koji među sobom nisu ni najmanje
slični. The Breakup je udžbenički primjer za višesmislenost.
- The Gaslight Anthem – Get Hurt
The Gaslight Anthem više nisu punk bend. Kao fan sam ih krivila jako dugo za tu izdaju,
ali onda sam shvatila da su samo odrasli prije mene. I nevažno što na nekom
nivou ne želim da se moji buntovnički heroji mijenjaju, i što je ono
esencijalno što sam voljela kod njih nestalo, okrenula sam novi list u poimanju
benda od kog sam očekivala doživotnu dozu revolta i otkrila da, i ovako
obnovljeni u kreativnom smislu, imaju nešto da ponude. Kad malo razmislim, da
je Fallon počeo da nastupa kao kantautor s gitarom, pa kod četvrtog albuma
dodao bend i okrenuo se panku, da li bi mi i dalje bio drag, odgovor je:
naravno. Bio bi mi smiješan, ali drag. I već sam i ovdje pisala o tome kako je
Fallon najbolji u odavanju počasti svojim uzorima (čitaj: pokušajima da od njih
uzme najbolje, i relativno ga dobro podmetne kao svoje), tako da i na ovom
albumu nisam sigurna gdje drugi završavaju, a gdje on počinje.
Ipak, naslovna pjesma s prošlogodišnjeg
studijskog čeda, Get Hurt, mi je od prvog slušanja zvučala kao nešto
zaista lično, potresno, i originalno. Početak pjesme zvuči kao da će uslijediti
neka pop-bljutavoća (ovdje ne mislim da je pop muzika u cjelosti bljutava,
naprotiv), pa i pravolinijska gitarska pratnja i uvodni stihovi ne obećavaju
mnogo, sve dok ih ne razbije onaj urlik u refrenu, pa sve dobije smisao. A
urlik u refrenu nije lavovski urlik, iako je Brian Fallon već godinama jedan od
mojih omiljenih vokala i vjerujem da bi mogao da dosegne do toga i dok spava,
već je više nalik na posljednji pokušaj umirućeg da dokaže da je jednom bio
živ. Pjesma govori o onoj, jedinoj ljudima poznatoj, potrebi da koliko god smo
povrijeđeni, dođemo po još malo, da se, nakon što smo se već utopili u
čemerluku, dodamo još malo gorčine, začinimo bespotrebnom mukom i izgubimo i
ono malo dostojanstva što nam je ostalo, ne misleći o onom što će biti kasnije.
Pobjeći možda.
- Wooden Ambulance – Sidewalk
Ne sjećam se kad je neki album učinio da
osjećam fizičku bol u toku slušanja. „Rough Charms“ me i danas razdire, nakon
dva mjeseca, jednako snažno, možda i snažnije što ga duže slušam. Wooden
Ambulance je jedan od onih bendova koje nisam uspjela lako da podijelim s
drugima, jer takvi bendovi traže pažljive slušače. Negdje na pola puta između
bolnog režanja i „progutao-sam-Milana-Mumina-ali-sad-ću-ga-ispljunuti“ utiska,
Goran Grubišić ima glas koji nadoknađuje sve nedorečenosti u muzici i riječima,
nešto za šta bi neki muzičari dali godine da se to može naučiti.
„Rough Charms“ je cijela životna filozofija
koja se stisla na malom prostoru, glasna, bogata instrumentalno i razdražujuće
provokativna, prati put čovjeka od prvih neuspjeha bez obzira na to koliko je
od sebe uspio dati, prati ga kroz grad koji je digao ruke od njega prije nego
je on digao ruke od grada, vodi ga kroz ideju zajedništva kao jedinog načina da
se učini nešto po pitanju sopstvenog zadovoljstva (ne u fizičkom smislu,
naravno); reagovanje na reakcije, svijet iznevjerenih očekivanja, nade koje se
rastope prije nego do kraja ožive, nepravda, a na kraju, prihvatiti nekoga bez
obzira na sve, potpuno bezuslovno voljenje kao kruna koju nikad neće staviti na
svoju glavu... takav je to album, narativan i u isto vrijeme poetičan, i o
njemu se ne bi trebalo ovoliko pisati.
Ima pjesama koje nikad nisu napisane za onu
populaciju koja će svoje ljubavne trijumfe zaokružiti postkoitalnom cigaretom i
samozadovoljnim osmjehom, već za one koji će se uvući u bilo što što liči na
jastuk i zaspati nakon vođenja ljubavi. To je prvo što sam pomislila nakon što
sam prvih nekoliko puta poslušala Sidewalk - ne bi mi ovako legla prije
petnaest godina, usljed nezrelosti, pogrešnih prioriteta, pogrešnih ljudi. Od
samog početka se nepravednost kristališe kroz vrlo zarazan ritam, te kroz sudar
dva vokala koja ni najmanje nisu slična: pomalo neartikulisan i razapet muški i
nježno – svjestan, vrlo jasan i otvoren ženski, koji odaju utisak kao da se u
refrenu odvija cijela rasprava o tome ko je izvukao više iz sve te realnosti. A
na poentu se ne čeka, odmah se naglašava: ljubav nije tu da bi nas spasila ili
izliječila. I nikad nije bila, jer bi je onda naručivali, uzimali na recept,
plaćali je u samoposlugama.
Večeras opet prolazim kroz „Rough Charms“ i
mislim kako nema ništa tužnije od ljubavi koja se potrošila.
- The Black Keys - Too Afraid To Love You
Ima tako tih pjesama za koje sam sigurna da su
napisane lako, bez prolivanja znoja po papirima, bez krvavih obračuna s
prošlošću, bez krvavih prstiju od oštrih žica gitare. Ovog je puta, zapravo, u
prvom planu čembalo, ta neobična barokna skalamerija koja proizvodi jako čudan,
prekrasan, ali i blago iritirajući zvuk. Naravno, pisati pjesmu o strahu znači
da je postojala neka tačka u prošlosti koja ga je doživotno uselila u krvotok,
ali u trenutku pisanja je strah toliko odomaćen, da može zatvorenih očiju
preskakati pločnike i ne nagaziti na liniju... nešto kao kad se preselite u
drugi grad i pustite korjenje, i više se ne sjećate da ste živjeli negdje drugo.
Iako govori o samoći, o strahu, o želji da se
to stanje pretvori u bilo što drugo, Too Afraid To Love You nije tužna
koliko bi se očekivalo, osim ako je slušate pripiti, utučeni, izmrcvareni,
projektujući sopstvene nemogućnosti kroz tuđe stihove. Ritam je iznuđen, zvuči
kao da se neko igra žicama, ne da zapravo svira (neko ko zna šta radi, itekako
zna), a glas je prepun pomirljivosti i svejednoće, naiskrenije moguće miran, i
čini se da bi jednako mogao pjevati i o buđenju proljeća i o kremastim
kolačićima i „djevojke u ljetnjim haljinama volim“.
U isto vrijeme je jedna od najljepših pjesama
benda The Black Keys.
- Hladno Pivo – Ne volim te
Činjenica je da je od Rakićevog vremena fraza „ne
volim te“ evoluirala, postala je snažnija, drčnija, bezosjećajnija i češća. Da,
monogamija nije prirodna, to sam spremna ponavljati do besvijesti, ali izabrati
je može biti dokaz odanosti, poštovanja i ljubavi. Ako toga nema, onda je
poštenije reći istinu i, ma koliko bolno bilo, ne praviti od svog i tuđeg
života „beskonačni, plavi krug“ oko vrata. To nisam shvatala onda kada sam
imala sedamnaest i prvi put slušala „Desetku“ na velikom odmoru, i zbog tog
albuma kasnila na istoriju, misleći kako je Hladno Pivo najbolji
jugoslovenski (a Jugoslavija je tada već bila uveliko mrtva) punk rock bend. U
godinama koje su uslijedile, bend je imao bolje i lošije momente, ali nikad
nisu prestajali i odustajali, nikad nisu izlazili iz svoje muzičke školjke da
bi se dodvoravali novoj publici, ostali su isti i dosljedni, a isto tako
sazrijevali na svoj osoben način.
Pjesma Ne Volim Te je za to vrijeme
dobijala cijeli spektar značenja u meni. Godinama je postajala jasnija,
kristalisala se svaka riječ u mom poimanju odnosa među ljudima, dobijala je na
težini i danas sam sigurna da ću prepoznati odsustvo saosjećanja ako ga vidim.
Još uvijek mi nije mrsko da zatvorim pastu za zube ako vidim da je otvorena.
Još uvijek volim kad zapnem za njegovu papuču. Ne bacam vazne kroz kuću, jer ni
ne držim ih doma. Volim, jako, najjače volim i nadam se da to nikad neće proći.
A uz ovu pjesmu želim da skačem, da se uguram u masu i da se derem dok mi
glasne žice ne popucaju i da žalim kao sestra svakog ko se u njoj pronađe.
- Wilco – We’re just friends
Prijateljstva poslije ljubavi su zvijer koja
će jednu osobu proždirati iznutra dok ne ostanu samo bolesne kosti i sjena prošlosti
preko lobanje. Prijateljstva poslije ljubavi su pogrešna taktika da nekog (sebe)
odmah ne povrijedimo, već da povrijeđivanje produžimo na dane, mjesece, ponekad
i godine gledanja voljene osobe u tuđem naručju i govorenja: dobro sam, sve je
u redu, nadam se da je i kod tebe sve super. Dvadesete sam provela misleći kako
je divno imati prijatelja u bivšem, tridesete mi prolaze u želji da onu sebe iz
prošlog desetljeća ošamarim roditeljski.
Pjesme kao što je We're Just Friends
mogu jako da zabole nekog. I nije važno da li je ova pjesma napisana prije
ljubavi, ili je samo stanje usljed nezainteresovanosti druge strane (znam da se
i jedna i druga kritična kategorija nesrećnih jedinki lako dentifikuje s
ovakvim stanjem stvari) - silina neraspoloženja
koju Jeff Tweedy pjeva je za svako divljenje. Neraspoloženje, da, ne čak ni
neka tuga koja će se rastvarati kao šumeća tableta dok potpuno ne promijeni
teksturu čovječjeg krvotoka, ne ni razočaranje, jer ono o čemu Tweedy pjeva
nije novost, lirski je subjekat već pomiren s činjenicom da stanje stvari nema
namjeru da se promijeni. Neraspoloženje u pjevanju je jednako kao i
neraspoloženje u muzici: usporeni ritam, dirljiva klavirska pratnja i prateći
vokali su tako veličanstveni u svojoj umornosti i nevoljkosti, da mi se čini da
je ova pjesma stvorena da udari iz sporedne ulice i pokosi bez najave i jedno
je od Tweedyjevih remek-djela.
Biti prijatelj s nekim je teže nego biti
odvojen od nekog. Silina poricanja je moćno oružje u rukama onih koji ne
razmišljaju jasno.
