RECENZIJA: Frank Turner – Positive Songs For Negative People (2015)

http://www.mulj.net/index.php/recenzije/5135-frank-turner-positive-songs-for-negative-people-2015
   Daću sebi za pravo da se poigram jednom od najpoznatijih rečenica na svijetu: sve vesele pjesme liče jedna na drugu, svaka tužna pjesma je tužna na svoj način. To je bila moja indiskretna misao vodilja u toku preslušavanja posljednjeg albuma britanskog omiljenog punk-folkera Franka Turnera. Sam je kriv za takvu generalizaciju, posebno kad je u pitanju taj prvi dio. Kad kažem da su vesele, mislim da odavno nije potpisao toliko energičnih pjesama punih optimizma i života. Naslov albuma, iza kog stoji svim svojim bićem (kao i iza albuma, uostalom), je isuviše banalan za nekoga ko je do sada uvijek svoje skupove pjesama ogrtao sjajnim metaforama i zagonetnim sintagmama. „Positive Songs For Negative People“ zvuči kao radni naslov u najboljem slučaju, ili naslov bilo koje knjige za instant samopouzdanje (mislim na one koje se na sajmovima knjiga prodaju na kilograme) u najgorem. Zaista neprivlačna konstrukcija. Ovaj Frank je drugačiji i, iako generalno nemam problema s tim da neki muzičari promijene izraz u nekom trenutku u svojoj karijeri (ove godine su Milo Green i Dan Mangan zapravo sebi učinili usluge), nedostaju mi oni momenti kad pjesma bude na vrhuncu (na prelazu između drugog i završnog refrena, najčešće), pa se stope tuga i gorčina i bijes u Turnerovom grlu i proizvedu jezivo bolne, gotovo napukle krikove negodovanja i nemoći, nalik definiciji fizičkog bola. Nedostaje mi i to, i malo više ubjedljivosti, i malo više mogućnosti da se poistovjetim. Ako je ovaj album svjedočanstvo o stabilnosti i zadovoljstvu u privatnom životu, s ljudske strane ga rado prihvatam takvog kakav jeste, no, moja muzička, ničim izazvana, prepotentna probirljivost, teško se navikava na ovakvo stanje stvari. To ne znači da je izostalo kvaliteta, samo da će ovaj album pomalo razočarati jedan dio starih poštovalaca, ali i namaći na sebe silu novih.
Uvodna „The Angel Islington“ je tiha, ali odlučna pripovjest o novom početku, o tome kako je neophodno sahraniti prošlost u korist novih početaka, a simbolično se krije u konceptu gitara -glas, upućujući na to da se takve odluke sprovode samostalno, da ne zavise od drugih, već su zrele onda, i samo onda, kad se iznutra čovjek presabere. Savršena i ritmički i tematski kao uvod u ovaj, ali i bilo koji album.
Dvije pjesme koje slijede, „Get Better“ i „The Next Storm“ su one na koje sam mislila u uvodnoj rečenici, slične po stavu, slične po izrazu, slične po načinu kako ih Turner i njegov izuzetno moćan mali bend nose. Obje su najavile album, i nekako su obje himnično sugestivne i spremne za velike koncertne prostore. „The Next Storm“ je, moram priznati, kao pjesma koja u sebi nosi poetiku cijelog albuma, zaista efektnija u ovoj full band varijanti, ali je isto tako ubjedljivija u akustičnoj verziji.
„Opening Act Of Spring“ je bolja u svojoj razigranijoj verziji (lijepo je što deluxe izdanje ima i akustične verzije pjesama, pa se može upoređivati); zvučno natrpan početak, elementi folklora, dinamična mandolina koja povremeno baca u zadnji plan sve ostale auditivne elemente, sve je i ovdje poznato i izuzetno. Ovo je trenutak kad Turner zvuči kao nekad, ubjedljivo i neusiljeno. Pjesma izvinjenja, kako on sam kaže, osobi kojoj je posvećen „Tape Deck Heart“, je i više od toga – pravo, iskreno iskupljivanje.
Saosjećajna „Glorious You“ svijetli bezvremenošću i nekom prijateljskom ljubavlju i podrškom, a usput ima taj himnični prizvuk koji podiže raspoloženje prije njenog kraja. Takvih je pjesama zaista malo. Ovakvog bi Turnera mogla uvijek slušati.  
„Mittens“ je pomalo nategnuta, značenjski vrlo konfuzna do određene granice; pjesma za koju ću uvijek osjećati da ovom albumu pripada isključivo iz obaveze koju je autor imao prema sebi ili osobi koja je subjekt u istoj. Ljubavi koje su imale loš kraj su uvijek do sad bile bolje opjevane, a ovdje sve vuče na jednostavnost, neubjedljivost, neku usputnu ispovjest o usputnoj osobi. Mandoline i duvački instrumenti su zaista sjajni zvučni detalji, pop prizvuk u pratećim vokalima, kao i vrlo dojmljiva završnica, te je šteta što se jedva može naslutiti gdje je ova pjesma mogla otići da je bila prioritetna na bilo koji način.
Nakon „Mittens“ se utapamo u ono što mi se čini da je, prije svega zvučno, najmoćniji dio albuma, u veliko sviračko trojstvo. „Out of Breath“ je na trenutak zazvučala poznato na način: ovako bi zvučala „Devil Went Down To Georgia“ da je snimana danas, recimo. To samo po asocijacijama i dinamici, ne i po stvarnom, instrumentalnom i tematskom težištu, naravno. Ovdje bi trebalo pomenuti i taj mali, moćni bend još jednom. Budući da je album sniman uživo, i da je, osim nekih duvačkih segmenata, bend The Sleeping Souls, uz Franka, odradio kompletan album, čini se da su ovi momci, nakon desetak zajedničkih godina, postali neodvojivi od Turnerovog imena, iako ih, vjerovatno iz nekih strogo autorskih razloga, jer ne znam koji bi drugi bili, nema na omotu albuma. Snažna i inteligentna gitarska podrška koju pruža Ben Lloyd, uigrani ritam dvojac – energični i otmeni bubnjar Nigel Powel, oprezni i staloženi basista Tarrant Anderson, te maštovito šarmantni i nadasve talentovani Matt Nasir (koji ga često prati i u okrnjenim varijantma na mandolini) njegov su E Street Band, kako ih je negdje i nazvao. Na ovom su albumu ostavili svoje krvne slike, rekla bih, sve one osobenosti koje su do sada mogle da se osjete samo na živim svirkama. Upravo na „Out of Breath“ su dominirali dvojica: Nasir razlaže dramatiku na sastavne komponente i diže tenzije, dok ih Lloyd prizemljuje i rasplamsava na zemaljskom planu. Zaista moćan komad. Tematski je bliska svakome ko uživa u partijama šaha s đavolom, što je motiv koji se provlači kroz sve vrste umjetnosti i Turneru je u jednom trenutku bio privlačan, iako u mom poimanju motiva već pomalo istrošen.
„Demons“ se lirski veže za onaj već pomenuti sloj viška samopouzdanja i preispitivanja s početka priče, dok muzički malo klizi u neku poznatost koja počiva na zaraznom ritmu. Pjevački se, nekako vrlo čudno, pogotovo u narativnijim fazama pjesme, probudi asocijativno polje koje uključuje Craig Finna. Sjajna bas linija, sjajni propratni efekti (ovdje mislim na neartikulisane zvuke, prije svega) i bubnjarske dionice na pola puta između divljeg i sabranog.
 Još dok sam je slušala u zaista lošoj akustičnoj verziji, imala sam dobar osjećaj u vezi sa „Josephine“; znala sam da se od jedne takve pjesme može napraviti bilo šta i zaista je zvučala moćno i tako nepotpuna i ogoljena. U početku se nametalo pitanje zašto mi je najdraža stvar s albuma zapravo pjesma koja ne govori ni o čemu, ali značenje joj se iskristalisalo vrlo brzo, ta potreba za pravom osobom, koja je još uvijek samo vizija, nedefinisana pojava, samo neko čudno ime izgovoreno na prelasku iz sna u stvarni svijet. I čini se da Turner ipak nije izgubio pjesnika koji je uvijek progovarao iz njega čak i dok su mu usta bila puna, jer je tu prožvakanu tematiku smjestio u potpuno novi okvir, praveći naizgled neozbiljnu podsvjesnu želju u ozbiljnu žudnju. Samim tim, energična podloga za takav polufilozofski momenat je na pola puta između roka i ovog nekog novijeg, nikad pjevljivijeg punka, s „geslajtovskim“ početkom i provocirajućom bas linijom, snažnom bubnjarskom dominacijom presječenom slatkastim vokalima i napjevavanjem. Spot koji prati pjesmu je takođe jako dojmljiv, iako malo nedinamičan. Radi se o minimlističkom igrokazu, rekla bih, u čijem je središtu sjajna simbolika. Dok misteriozna žena sa sebe skida teret tajnovitosti, taj isti teret pokriva čovjeka, što će reći da bi jednim takvim otkrivanjem žene svog života on sam sebe izgubio. Ovo tumčenje je subjektivno, naravno, jer su značenja u ovom neverbalnom teatru zaista otvorena za mnoge interpretacije. 
„Love Forty Down“, s tom zaista nepjevljivom teniskom terminologijom, ima jako zarazan ritam, i tematsko težište koje će održati napetost. U situaciji kad je igrač na samom pragu da izgubi set (ovdje se pravim pametna), pitanje je koliko vjere je ostalo da se stvari još mogu popraviti. Muzička podrška je vrlo optimistična i ne dovodi u pitanje konačan ishod meča.
„Silent Key“ je pomalo R.E.M-ovska, nježno-zategnuta melodijski, no vrlo pribrana i simbolički jasna u značenjskom smislu (iako barata konkretnim podacima, nije sasvim autentična, već je izmjenjena verzija jednog stvarnog događaja, upravo zbog slanja pozitivne poruke), te pjevački otresita, bar kad je muški vokal u pitanju. Ženski glas je ono što oplemenjuje ovu pjesmu. Turner je uvijek sebi znao da pronađe dobru žensku vokalnu podršku, a Esme Patterson zvuči kao malo sabranija, sigurnija, gotovo isto toliko senzualna verzija Regine Spektor, manje nervozna, ali jednako privlačna vokalno i zaista je osvježavajuće utopljena u ovaj testosteronski nabijen album. Mali dodatak: pjevanje cijelih datuma može biti jako zamorno, no Turner je i ranije znao da bude zauzet detaljima koji mogu biti frustrirajući („Undeveloped Film“ s prošlog albuma je išla iz jedne krajnosti u drugu), ali u datom momentu završiti dobrom poentom, pa se na neki način iskupljivao u samoj pjesmi. Tako i ovdje dobro zna šta radi, iako na prvu loptu zvuči kao da testira nečije strpljenje.
Malo je nezahvalno govoriti o pojedinim pjesmama, kao što je „Song For Josh“ koja zatvara album i posvećena je prijatelju kog više nema. Čini se kao da je jedino mjesto na kome se ovakva pjesma mogla uklopiti ovaj sami završetak albuma, gdje nešto što u suštini ide jednom tematskom linijom, ali nikako ne zvuči kao konceptualni album, ipak na kraju povezuje jednostavnom porukom šta se može dogoditi kad se dođe u raskorak sa sopstvenim mentalnim zdravljem. Vjerovatno je do emocije, ali ne sumnjam da bi Turner mogao ponekad, i mimo ovih duboko emotivnih, konkretnih ispovjesti, upotrijebiti ovaj glas, glas jako zrelog čovjeka, ono što bi pjesmu „Josephine“ učinilo još boljom (ne, ne mislim da bi Brian Fallonu još bolje stajala, nisu to isti tipovi, ali padalo mi je na pamet), ili „Demons“ još ubjedljivijom.
Ovaj album traži vrijeme; danas je već mnogo bolji no onda kad se tek pojavio prije nekoliko mjeseci. Traži i da bude živ, očigledno, jer aranžmani nisu namijenjeni kućnoj atmosferi. Istina je da se Turner promijenio, sažeo sopstveni poetski izraz, i nekako ostao dosljedan tome da nikad ne objavljuje albume koji liče na bilo koji od prethodnika. Pa ipak, bilo bi dobro da me je, tradicionalno, bar jednom pjesmom natjerao da dehidriram. Ostaje mi dužan.  

RECENZIJA: Dawes - All Your Favorite Bands (2015)

http://www.mulj.net/index.php/recenzije/5107-recenzija-dawes-all-your-favorite-bands-2015

U muzici rijetko pristajem na kompromise, iako, što sam starija, moja tolerancija raste. Uporno forsiram albume koji su me izuli iz čarapa i skliznuli jorgan s mene u „pogane sate“, albume koji me prate kroz sve faze dana, kroz sve prostorije u kući i kroz zabačene ulice jednog neprivlačnog naselja u kome živim. A onda su se dogodili Dawes, kalifornijska folk rock petorka koju sam prošlih godina uspješno odbacivala nakon jednog slušanja, rijetko dva.
I vrlo je jasno da „All Your Favorite Bands“, njihovo četvrto studijsko izdanje, ne čini ništa od gore navedenog za mene. A opet, posljednjih dana i mjeseci se, u cjelosti ili parcijalno, u mom domu svakodnevno sluša. Njihov je najbolji album do sada, neugrožen od prethodnika, savršeno se lako upija i utiskuje u protok vremena i krvi, ponekad banalno predvidljiv, ali s nekom posebnom namjerom, rekla bih, ne zato što počiva na prepoznatljivostima i uzorima koji su se duboko urezali u stvaralačke sposobnosti autora.
Iako se pišu pod rock folk, na ovom albumu ima toliko nekih rješenja karakterističnih za pop muziku u aranžmanskom smislu, da ostaje do kraja upitno pitanje čistoće žanra i to je u redu. Ne izbjegvam pop. Ovo je jedan od onih albuma nad kojima se neće niko zamisliti dugoročno. Ovo je jedan od onih jako pjevljivih albuma koji su prigodni za svaku priliku, a posebno za odsustvo prilike. Ovo je jedan od onih albuma s kojih će vam (s malim izuzecima) svaka pjesma biti poznata, ali i blijediti ako se ne vraćate uporno. Ovo je (samo još jedan) album o raskidu, pomalo bolan, pomalo blijed, bez ijedne mane, ali i bez nekih velikih posebnosti. A to jeste posebnost sama po sebi.
Uvodna „Things Happen“, a kasnije će i još neke pokazati istu tendenciju, u tekstualnom smislu donosi mnogo fraziranja, nešto što bi se očekivalo od muzičara čiji maternji jezik nije engleski. Pomalo iritantno umnožavanje glasova u jako zaraznom i sugestivnom refrenu (koji se na trećem stihu poigrava pop manirom u pjevanju, na samom pragu prenemaganja koje na mene djeluje odbojno), ipak na kraju navuče plašt nedvosmislenog prihvatanja, ne potpune pomirljivosti, već priznavanja nemoći. Ovo posebno pred kraj kad se muzika povuče u korist upečatljivosti poruke. 
Kratki uvod u “Somewhere Along The Way” (zaista, te fraze ne zvuče čak ni udžbenički, već „priručnički“) zvuči misteriozno, ali se razvodnjava po svim zvučnim tačkama. Lirski je savršena, izuzetna pripovjest o nerazumijevanju i nemoći, koje kulminiraju u stihu „How she took me to the edge and made me watch”. Tek kad nakon otvorenog buđenja optimizma utone u nedorečenost, gitara progovori jezikom gorke pobjede.
Usporena i nametljiva (metaforički i bukvalno) „Don't Send Me Away”, s iritirajućim melodijskim dekorom koji čine kombinacija klavijature i bubnjarskih odzvanjanja, ipak na kraju ostane u glavi kao dražesna, ali ne dovoljno upečatljiva. Ne kao „All Your Favorite Bands“, naslovna tema, ispunjena klavirska balada koja je salivena od sjećanja, nostalgičnog klupka koje se zaglavilo negdje na pola puta od žaljenja do miline. Jednostavno, bez dramatizovanja, nesebično, otvoreno i nenametljivo se na kraju pretvorilo u uzvišeno. „I hope the world sees the same person that you’ve always been to me/ And may all your favorite bands stay together” – najljepše je što jednom muzičkom fanatiku može da se poželi. U cilju pojačavanja utiska, ili samo kao ideja koja je uspješno realizovana, tu je i spot u kome se pojavljuju Brandon Flowers, John Moreland, My Morning Jacket, Conor Oberst, M. Ward, Gillian Welch i mnogi drugi slavni muzičari, s dirljivom završnicom u kojoj dječji hor pjeva refren, a Taylor Goldsmith ih prati na gitari.
Čini se da je upravo ta pjesma bacila u zapećak jedno od remek-djela ovogodišnje diskografije. “I Can't Think About It Now” je pomalo sirova verzija hvatanja vazduha  između momenta spoznaje i momenta odluke, gitarski briljantna (iako prepoznatljiva, ovdje se gitara opire sopstvenim zakonima osobenosti), obojena nekim bluzerskim očajem, potpuno u skladu s onim što se lirskim dijelom želi iskazati. Očigledno instrumenti nisu snimani parcijalno, jer ta neka neusiljena dinamika koju održava od početka do kraja se drugačije ne bi mogla postići. Ženski prateći vokali koji se indiskretno nadovezuju na refren oslikavaju unutrašnji nemir bolje nego i Golsmithov isprovocirani falseto negdje na klizištu osjetljivosti, malo prije sredine pjesme.
Nakon ovoga sve postaje razliveno. “To Be Completely Honest” se bavi neodgovorenim pitanjima i nadrealnim pokušajem da se sahranjena ljubav kao utjeha pretvori u prijateljstvo, opet se utapajući u klizeće gitarske (nazovimo ih) akrobacije, ali s vrlo opuštajućom ritam podlogom. Taj se opuštajući ritam nastavlja i kroz pomalo neprimjetnu i nježnu “Waiting For Your Call”.
“Right On Time” počinje suvišnim uzdasima, ali neki utisak kruženja melodije i gotovo žestoki prizvuk u strofama, te cjepkanje velikih slika na sitne djelove čine je jednim od svjetlijih momenata albuma.
„Now That It’s Too Late, Maria“ je preduga završnica, prava za ljenčarenje, s upečatljivim live prizvukom; blago  prepotentna, ali pitka priča o prošlosti sagledana kroz sadašnjost i susret dvoje aktera s jasnim zaključkom da krivica nije ničiji teret ponaosob, već zajednička, što lijepo zaključuje ovaj album na tematskom planu.
Gorčina, preispitivanje, blage frustracije, a s druge strane privid mira i sreća na kraju – svega toga ima na ovom albumu. O njemu se ne mora previše razmišljati; valjda ona jedina dužnost muzike, da u njoj uživamo, našla je svoju svrhu u ovih devet pjesama koje odišu svježinom i nenametljivošću. I to je bilo dovoljno za nalet inspiracije.

RECENZIJA: Stray Dogg – Come Along Wind (2015)

Stray Dogg nisu više ono što su nekad bili – Dušan Strajnić sam, otuđen i povrijeđen, skriven iza razarajućih emotivnih stanja, tužnih stihova i gitare, ni Dušan Strajnić s bendom, isti usamljenik koji je, ipak, umjesto poniranja izabrao da se socijalizuje i razigra sopstveni izraz, već je bend u pravom smislu te riječi, organizovan po zvučnim i svim drugim principima, i konačno je koncertna punoća zvuka prenesena na  novo studijsko izdanje, bez obzira što autorske zasluge i dalje idu na dresu istog čovjeka. Još je onaj debitantski materijal učinio da prestanem da svrstvam balkansku diskografiju u posebne grupe pri sortiranju godišnjih muzičkih dostignuća, jer, ako se ne sitničari po pitanju produkcije (a s tako dobrim materijalom to nije nužno), „Almost“ je bio album nevjerovatne ubjedljivosti, kvalitetnih pjesama i neprečišćenih emocija. 

Na trećem albumu, „Come Along Wind“, koji je toliko svjež da još uvijek miriše na fabričku boju (živjele prožvakane fraze), u samo nekoliko dana se pokazalo da Stray Dogg, ni kao pojedinac, ni kao cijeli bend, više nisu oličenje jednine i unutrašnjeg razdora, već opšteg buđenja po svim segmentima umjetničke postojanosti. Snaga ovog albuma ne počiva na autorskoj senzitivnosti i umješnosti da se neizrecivo postavi na neku opipljivu traku izgovorenog, već na sposobnosti da se ta emotivnost podijeli unutar cijelog benda, da svaki pojedini član svojim instrumentom doprinese silini vjerodostojnosti onoga u šta su krenuli da nas uvjere. Zvuči kao spontani prelazak iz usamljeničke ekspersije u kolektivnu empatiju, kao da se u dugom maršu spajaju duše po srodnosti. Isto se osjeća kod uključivanja pratećih vokala – oni nisu tu da upotpunjavaju muzičke praznine, već emocionalne.

Ona skromnost s ranijih izdanja je zamijenjena pomalo arogantnim stavom, i to je možda i najsvjetlija tačka, taj kompletni utisak da više neće biti suzdržavanja; dok drugi bendovi do trećeg albuma sazrijevaju (osim ako se ne dogodi upravo suprotan proces, što ovdje nije slučaj), pitanje zrelosti za ovu americana-s-dodacima skupinu nije bila upitna. Recimo da su se Stray Dogg samo opustili, da zvuče kao da su konačno stekli dovoljno samopouzdanja da ne robuju bilo kakvim (samozacrtanim) pravilima, nego da klize po zamišljenom putu  sopstvenih (skrivenih ili ne) želja i mogućnosti. A granica je, zapravo, samo blagi predah do novog početka.

Stihovi su svedeniji nego ikad, manje konkretni u značenjima, ali s jasnim namjerama, više mistični i otvoreni za interpretaciju, ali nikako minimalistički. Počivaju na ponavljanjima, što uslovljava nevjerovatno prirodnu ritmičnost, iako u isto vrijeme može djelovati kao prinudna nedorečenost.

Blago provokativna „Away“ je pjesma o žudnji i čekanju, čiji se instrumentalni dio majstorski pretvara u sliku blage nervoze i cupkanja (jer čekanje je, zapravo, splet nesvjesnih radnji i unutrašnjeg nemira) i upotpunjava svaku (potencijalnu) nedorečenost na najfiniji mogući način. To je recept i u pjesmama koje slijede. Saosjećajna „Blind Love“ egzistira između svjesnog i nesvjesnog i sjajna je metafora prihvatanja istine; suptilno pojačavanje zvučne slike u skladu s pojačavanjem napetosti situcije iz teksta, dok prateći vokali imaju i ulogu svjedoka koji će potvrditi priču, odaje utisak teatralnosti, nešto što do sad i nije bilo svojstveno ovom bendu. Rješenja, naravno, nema, pa ako već pominjem teatar, ovo bi bio teatar apsurda. Naslovna „Come Long Wind“ je puna ponavljanja, nježni je dijalog s nedodirljivošću i uspomenama, a „No One But You“ je ispunjena očajem, gotovo beznadežno bolna. „What Could Have Been“ ima savršen ulazak iz strofe u refren u samo dva stiha na kojima počiva možda i neka, interpretacijski slobodna, poetika ovog albuma – ne dozvoliti prošlosti da izrodi strahove ili prosto rečeno: gledati samo naprijed. Taj motiv otklona od onog što je bilo u korist dolazećeg se, diskretno ili nametljivo, po cijenu bilo kakvog ishoda, provlači kroz cijeli album. I u „Chance“, koja je prati na albumu, u kojoj se na „leave all things behind“ gitarska podloga sudara naizmjenično s blago drčnim gudačkim segmentima i suptilnim klavijaturama. Ono kako u „Dare Not“ prateći vokali grade prostor za razigravanje gitarskog dijela, te kako silina ubjeđivanja prelazi na staloženu vokalnu verziju same sebe, samo govori o tome da je ovaj album duboko promišljen prije nego se krenulo u njegovu realizaciju, nije se žurilo ni u kom slučaju i dobro je da je tako. Album zatvara „'Till You’re Forgotten“, bolno obraćanje osobi čiji se život gasi. Ovdje je sve usklađeno muzički s atmosferom nimalo dostojanstvenog opraštanja od života s tačke onog koji ostaje , ali vokalno varira od pomirljivosti do nepomirljivosti, od trezvenosti do nemoći, što je čini najubjedljivijom na kompletnom albumu i zatvara ga neospornom iskrenošću.

Da li će neka od pjesama biti hit poput „Disappear“ i „Time“, još uvijek nisam sigurna, iako neke od pjesama uveliko žive svoj život na svirkama; uvodna „Away“ ima tu pjenušavu zaraznost i ima i neku (ne baš plesnu, ali zašto ne i plesnu) ritmičnost, što olakšava put do euforične prihvatljivosti, a opet, hitovi ovog bend nisu nikad bili time uslovljeni, te „'Till You’re Forgotten“ koja najviše vuče na onu učaurenu, gitarski bogatu, i sasvim nepretencioznu fazu, gdje su muzika i glas jedno, može da bude jedna od onih zbog koje će na nastupima napetost rasti do suza.

Odvajanje od prošlosti i pogled u ma kakvu budućnost, može se okarakterisati kao optimizam, te je u tom smislu „Come Along Wind“ ipak najvedrije izdanje Stray Dogga. U isto vrijeme je i jedan od najboljih albuma objavljenih ove godine, godine od koje nije ostalo mnogo.

INTERVJU: Vedad Trbonja (Billy Andol)

(objavljeno na ugašenom "Gardencafe" portalu 10. septembra 2015. godine)

Sarajevski Billy Andol je svojim ovogodišnjim, trećim albumom „Linije“ krenuo u indiskretno osvajanje regiona, i čini se da se na tome neće završiti. Budući da imaju jedno od najzapaženijih izdanja ove godine, a da na našem portalu nikada nisu dobili pravu recenziju, u susret dodjeli MTV nagrada, čijim će dijelom, nadamo se, postati, s nama je razgovarao Vedad Trbonja, superiorni vokalni solista i hladnokrvni gitarista ovog benda. 

 

Povoda za ovaj razgovor je posljednjih mjeseci bilo dosta, no čini se da ova nomincija za MTV Best Adria Act postaje prelomna tačka u promociji vašeg rada, i osvajanje takve nagrade bi moglo značiti da je vaš zvuk konačno postao cijenjen i među širom publikom. Kako je vi kao bend, i ti kao pojedinac, doživljavate? I koliko si upoznat s radom ostalih nominovanih izvođača? 

Iskreno, jako smo iznenađeni da se Billy Andol našao u užem izboru i naravno to nas usrećuje. Poznajem većinu izvođača koji su nominovani sa nama i drago mi je da smo u društvu talentovanih muzičara. Ima tu svega. Za svačiji ukus ponešto.

Da li si kao dijete, onda kad je MTV zaista bio na svom vrhuncu i oslobođen konkurencija, (a negdje smo istih godina, pa ću pretpostaviti da ga se na isti način sjećamo), imao želju ili ambiciju da jednom budeš dio te velike muzičke riznice? Jesi li u tim godinama već htio da budeš velika rock zvijezda? 

MTV u mom djetinjstvu je bio neka vrsta Biblije. Tada nije bilo interneta, a televizija je bila na vrhuncu. MTV je tada postavljao standard, nije imao prave konkurencije na našem tržištu. Imali smo koncerte i spotove snimljene na  VHS kasetama. Dolazili smo jedni kod drugih da ih gledamo, presnimavamo. Zvuči kao praistorija sada…

Album „Linije“ je izuzetno dobro prihvaćen, ljudi ga razumiju, ili vole, ili oboje. Ne bih ga sad upoređivala s prošla dva, no pitam se da li je prelazak pod novu etiketu imao uticaja na to da se toliko o njemu priča, ili je zaista samo vaša muzička zrelost (autorska i sviračka) učinila da budete toliko traženi?

Puno rada je uloženo u “Linije”. U svakom smislu te riječi. Iza rada uvijek stoje neki rezultati. Puno rada jednako je puno rezultata. Vrlo jednostavno.

Koju pjesmu s „Linija“najradije izvodiš uživo i da li ti publika odgovara na emociju koju im pružaš? Pokušavam da dočaram tvoju mekšu stranu, budući da na sceni djeluješ prilično hladno i uzdržano, koliko sam uspjela vidjeti za vrijeme jednog kratkog seta na nikšićkom festivalu. 

Volim izvoditi “XXX” jer je uživo baš žestoka i imam mjesta i vremena da se iskačem. Nikada nismo publiku ostavili ravnodušnom. Prepadnemo ih ili ih usrećimo. A publika na Lake Festu je bila sjajna. Pjevali su sa nama!

 

Vaš drugi album (moram se na kratko vratiti na to remek djelo) zvuči kao da je nastao u jednom dahu, poput jedne duge pjesme koju samo razdvaja način interpretacije, aranžmanska i emotivna variranja od situacije do situacije. Kako je došlo do toga da se usudite da uradite jedan tako učauren, zatvoren, više epski, nego lirski album, i zašto i onaj nakon njega nije išao nekom tematskom linijom. Možda previše tražim ovim pitanjem, ali sam iznenađena promjenom koncepta koji ide ka tome da odjednom na „Linijama“ nema koncepta (nije, doduše, ni kreativni nered, ali jesu zaista pjesme koje uvijek mogu da se izdvoje iz cjeline), pa me zanima je li sam način rada bio u pitanju, ili to kako publika jeste ili nije odgovorila na „Billijevo putovanje“, da ovog puta radite opušteniji album. 

Ovaj put smo se skoncentrisali na energiju. Cilj nam je bio da snimimo ploču koja bi bila vjerodostojna slika našeg nastupa uživo. Mislim da smo u tome uspjeli i da je publika to prepoznala. Istina je da mi u publici imamo širok dijapazon ljudi. Neko nas sluša radi toga šta pričamo, a neko radi toga kako pričamo. Bitna su oba aspekta. 

Čini se da vam nikad nije bilo važno muzikom promijeniti svijet, pa ni onda kad ste socijalno angažovani u pjesmama. Šta vas je pokretalo? Samo potreba da izbacite emociju iz sebe ili nešto o čemu ja ne znam ništa?

Volimo da radimo ovo što radimo! I imamo priliku da to radimo. Mi smo sretni radi toga i trudimo se da radimo na sebi i postanemo svakim danom sve bolji. To je sve. 

U bendu si angažovan i vokalno i instrumentalno. Trpi li ponekad jedno od to dvoje? Nekad je (iako to nije nešto što te definiše, ni tebe, ni svaku pojedinu pjesmu) glas u prvom planu, nekad gitara, pa se pitam u kom momentu procijeniš šta će biti efektivnije i koji dio sebe ćeš da istakneš u datom trenutku?

U početku je teško, a kasnije ne razmišljaš o tome šta radiš. Naprosto to radiš. Za mene je bitno osjetiti ostatak benda i onda se uklopiti tako da se popune sve praznine. Mislim da je najbolje reći: Dok sviram pjesmu, dio sam nje.

Smijem li pitati zašto tvoj stari bend Soba 403 nije uspio? Po senzibilitetu su mi bili mnogo bliži nego ovo što sad radiš,  a opet, osjeća se taj neki hipersenzitivni dašak i u tvojim svježijim radovima. „Indija“ je, recimo, u drugačijem aranžmanu, mogla biti dio repertora tvog starog benda.

Soba je bila dobar bend. Dobra energija i dobra muzika. Raspali smo se zato što je svako otišao na različite strane svijeta. Jedan da radi u Hrvatskoj, drugi da studira u Engleskoj…

Smeta li ti što će ljudi uvijek tražiti da svirate „Galileo“? Usuđujem se tvrditi da je to vaša „Layla“, pa se pitam imaš li osjećaj da bi te nekad neka od tvojih pjesama mogla umarati?

Meni je “Galileo” jedna od najdražih stvari koje sam napisao. Puno se ljudi pronalazi u njoj, jer u današnje vrijeme puno je galilea: obrazovanih, dobronamjernih i pametnih ljudi koji znaju šta je istina, a nisu u poziciji da je kažu, ili to masu jednostavno ne zanima.

Šta nas očekuje u ovom jesenjem dijelu „promotivnog prvenstva“? Neki spot? Nastupi? Ponovno druženje u Crnoj Gori?

Za tri sedmice „Linije“ izlaze u tvrdom izdanju. Pripremamo se za to. U isto vrijeme snimamo spot za „Indiju“. Mislimo da će biti baš dobar. Imamo sjajnu ideju! Crna Gora također uskoro!!!