http://www.mulj.net/index.php/recenzije/5135-frank-turner-positive-songs-for-negative-people-2015
Daću sebi za pravo da se poigram jednom od najpoznatijih rečenica na svijetu: sve vesele pjesme liče jedna na drugu, svaka tužna pjesma je tužna na svoj način. To je bila moja indiskretna misao vodilja u toku preslušavanja posljednjeg albuma britanskog omiljenog punk-folkera Franka Turnera. Sam je kriv za takvu generalizaciju, posebno kad je u pitanju taj prvi dio. Kad kažem da su vesele, mislim da odavno nije potpisao toliko energičnih pjesama punih optimizma i života. Naslov albuma, iza kog stoji svim svojim bićem (kao i iza albuma, uostalom), je isuviše banalan za nekoga ko je do sada uvijek svoje skupove pjesama ogrtao sjajnim metaforama i zagonetnim sintagmama. „Positive Songs For Negative People“ zvuči kao radni naslov u najboljem slučaju, ili naslov bilo koje knjige za instant samopouzdanje (mislim na one koje se na sajmovima knjiga prodaju na kilograme) u najgorem. Zaista neprivlačna konstrukcija. Ovaj Frank je drugačiji i, iako generalno nemam problema s tim da neki muzičari promijene izraz u nekom trenutku u svojoj karijeri (ove godine su Milo Green i Dan Mangan zapravo sebi učinili usluge), nedostaju mi oni momenti kad pjesma bude na vrhuncu (na prelazu između drugog i završnog refrena, najčešće), pa se stope tuga i gorčina i bijes u Turnerovom grlu i proizvedu jezivo bolne, gotovo napukle krikove negodovanja i nemoći, nalik definiciji fizičkog bola. Nedostaje mi i to, i malo više ubjedljivosti, i malo više mogućnosti da se poistovjetim. Ako je ovaj album svjedočanstvo o stabilnosti i zadovoljstvu u privatnom životu, s ljudske strane ga rado prihvatam takvog kakav jeste, no, moja muzička, ničim izazvana, prepotentna probirljivost, teško se navikava na ovakvo stanje stvari. To ne znači da je izostalo kvaliteta, samo da će ovaj album pomalo razočarati jedan dio starih poštovalaca, ali i namaći na sebe silu novih.
Uvodna „The Angel Islington“ je tiha, ali odlučna pripovjest o novom početku, o tome kako je neophodno sahraniti prošlost u korist novih početaka, a simbolično se krije u konceptu gitara -glas, upućujući na to da se takve odluke sprovode samostalno, da ne zavise od drugih, već su zrele onda, i samo onda, kad se iznutra čovjek presabere. Savršena i ritmički i tematski kao uvod u ovaj, ali i bilo koji album.
Dvije pjesme koje slijede, „Get Better“ i „The Next Storm“ su one na koje sam mislila u uvodnoj rečenici, slične po stavu, slične po izrazu, slične po načinu kako ih Turner i njegov izuzetno moćan mali bend nose. Obje su najavile album, i nekako su obje himnično sugestivne i spremne za velike koncertne prostore. „The Next Storm“ je, moram priznati, kao pjesma koja u sebi nosi poetiku cijelog albuma, zaista efektnija u ovoj full band varijanti, ali je isto tako ubjedljivija u akustičnoj verziji.
„Opening Act Of Spring“ je bolja u svojoj razigranijoj verziji (lijepo je što deluxe izdanje ima i akustične verzije pjesama, pa se može upoređivati); zvučno natrpan početak, elementi folklora, dinamična mandolina koja povremeno baca u zadnji plan sve ostale auditivne elemente, sve je i ovdje poznato i izuzetno. Ovo je trenutak kad Turner zvuči kao nekad, ubjedljivo i neusiljeno. Pjesma izvinjenja, kako on sam kaže, osobi kojoj je posvećen „Tape Deck Heart“, je i više od toga – pravo, iskreno iskupljivanje.
Saosjećajna „Glorious You“ svijetli bezvremenošću i nekom prijateljskom ljubavlju i podrškom, a usput ima taj himnični prizvuk koji podiže raspoloženje prije njenog kraja. Takvih je pjesama zaista malo. Ovakvog bi Turnera mogla uvijek slušati.
„Mittens“ je pomalo nategnuta, značenjski vrlo konfuzna do određene granice; pjesma za koju ću uvijek osjećati da ovom albumu pripada isključivo iz obaveze koju je autor imao prema sebi ili osobi koja je subjekt u istoj. Ljubavi koje su imale loš kraj su uvijek do sad bile bolje opjevane, a ovdje sve vuče na jednostavnost, neubjedljivost, neku usputnu ispovjest o usputnoj osobi. Mandoline i duvački instrumenti su zaista sjajni zvučni detalji, pop prizvuk u pratećim vokalima, kao i vrlo dojmljiva završnica, te je šteta što se jedva može naslutiti gdje je ova pjesma mogla otići da je bila prioritetna na bilo koji način.
Nakon „Mittens“ se utapamo u ono što mi se čini da je, prije svega zvučno, najmoćniji dio albuma, u veliko sviračko trojstvo. „Out of Breath“ je na trenutak zazvučala poznato na način: ovako bi zvučala „Devil Went Down To Georgia“ da je snimana danas, recimo. To samo po asocijacijama i dinamici, ne i po stvarnom, instrumentalnom i tematskom težištu, naravno. Ovdje bi trebalo pomenuti i taj mali, moćni bend još jednom. Budući da je album sniman uživo, i da je, osim nekih duvačkih segmenata, bend The Sleeping Souls, uz Franka, odradio kompletan album, čini se da su ovi momci, nakon desetak zajedničkih godina, postali neodvojivi od Turnerovog imena, iako ih, vjerovatno iz nekih strogo autorskih razloga, jer ne znam koji bi drugi bili, nema na omotu albuma. Snažna i inteligentna gitarska podrška koju pruža Ben Lloyd, uigrani ritam dvojac – energični i otmeni bubnjar Nigel Powel, oprezni i staloženi basista Tarrant Anderson, te maštovito šarmantni i nadasve talentovani Matt Nasir (koji ga često prati i u okrnjenim varijantma na mandolini) njegov su E Street Band, kako ih je negdje i nazvao. Na ovom su albumu ostavili svoje krvne slike, rekla bih, sve one osobenosti koje su do sada mogle da se osjete samo na živim svirkama. Upravo na „Out of Breath“ su dominirali dvojica: Nasir razlaže dramatiku na sastavne komponente i diže tenzije, dok ih Lloyd prizemljuje i rasplamsava na zemaljskom planu. Zaista moćan komad. Tematski je bliska svakome ko uživa u partijama šaha s đavolom, što je motiv koji se provlači kroz sve vrste umjetnosti i Turneru je u jednom trenutku bio privlačan, iako u mom poimanju motiva već pomalo istrošen.
„Demons“ se lirski veže za onaj već pomenuti sloj viška samopouzdanja i preispitivanja s početka priče, dok muzički malo klizi u neku poznatost koja počiva na zaraznom ritmu. Pjevački se, nekako vrlo čudno, pogotovo u narativnijim fazama pjesme, probudi asocijativno polje koje uključuje Craig Finna. Sjajna bas linija, sjajni propratni efekti (ovdje mislim na neartikulisane zvuke, prije svega) i bubnjarske dionice na pola puta između divljeg i sabranog.
Još dok sam je slušala u zaista lošoj akustičnoj verziji, imala sam dobar osjećaj u vezi sa „Josephine“; znala sam da se od jedne takve pjesme može napraviti bilo šta i zaista je zvučala moćno i tako nepotpuna i ogoljena. U početku se nametalo pitanje zašto mi je najdraža stvar s albuma zapravo pjesma koja ne govori ni o čemu, ali značenje joj se iskristalisalo vrlo brzo, ta potreba za pravom osobom, koja je još uvijek samo vizija, nedefinisana pojava, samo neko čudno ime izgovoreno na prelasku iz sna u stvarni svijet. I čini se da Turner ipak nije izgubio pjesnika koji je uvijek progovarao iz njega čak i dok su mu usta bila puna, jer je tu prožvakanu tematiku smjestio u potpuno novi okvir, praveći naizgled neozbiljnu podsvjesnu želju u ozbiljnu žudnju. Samim tim, energična podloga za takav polufilozofski momenat je na pola puta između roka i ovog nekog novijeg, nikad pjevljivijeg punka, s „geslajtovskim“ početkom i provocirajućom bas linijom, snažnom bubnjarskom dominacijom presječenom slatkastim vokalima i napjevavanjem. Spot koji prati pjesmu je takođe jako dojmljiv, iako malo nedinamičan. Radi se o minimlističkom igrokazu, rekla bih, u čijem je središtu sjajna simbolika. Dok misteriozna žena sa sebe skida teret tajnovitosti, taj isti teret pokriva čovjeka, što će reći da bi jednim takvim otkrivanjem žene svog života on sam sebe izgubio. Ovo tumčenje je subjektivno, naravno, jer su značenja u ovom neverbalnom teatru zaista otvorena za mnoge interpretacije.
„Love Forty Down“, s tom zaista nepjevljivom teniskom terminologijom, ima jako zarazan ritam, i tematsko težište koje će održati napetost. U situaciji kad je igrač na samom pragu da izgubi set (ovdje se pravim pametna), pitanje je koliko vjere je ostalo da se stvari još mogu popraviti. Muzička podrška je vrlo optimistična i ne dovodi u pitanje konačan ishod meča.
„Silent Key“ je pomalo R.E.M-ovska, nježno-zategnuta melodijski, no vrlo pribrana i simbolički jasna u značenjskom smislu (iako barata konkretnim podacima, nije sasvim autentična, već je izmjenjena verzija jednog stvarnog događaja, upravo zbog slanja pozitivne poruke), te pjevački otresita, bar kad je muški vokal u pitanju. Ženski glas je ono što oplemenjuje ovu pjesmu. Turner je uvijek sebi znao da pronađe dobru žensku vokalnu podršku, a Esme Patterson zvuči kao malo sabranija, sigurnija, gotovo isto toliko senzualna verzija Regine Spektor, manje nervozna, ali jednako privlačna vokalno i zaista je osvježavajuće utopljena u ovaj testosteronski nabijen album. Mali dodatak: pjevanje cijelih datuma može biti jako zamorno, no Turner je i ranije znao da bude zauzet detaljima koji mogu biti frustrirajući („Undeveloped Film“ s prošlog albuma je išla iz jedne krajnosti u drugu), ali u datom momentu završiti dobrom poentom, pa se na neki način iskupljivao u samoj pjesmi. Tako i ovdje dobro zna šta radi, iako na prvu loptu zvuči kao da testira nečije strpljenje.
Malo je nezahvalno govoriti o pojedinim pjesmama, kao što je „Song For Josh“ koja zatvara album i posvećena je prijatelju kog više nema. Čini se kao da je jedino mjesto na kome se ovakva pjesma mogla uklopiti ovaj sami završetak albuma, gdje nešto što u suštini ide jednom tematskom linijom, ali nikako ne zvuči kao konceptualni album, ipak na kraju povezuje jednostavnom porukom šta se može dogoditi kad se dođe u raskorak sa sopstvenim mentalnim zdravljem. Vjerovatno je do emocije, ali ne sumnjam da bi Turner mogao ponekad, i mimo ovih duboko emotivnih, konkretnih ispovjesti, upotrijebiti ovaj glas, glas jako zrelog čovjeka, ono što bi pjesmu „Josephine“ učinilo još boljom (ne, ne mislim da bi Brian Fallonu još bolje stajala, nisu to isti tipovi, ali padalo mi je na pamet), ili „Demons“ još ubjedljivijom.
Ovaj album traži vrijeme; danas je već mnogo bolji no onda kad se tek pojavio prije nekoliko mjeseci. Traži i da bude živ, očigledno, jer aranžmani nisu namijenjeni kućnoj atmosferi. Istina je da se Turner promijenio, sažeo sopstveni poetski izraz, i nekako ostao dosljedan tome da nikad ne objavljuje albume koji liče na bilo koji od prethodnika. Pa ipak, bilo bi dobro da me je, tradicionalno, bar jednom pjesmom natjerao da dehidriram. Ostaje mi dužan.
