7 Days To Rock, vol. 11 Summer Edition

Ljeto je sunce. Ljeto je more. Ljeto su bosa stopala. Ljeto je miris pečenih klasova. Ljeto je... muzika koja ne umara. Može da bude tužna, sjetna, romantična, može da tjera na skakanje, na plesanje, na padanje na koljena, ali nikako na udranje glavom u zid. Ta glava je tu da jede pečene klasove i sladolede.

        1.Chris Rea – Looking for the summer

Taman kad sam mislila da je ljeto počelo i krenula da slažem ovu listu, sve je okrenulo na oktobar, ili u najboljem slučaju na april. A ova se pjesma sama nametnula, nezvana, negdje iz mraka sjećanja, kao da je pravo iz stare barake Radio Bara došla do ove nikšićke poljane. Nekad sam poznavala tipove koji su mi govorili da je Chris Rea najbolje što im je muzika u životu dala. Gledala sam ih sažaljivo, uvijek sam smatrala da je Rea prava priča za slabiće, za one koji nemaju pojma o muzici; sve mi je bilo blijedo, pravolinijski, dosadnjikavo i pretjerano. Vremenom se moje mišljenje promijenilo. Mišljenje o tipovima koji su slušali Reu, ne o njegovoj muzici. Svako je tu dobijao ono što mu je bilo potrebno. Muževni, hrapuljavi glas i neiritirajuća muzička podloga (zapravo sasvim dobra mjera talenta i ukusa, ali ko sam ja da govorim o muzičarima koje se nisam udostojila da preslušavam bez predrasuda) su u nekom trenutku bili sasvim dovoljni da impresionirate osobu suprotnog pola. Slušam Reu – koji je to afrodizijak bio devedesetih.

Čekajući ljeto, neke pjesme dođu nezvane, pa tako i ova, Looking For The Summer. Samo zbog naslova, zbog tog refrena koji udara po glavi kao Šofro po Juventusu.  

        2. Two Door CinemaClub - Undercover Martyn

Imam ljetnje bendove. White Lies, recimo, mada spadaju i u guilty pleasures kategoriju. Ne i Two Door Cinema Club, oni bi, tehnički mogli biti u svakoj mogućoj kategoriji, jer su mi dragi svakog dana. Ali ljeti ih najviše slušam, nosim ih sa sobom, podižu mi raspoloženje, hlade me, kao sladoled. Možda i više, jer poslije takvih bendova nisam žedna.

Preslušavam Tourist History, njihov prvi album, dok guram tricikl. Moje dijete čuje i pokušava da imitira pjevanje. Uživamo. U pjesmi Undercover Martyn koja se može interpretirati kako god. O nekoj je njoj, o njenom bendu, o njegovom bendu, o njemu koji je traži i koji će je naći, tvrdi. Muzika u skladu s jurnjavom, s pauzama kao kad se umoriš, pa staneš da uhvatiš vazduha s rukama na koljenima... i onda nastaviš. Impresivno, jednostavno, ali nikako prosto.

Jedva čekam novi album. Jedva čekam da ih vidim uživo. Jedva čekam da ih ponovo pustim. I mislim da mi kipi mlijeko u kuhinji.

        3. The Marshmaloow Notebooks - Summer

Žao mi je što nisam ranije pisala o The Marshmallow Notebooks. Planirala sam to u nekoliko navrata, jer mi je album s kog je skinuta ova pjesma jedan od najboljih iz prošle godine. I zaista se teško odlučiti za samo jednu pjesmu, budući da je album tako posložen da ga se ne smije cijepati kako je kome drago, kao da odvajanjem jedne pjesme ostajete uskraćeni za poentu koja se nalazi u drugoj. To je, naravno, samo osjećaj, ali ipak bih preporučila slušanje albuma The Marshmallow Notebooks u cjelini.

Pjesma Summer je savršena intimno i nježno obojena lirska, ne bih rekla minijatura, iako mi se ta riječ otima s prstiju trenutno, jer kako drugačije nazvati dvominutnu muzičku podlogu za nekoliko stihova od kojih te prvo uhvati milina, pa ti zatim prije polovine srce počne proces truljenja i zubi počnu da se češu jedni od druge od bijesa kad čuješ da je nešto tako milozvučno i pjenasto razbijeno riječima: and then it all started to fall. Čašu meda još niko ne popi, što je čašom žuči ne zagrči, glasila bi crnogorska verzija ovog preokreta. Na ovoj listi pjesma je našla mjesto zato što je ljeto u naslovu, ali i zato što je Matija Habijanec, čovjek koji se krije iza ovog slatkastog pseudonima, poznati hrvatski indie pop i lo-fi kantautor koji voli da mijenja nadimke, dobar za sva godišnja i druga doba.

        4. July Talk - Summer Dress

Dosadni su ti ti bendovi i te pjesme o kojima pišeš, veli mi prijatelj. Ja ti ljeti slušam samo pjesme koje mi daju do znanja da su noge gole, a mozak na rezervi, dodaje.

Šta fali mojim bendovima? Šta to fali mojim pjesmama? Ali me asocirao na jednu, koja nema veze s tim o čemu on priča.

Nedavno mi dođe pod ruku ovaj album, July Talk, istoimenog benda, i nije baš da sam ostala nijema nakon slušanja; ima tu dosta toga što mi nije leglo, višak dosade, na primjer. Nisu sve pjesme istog kvaliteta. Nema ni jednog vrhunca u pjevanju, nešto što bi me pomjerilo s mjesta. S druge strane, čini se da na albumu ima niz uspjelih improvizacija, na svako malo se kreće iz rocka u blues, a muški vokal, bez obzira što ne kulminira do eksplozije, izuzetno je prijatan i asocijativan. Ponekad malo zvuči kao da je imitacija (želim da budem Tom Waits umjesto Tom Waitsa), ali i biti dosljedan je kompliment u mom svijetu. Summer Dress nije najbolja pjesma na albumu, ali mi ovih dana prija. Iako slušam riječi samo do pola. Iako muški i ženski vokal nisu sasvim stopljivi u cjelinu. Iako Peter Dreimanis ponekad zaboravi da pjeva, pa nastavi da priča. Ma koga ja lažem?

Obožavam ovu stvar ovih dana i toplo preporučujem i video koji uz nju ide. Ljeto je, bar tako kalendar kaže. A ljeti ne odgovaram za svoje postupke.

        5. Queen - Seaside Randevouz

Moj stari je volio Queen. Ne tako opsesivno kao Stonese  ili, recimo, Joe Cockera, ali zaista je volio tog kretena u helankama (tako ga je zvao), nerijetko našminkanog koji bi oduvao stadion samo jednim izdahom.

Moja prva sjećanja vezana za Queen su za himnu Barcelona i smrt Freddie Mercuryja. Ovo drugo me je malo i potreslo, iako sam bila još uvijek dijete. Već sam imala priliku da kod roditelja vidim reakciju na smrt poznatog muzičara, Neša Leptir je umro godinu ranije, majka je mahala glavom u nevjerici, stari je opsovao par puta surovost života, a ja nisam osjećala ništa. Ali kad je vijest o smrti Freddijevoj postala udarna na svim televizijama, tada sam već shvatala. Njegove ploče su bile na polici. S nekih od tih ploča me je posmatralo njegovo lice. Najbolje pamtim ono s albuma The Works. On je bio dio našeg doma, na svoj osoben način nas je povezivao kad bi stari nakačio iglu preko strogo čuvane ploče i bilo mi je žao. Kasnije će umirati jedan za drugim i draži muzičari, ispostaviće se da neke koje ću zavoljeti su bili mrtvi prije nego sam rođena, ali nijednu od tih smrti neću pamtiti po najvećem otkriću do tada – muzičari su živi ljudi.

Seaside Randevouz se nalazi na albumu A Night At The Opera iz 1975. Godine. Albumu koji nema sliku voljenog cirkusanta na naslovnici, ali ima mjesto u mojim djetinjim uspomenama.

Seaside Randevouz je, prije nego što bilo što dodam na tu temu, zabavna pjesma. Rijetkost je u današnje vrijeme čuti tako zabavnu stvar, opuštajuću, veselu. Pomalo kabaretska, kao da je upravo iskočila iz nekog mjuzikla gdje svi prisutni na plaži u u okolnim plažnim restoranima odjednom ustaju i plešu kao jedan. Može čak i da nasmije. Mislim da je u mojoj glavi Seaside Randevouz definicija ljetnje pjesme. Iako više ne slušam takvu muziku. Iako više i ne znam da neko pravi takvu muziku.

        6. BoDeans - 617

Ne znam da pjevam, ne znam da sviram. Vjerovatno zato sad sjedim u svom gnijezdu, ignorišem zvuke televizije, slušam pse kako laju i pišem o muzici. A da znam da pjevam sigurna sam da bih ovu pjesmu pjevala svaki dan, sve dok ljudi ne bi počeli da me izbjegavaju. Jer 617 je pjesma za pjevanje. Za nesebično trošenje. Za ono kad ste tužni, pa sve zamaskirate u smijeh. Pjesma zvuči gotovo vedro, a zapravo je samo još jedna priča o uspomenama, nekoj nezaboravljenoj ljubavi, ali i o tipu koji ne preduzima ništa, samo kaže: eto mu tu, na tom broju 617, pa ako se osjećaš isto kao i ja... Dobro, to je najjednostavnija verzija, ona bi mogla da svrati, jerbo on piše pjesme i objavljuje albume, njegov dio je da opjevava.

Bilo je ljeto kad je album Resolution izašao, ima tome deset godina, i došao je do mene greškom, i voljela bih da ljudi mnogo češće prave takve greške. Danas se ne sjećam ni jedne pjesme s tog albuma, osim ove o kojoj pišem.

BoDeans su rock skupina iz Vinskonsina koja postoji i radi od 1983. godine.  

        7. EKV – Jadransko more

Ah, ti zarazni refreni. Oni su majka ljetnjih hitova. No, teško da se za bilo koju stvar EKV-a može reći da je ljetnji hit. Imali su oni svojih pjesama koje su se trošile halapljivo po srednjoškolskim žurkama, po ćoškovima i parkovima, koje su se izlizivale od strane mladih, neafirmisaanih bendova koji će se raspasti negdje u maju na kraju srednje. A nikad ne bih upotrijebila riječ „hit“ uz ime tako voljenog benda.

Pjesma Jadransko more mi je bliska. Ne zato što nemam posla i nemam s kim da spavam. Možda zato što je ovdje hladno, i zima i mrak dok ovo pišem, a tamo dolje na moru je, kažu, danas bilo vedro. I pakujem kofere u međuvremenu i nadam se da govore istinu. Jer to je moje more i ja ga moram prigrliti. I taj zarazni refren mi se mota već danima kroz misli svakojake, sa sve horom u pozadini i sjenkom Milana Mladenovića koji umjesto gitare drži dasku za surfovanje.

Pjesma je iz 1993. godine, s albuma Neko nas posmatra. Tada sam otkrila magiju EKV-a, i bukvalno sam počela s tim bendom od kraja. Imala sam trinaest i bilo je pravo vrijeme, Šteta što nisam nikad više mogla da ispratim izlazak novog albuma.

Spuštam se do obale uz ovu pjesmu. Kiša je.