INTERVJU: Željko Milović

 (Objavljeno na ugašenom "Gardencafe" portalu 15. februara 2014. godine)

„Istorija crnogorskog pop roka 1956-2013" je naziv monografije koja će, kako se čini, obilježiti i izdavačku i muzičku godinu u Crnoj Gori. Na jednom mjestu će se naći i aktuelni i bivši, pa i već odavno zaboravljeni muzičari i bendovi. Riječ je o vrlo smjelom poduhvatu Željka Milovića, književnika i publiciste iz Bara, koji će objaviti Matica crnogorska.

Dok čekamo da monografija konačno dođe u naše ruke, razgovarala sam s Milovićem o tome zašto još uvijek knjiga nije gotova, o prvoj crnogorskoj gitarijadi, o njegovim omiljenim pjesmama i još nekim važnim stvarima. Kafu nismo popili.

Koliko je tvoj muzički ukus imao udjela u tome koliko će koji muzičar imati prostora u monografiji? Šta je, na kraju krajeva, bio kriterijum?

Kad neko radi ozbiljnu monografiju, sa svim što nosi naučno-istraživački rad, a ova knjiga to jeste, obzirom da će biti jedno od pomoćnih sredstava i na nekim fakultetima, onda tu nema ni promil mogućnosti da lični afinitet utiče na selekciju i na količinu pisanja o nekom od bendova ili pojedinaca. Jedini moj kriterijum je važnost informacije, a takav metodološki pristup je od početka dogovoren sa izdavačem, Maticom crnogorskom.

Apsolvirali smo jedno: da ti nisi krenuo da pišeš ovu monografiju, niko drugi ne bi. Koliko puta si do sada bio na pragu da odustaneš i pitao se što ti je to trebalo?

Svakog dana se to pitam, jer mi ponekad izgleda kao nemoguća misija. I dalje se osjećam kao da sam u dubokoj šumi iz koje se izlaz ne nazire. Taman završim jedan dio poglavlja, skupim izvore, sagovornike, i ispostavi se da je neko od njih dao netačne i nepotpune podatke, ili da nema dovoljno tačnih infoirmacija za neki događaj i period, pa se od jednog starog otvore tri nova hodnika, ili nešto ostane da „ visi”. Konkretno, to ovako izgleda - za rekonstrukciju sedam Budvanskih gitarijada od 1967. do 1973. morao sam dvaput da idem za Kotor, jednom u Tivat, tri puta za Budvu, i da pročitam šest kompleta različitih novina iz tih godina, pa da koliko-toliko rasvijetlim te pionirske dane rocka na primorju. A to su, inače, samo tri, četiri strane u knjizi.  

I ko je pobjednik prve crnogorske gitarijade? I kad je uopšte bila i gdje?

U sali Zeta filma u Budvi, 5. februara 1967. godine. Pobijedio je kotorski VIS „Biseri Boke”.

Na kakve si sve prepreke nailazio u dosadašnjem istraživanju? Po prvim najavama, monografija je već trebalo da bude gotova, a ti i dalje obilaziš teren u potrazi za novim informacijma.

Najveća prepreka je da pouzdanih izvora, u smislu dokumenata, arhivskih fakata, oko kojih svi monografisti grade priču, jednostavno – nema. Nismo za sve ove godine ozbiljno shvatali našu muziku i naš rad, i niko ništa nije sačuvao osim eventualno sami akteri. Tako da su mi najvaljaniji izvor novinski tekstovi, a njihovo traženje i iščitavanje zahtijeva ogromno vrijeme, i nema ih mnogo. Naredni korak je razgovor s muzičarima, što nosi dva ogromna problema – prvi je novac, jer ta istraživanja i ekskurzije po CG sam finansiram, a drugi je vjerodostojnost podataka, pošto naši muzičari često znaju da se selektivno sjećaju i da uljepšavaju stvari. Da u ključnom trenutku Ministarstvo nauke nije obezbijedilo sredstva za rad u Narodnoj biblioteci u Beogradu, rad na knjizi bi prestao i ja bih digao ruke, jer se jednostavno nije moglo dalje bez informacija koje sam tamo prikupio.   

Šta voliš, a šta ne voliš kod monografija?

Nikad nisam radio na monografiji ako nisam uživao u učenju dok je pišem, odnosno ako nisam saznavao neke sasvim posebne stvari koje su me interesovale, a koje drugi nisu znali. Tako je bilo sa sve tri monografije o Baru, gdje sam, kopajući po arhivima, sa ushićenjem malog djeteta tražio moje ili pretke mojih poznanika, ili stvari koje su bile označitelj mog djetinjstva ili mojih bliskih, ili grada kakvog sam ga poznavao. Rekonstrukcija nečeg iščeznutog, odnosno sastavljanje čitave slike događaja ili ličnosti iz različitih izvora je nešto što se graniči sa sopstvenim stvaranjem tog nečega, naročito ako znaš da bi, bez tvog rada, sve bilo zaboravom izbrisano sa lica zemlje. Svi mi što pišemo monografije sa još neobjavljenim podacima volimo za sebe da mislimo kako imamo tu mesijansku ulogu ubijanja zaborava ili uštogljenog uvriježenog mišljenja.Tako je i sa ovom monografijom o CG pop-rock muzici, otkrila mi je svijet sa sasvim konkretnim akterima za koga nisam ni znao da je postojao.    

Koje su najbolje, po tvom mišljenju, crnogorske pop-rock pjesme? Možeš li napraviti top 5 listu?

Najbolja, najkompleksnija, i sve ostalo „naj” je Makadamova “Balerina”, kojoj ne možete ništa oduzeti, ni dodati, i to će svaki čestiti muzičar ove zemlje priznati. Ostatak slažem ne po kvalitetu, već onako... „Vrati je, more“ - Entuzijasti, „Mala“ - MN Singers, „Samit u buregdžinici Laibach” i „Smrt popa Mila Jovovića” Ramba Amadeusa, “Matilda” - Jozef K, „Zastave” Perpera, „Etno” Gospode Glembajevih, Šobićeve „Sunce tebi, sunce meni“, „Svetionik“ „Umjesto gluposti“, Knezova „Mia bella signorina“... Ovo onako, na prvu loptu...

Čime se danas bave bivši crnogorski muzičari?

Neki su ribari, neki taksisti, neki kose oko kuće, a neki su predsjednici suda, političari, advokati, dekani fakulteta...

Budući da je sjedište našeg portala u Budvi, zanima me ko je među Budvanima najzanimljiviji muzičar ili bend?

Nisam dovršio Budvu, iako sam četiri puna dana proveo u gradu. Teško je sklopiti priču ako ljudi neće da odrade svoj dio posla, ili ih ne interesuje. Volio bih da dovršim tekst o sastavu „Naslovna strana” – „Meduze”, pa ako neko od stare garde muzičara čita ovo, pozivam ga da se javi, da ne bude monografija bez njih. Od Budvana, najzanimljiviji i najpouzdaniji sagovornici bili su čuveni Niko Krpa, pokretač prve Gitarijade, bubnjar „Butua Fenicuma”, i Džemo Radonjić, „Makadamov” basista.

Koji crnogorski bend ima ili je imao najbizarnije ime?

Titogradski neo-pank sastav „Tako se Mitar borio protiv sedam mazohističkih ružičastih slonova”.

Pominješ li u monografiji The Acropolys band?

Pominjem, a lomio sam se da li da to uradim. Onda mi je jedan od ljudi od kojih imam veliku pomoć, jer su njegova dosadašnja istraživanja o crnogorskom pop rocku bila veoma precizna i utemeljena, Milan Mandić, rekao da je bitan bilo koji bend koji je ostavio trag, pa tako i ovaj moj, negdašnji, i da nije fer da se ne pomene jer sam ja autor knjige.

U vezi sa prethodnim pitanjem, barsku scenu poznaješ bolje od svog džepa, ali da li si ipak saznao nešto novo u toku istraživanja za ovu knjigu?

Jesam, saznao sam da me jedan od pionira pop rocka u Baru, i Crnoj Gori uopšte, godinama žestoko varao u vezi jednog veoma bitnog podatka. Ali sam na drugoj strani saznao i da je jedan od najvećih muzičara koje je grad imao, Vito Ujes, bio početkom šezdesetih dio elitne ekipe Muzičke škole Titograd, koja je autobusom putovala po gradovima i širila među mladima priču o pop muzici, swingu, jazzu i rocku. Otkrio sam i vanserijskog kompozitora Janka Nilovića, porijeklom iz Livara, koga je semplovao i Puf Daddy.

U biografiji na Wikipediji piše da si dva puta bio ghost writer, i ti si jedini koji to priznaje. Kako to izgleda?

Vjerovatno nakon filma Romana Polanskog svi znaju da je ghost writer pisac koji napiše knjigu, a neko drugi je potpiše svojim imenom. Prvi put sam to uradio iz privatnih razloga, da bih pomogao jednoj dragoj staroj gospođi koja je imala građu, ali nije umjela da to finalizuje. Drugi put su bili u pitanju posve trivijalni razlozi – dobre pare. Čovjek je uzeo novac, ali nije imao znanje da napiše djelo, a ja obrnuto, pa smo se našli.

Milović je pisac, esejista, publicista, zaposlen čovjek i najviše od svega otac i suprug. Koji je od njih najumorniji?

Onaj koji do četiri ujutro sređuje podatke za monografiju, pa legne i od umora ne može da zaspe do pet i po, jer mu igraju slova pred očima, pa ustane u sedam da bi vodio sina u školu, a sebe na posao do dva popodne. Onda popodne piše članke za časopise i portale, provede dio vremena sa kćerkom, jer ga sin maltretira pitanjima svo to vrijeme dok su skupa, pa svima napravi večeru i sjedne opet da piše oko devet onu istu monografiju s početka rečenice, i onda oko 23:00 kolabira, jer je tada najumorniji. Probudi se ujutro pokriven na kauču i nervira se što nije završio sinoć ono što je mislio. Uz to, poseban umor su predstavljala sva ova putovanja po Crnoj Gori, jer ideš u nepoznato, na cio dan, nadajući se da ćeš oposliti što si naumio. Što se nekada i ne dogodi.

Pominjao si mi u privatnom razgovoru da u planu imaš još dva poduhvata, da li je rano da o njima govorimo javno? Možda samo malo da zagolicamo maštu čitalaca?

Prvi projekat je monografija Muzičke škole u Baru, to me čeka, obećao sam. A drugi, meni sa profesionalne strane mnogo primamljiviji, jeste nastavak rada na prikupljanju i selektovanju podataka za monografiju o „Eurosongu”, od prvih „Jugovizija” do današnjih dana. Biće to sasvim drugačiji pristup ovoj manifestaciji od dosadašnjih, sa neobjavljenim podacima, prevodima, ekskluzivnim izjavama aktera, razotkrivanjem nekih malo poznatih zakonitosti koje prate ovu kontraveznu manifestaciju od početka... Još 2006. sam angažovan da za dansku provladinu agenciju SCOOP napišem opsežan i detaljan esej „Zloupotreba Eurosonga u političke svrhe u zemljama bivše Jugoslavije“, i to je bila inicijalna kapisla za početak nastanka te knjige. U njenom razvoju naročito uživam, ali se ne opterećujem kada će i za koju izdavačku kuću izaći. Ako bude po planu, negdje 2016. godine.

7 Days To Rock, Vol. 8 - Drive Edition

Žene su loši vozači – to je pretpostavka koju su, najvjerovatnije, smislili muškarci. Većina žena koju ja poznajem - loši vozači. I ja s njima. Došlo je takvo vrijeme da svaki taksista ima auto, a samim tim i bira muziku. Teško da se ono što svira u taksiju može nazvati muzikom. Burek dugujem onome ko je izmislio slušalice. Ako biram s kim ću se voziti, nadajući se da niko neće svjesno sopstveni život dovesti u pitanje, onda najradije biram da me vozi neko ko ima tri čiste s muzikom. Takvih vozača poznajem malo. Ovo su samo neke stvari uz koje se rado vozim ili bih se vozila.

1. Fire Inc. – Nowhere Fast

Ne tako davno, kum Rile i ja smo, u mrkloj noći, u Astri „Golubici”, hvatali zalet od tunela Ćafe do Čeluge uz Nowhere Fast. Samo da vidimo kakav je osjećaj. Vjerujem da Astra nikada nije bila brža i moćnija. Adrenalin i tako te stvari. Ona vožnja koju pamtiš po pjesmi. Ona pjesma koju pamtiš po vožnji.

Namjenski za potrebe filma Streets of fire sastavljen je Fire Incorporated kombinujući glasove Laurie Sargent i Holly Sherwood (ova druga je radila prateće vokale u pjesmi Total Eclypse of Heart, onaj „turn around‟ upečatljivi dio, ove prve ni na Wikipediji nema). Kasnije Meat Loaf snima svoju verziju pjesme, ali ta nije ni mladalačka, ni poletna, ni sugestivna kao ova, ne natjera te da ukradeš ćaći auto i pokupiš ekipu i juriš ulicama, pa makar kroz prigradska naselja jednog tako malog grada kao što je Bar. Dugi uvod je savršen za zalijetanje, pjesma malo komplikovana za horsko pjevanje dok si u najvećoj brzini, pogotovo prelaz iz strofe u refren, a i kraj nije baš inspirativan za zaustavljanje, najbolje je povezati je s nekom drugom pjesmom koja ima moćniji fade out.

2. Bon Jovi – Runaway

Majka svih pjesama koje imaju zarazni intro. Odlična za startovanje, loša za zaustavljanje. Runaway predstavlja sami početak karijere benda Bon Jovi, snimljena je 1982. godine, dok su još bili dugokosi metalci, prije nego je Sambora postao najbolji dio benda i prije nego je Jon prvi put navukao žute farmerke i postao komercijala.

Pjesma je mogla jednako ući i u kategoriju Guilty pleasures, toliko mi je bliska i draga i mislim da bolja nije mogla biti. Još i činjenica da jedan od mojih omiljenih pijanista, profesor Roy Bittan ima svoj udio u uvodu, pa i to da sam se za studentskih dana na svim žurkama naskakala uz ovu stvar, uvijek će je činiti na neki način mojom. I ne samo mojom.

Idealna za autoput.

3. Melissa Etheridge - You Can Sleep While I Drive

Kad smo kod toga kako ja vozim, You Can Sleep While I Drive bi bila najpogodnija - toliko sam usporena. To je bila prva stvar koju sam pustila sebi nakon što sam položila vožnju. Nisam bila oduševljena zbog toga, zato što sam znala da to ne znači da znam da vozim. I činjenica je da nikad nisam slupala staru mašinu i da nikad nisam imala problema u vožnji, ali je isto tako činjenica da su znali da sviraju iza mene ko ludi da bi malo požurila i da mi se auto više nego jednom ugasilo dok sam izlazila iz ulice i da sam više nego jednom vozila s podignutm ručnom.

Ali, ako ne znam vožnju dobro, znam Melissu Etheridge i njenih petnaestak albuma. Kantautorka koja često zvuči mekano i ranjivo, a ponekad  pršti od navale testosterona. Više je volim s gitarom, nego za klavirom.

Pjesma se nalazi na albumu Brave And Crazy iz 1989. godine i jeste samo još jedna pjesma o pakovanju stvari, punjenju rezervoara i bježanju iz grada.

4. Doves - Kingdom Of Rust

Samo s nekoliko ljudi uživam i u muzici i u vožnji podjednako, pa mi je jedan od njih rekao da mu je Kingdom Of Rust omiljena pjesma za vožnju. Meni svakako draga, i više od toga. Prvi put sam je čula prije nepune dvije godine.

Pjesma se nalazi na istoimenom albumu britanskog indie rock benda Doves. Rock benda, napisah, mada tu ima i popa i možda je najbolja odrednica koju sam vidjela “post brit pop”. Moram priznati da je to jedini album ovog benda koji sam poslušala i nisam na tom albumu pronašla mnogo toga za sebe.  Muzički, svkako, besprijekoran album, ali manjak maštovitosti, neka pretjerano jednostavna rješenja u pjevačkom smislu (činjenica je da glasovne mogućnosti vokalnog soliste i ne idu baš daleko), ali u Kingdom Of Rust je sve sjelo na svoje mjesto, najslušljivija je na albumu i očigledno, dobra za vožnju. Za gradsku vožnju.

5. Radiohead - Jigsaw Falling Into Place

I Jigsaw Falling Into Place sam pozajmila od prijatelja. Sjedim, slušam je poslije ko zna koliko vremena i mogu samo da pretpostavim… mogu samo da pretpostavim da bih mnogo više voljela ovu pjesmu da mi je neko godinama unazad rekao da je preslušam u autu.

Radiohead i ja smo se zavoljeli kad je izašao OK Computer (1997) i danas bih bila u stanju da tvrdim da je to jedan od najboljih albuma ikad objavljenih u svijetu. Na isti način kao što nikada neću izostaviti Odbrana i poslednji dani sa spiska najboljih jugoslovenskih albuma. Ali ne osjećam ga više na isti način kao prije petnaest godina.

Ova pjesma je izašla deset godina poslije OK Computer na albumu In Rainbows (objavljen nakon četvorogodišnje pauze) i bez imalo sumnje je najsvjetliji momenat na albumu. Nije samo pjesma o strasti koja je kratkog daha, već i o žudnji za povezanošću i o tome kako se ta povezanost brzo gubi. Kad smo već kod toga, klubovi, flertovanja, slučajni susreti – što to bješe?

Nisam nikad dala šansu ovom albumu, ali već dva dana ga slušam i pitam se gdje mi je mladost prošla. Thom Yorke je neodoljiv dok pjeva.

6. Roy Orbison - I Drove All Night

Mislim da nikada neću imati toliko volje i koncentracije da provedem više od dva sata za volanom u jednom danu. Ni uz najbolju volju. Ni uz najbolju muziku. Tako da, s ove tačke gledišta, cjelonoćna vožnja može da bude samo ideja u mojoj glavi i ništa više. A luda sam za nekim pjesmama koje govore o tome.

I Drove All Night volim od kad znam za sebe. Onu koju pjeva Roy Orbison, ne onu štucajuću verziju Cyndi Lauper. Ionako je napisana za Orbisona, da se ne lažemo, i prvi ju je snimio, iako je objavljena dvije godine nakon što je luckasta Cyndi već imala jedan od najvećih hitova na planeti.

Objavljena je na posthumnom albumu King Of Hearts. U spotu glumi Brandon Walsh. Devedesete su tu kad slušam ovu stvar.

7. Delta Spirit – Idaho

Idaho je moja i ničija više pjesma za vožnju. Danima sam se vozikala od kuće do posla i nazad uz nju, prosto sam se topila za volanom i vozila sporednim ulicama da bih izbjegavala semafore.  

Nalazi se na albumu Delta Spirit benda Delta Spirit koji je objavljen u martu 2012. godine. Ne volim ovakve situacije kad se bend i album zovu isto, zamisli kako bi bilo da su Duran Duran imali album takvog naziva. Oh, čekaj - imali su!

Uglavnom, mislim da sam u martu i sljedećih mjeseci previše slušala taj album, budući da mu se danas ne bih rado vratila, malo je vremena prošlo, još uvijek je u kategoriji istrošenih. U poređenju s ostalim materijalom koji su ponudili javnosti, album Delta Spirit (evo, zato ne volim) je od prve stvari jako slušljiv, s odličnom ritam sekcijom, bend je u potpunosti usredsređen i Metthew nikad nije zvučao bolje. Preporučujem baladu Time Bomb.

7 Days To Rock, vol. 7 - GP Edition

Moja omiljena kategorija: Guilty Pleasures. Ona rokerka za koju se izdajem i ona koja se gnuša komercijale je odlučila da prespava vikend, a zamijenila je duboko tolerantna cmizdravica i skočiđevojka.

1. Michael Buble – Haven’t Met You Yet

Lik koji radi iza frižidera u obližnjem supermarketu je jako iritantan i reže mi šunku predebelo. Izbjegavam ga. I dok čekam da ga neko zamijeni kod mesoreznice, vrtim se po radnji i pjevam. Uvijek pjevam istu pjesmu. Haven’t Met You Yet.

To je zbog spota, znam. Kad se nađem među praškovima i toalet papirima, pa guram kolica, redovno mi onaj duvački solo prolazi kroz glavu i možda i glasno pjevam, pojma nemam, niko se od radnica ne žali.

Michael Buble je odličan pjevač, s moje tačke gledišta još je bolji zabavljač. Znala sam sate da provedem gledajući njegove intervjue iz raznih emisija i da se previjam od smijeha. Ne znam mnogo njegovih autorskih pjesama; sad da me neko pita, rekla bih da je ovo jedina, i zabavna mi je i sva nekako lepšavo ljubavna i tjera na pjevanje i ples.

I to je sve što bih rekla u svoju odbranu.

Idealno vrijeme za slušanje: subota, između pet i osam naveče, kad su svi veliki supermarketi puni. I ne planirajte ništa za vikend.

2. One Republic – All The Right Moves

Znam, ne postoji lak način da se ovo kaže, pa ću samo reći: ovo je dobra pjesma. Nakon što su smorili s Apologies, mislila sam da više nikada neću čuti za One Republic i da sam se zauvijek oslobodila onog „tu leeejt“ zavijanja, došlo je do toga da sam kao hipnotisana stajala ispred televizora sve dok nije završila All The Right Moves. Nije to jedina pjesma ovog benda na koju reagujem, i njihov prošlogodišnji hit Counting Stars mi ponekad ne izlazi iz glave. Pa neka mi pucaju u tu glavu.

Opet su mogli da budu dosadni s ponavljanjima, ali nisu. Zarazni refren, pomalo praznjikavo u završnici, jer se na kraju ništa ne dešava. Pomalo ascociraju na jednu pjesmu Michael Jacksona, a možda negdje malo i na tAtU, sve sam to oprostila. Pjesma je dobra, jedino što može jako brzo da dosadi. 

Nalazi se na njihovom drugom albumu Waking up, iz 2009. godine.

Preporučujem akustičnu verziju pjesme u izvođenju jednog novosadskog trojca (Branko, Tijana i Sara) – malo preglasan vokal, ali nadasve zanimljiva verzija. 

Idealno vrijeme za slušanje: u toku spremanja ručka. Prosto se leti po kuhinji.

3. Maroon 5 – This love

Pjesma koja je mom dragom (tada momku, danas suprugu) obilježila kraj 2003. godine. Bilo je to vrijeme kada smo imali snage da ostanemo budni cijelu noć, i nekako smo svakog jutra, negdje ispred pet, na televiziji Nikšić (koja je u noćnim satima reemitovala VH1) slušali ovu pjesmu prije spavanja. Za razliku od drugih ljudi koji su uz This Love plesali i zabavljali se, nama je ona bila uspavanka. I danas se radujem kad se negdje u pozadini oglasi, ponekad je pustim za dušu, i u meni budi sjećanja na period života koji je bio bezbrižan i poletan.

Prvi album američkog više-pop-nego-rock benda Maroon 5 sam mnogo puta slušala i danas ga volim istom silinom. Songs About Jane je izašao 2002. godine, ja sam ga se dokopala godinu kasnije (povučena This Love manijom) i bilo je to drugačije od svega što sam u to vrijeme slušala – prije svega, nisam slušala pop albume, nervirali su me ti vrištavi vokali, previše sintisajzera, ali kad mi se album uvukao pod kožu, više nisam mogla pobjeći, sve je leglo na svoje mjesto.

Nisam odgovorna za ono čime se Maroon 5 bave kasnije u karijeri, niti sam odgovorna, niti sam zainteresovana.

Idealno vrijeme za slušanje: bilo kad.

4. Katy Perry - Waking Up In Vegas

Skoro sva čuda svijeta se događaju u Vegasu. Ta vječita inspiracija umjetnika, koja nije zaobišla ni Kralja lično. Zanimljivo kako prosječni Amerikanci (sudeći po filmovima) sve svoje frustracije oslobađaju u samo jednom vikendu provedenom tamo.

Waking Up In Vegas je zarazna pop-rock melodija s odličnim refrenom za horsko pjevanje ili bar nadmetanje u vrištanju, s naglaskom na „shut up“ (koje traži i izvjesne pokrete rukama), a u suštini je glupava pričica o dvoje klinaca koji su, eto, otišli u Las Vegas i tamo se, kao milioni Amerikanaca, vjenčali (podsjeća li me ovo na neki film?), a da se toga ne sjećaju (podsjeća li me ovo na neki drugi film?).

Da, posprdavam se s Katy Perry i njenom pjesmom, a onda je pojačam na najjače, stavim slušalice i, ako ništa drugo, umišljam da sam mnogo mlađa nego što jesam i mlataram prstom na shut up i briga me.

A činjenica je da ne bih možda nikad čula za nju da se nije udala za Russella Branda. I razvela se od njega. Ta-ram!

Idealno vrijeme za slušanje: godišnjica mature.

5. Train – Drops of Jupiter

Train i ja smo se prvi put sreli 2001. godine, kada je izašao njihov drugi album. Ostalo je na tome da samo jednu pjesmu zapamtim za cijeli život. Dešavalo mi se da u prolazu čujem neku njihovu noviju stvar, a da uopšte ne prepoznam da su oni i zadovoljna sam takvim stanjem.

Pjesma Drops Of Jupiter spada u kategoriju klasično pjevačkih izazova, na isti način kao što je Mr Jones benda Counting Crows izazov. Train zvuče poznato, u smislu da vuku na sve načine na nešto što se moglo čuti već toliko puta do sada (gorepomenuti Counting Crows zasigurno). Jedino što me ovoj pjesmi iznova vuče je tekst. Ima tu jako lijepih klavirskih i gitarskih dionica, ali ništa tako posebno i upečtljivo kao tekst koji će svakome drugačije zvučati. Da li kao spiritualistička meditacija, da li kao neuspjela ljubavna priča, da li kao nepovezano blebetanje (što, naravno, nije) ili kao posthumna odu roditelju, što je od strane autora i navedeno kao spiritus movens za nastajanje ove pjesme, ko zna.

Ako pitate jednu od mojih sestara koj mi je najdraža pjesma u životu, postoji mogućnost da će joj ova prva pasti na pamet.

Idealno vrijeme za slušanje: kad je kiša.

6. Neno Belan – Dotakni Me Usnama

Nemam neku tugaljivu ljubavnu priču koja ide uz opus Nena Belana. Jesam dramatična u ključnim situacijama, ali Neno me vodi bar za tri Bambija. I nemam pojma zašto sam jednom počela da suzim kad je išla ova pjesma, ali jesam. I uvijek kad je pustim (nije to baš često, potrebno je nekih piva u samoći za takvo nešto), vrati mi se neki osjećaj nelagode, nešto se u meni pokrene, pa mi je žao i Belana, i te neke njegove nesrećnice, i žao mi je svih ljudi koji se nesrećno vole i tako to.

Volim Dotakni me usnama jer je previše tužna; nekad je u redu imati toliko tuge koja se razliva po klaviru na jednom mjestu, volim je uprkos činjenici da svaki put mi uši probode riječ „putovi“, volim je iako nikad nisam voljela Đavole.

Idealno vrijeme za slušanje: navijete sat da vas probudi u pola četiri ujutru i pustite pjesmu. Pa mi javite kako je bilo.

PS: Pričam s prijateljem i hvali mi Belana, oduševio ga je jednom više nego obično, kaže da čovjek živi za svoju muziku i da nije folirant. I u pravu je svaku riječ, nikad nisam stekla drugačiji utisak. I ne spada Belan u ovu kategoriju zato što nije dobar, već zato što njegova muzika nisam ja. Samo zato.

7. Oliver Mandić - Poludeću

Ima nešto između mene i Olivera Mandića što traje već skoro trideset godina. Možda to što je burazerova prva pjesma bila Pomagajte drugovi. Možda to što ga moj otac nije volio. Možda mu je imidž bio malo idiotski i neoriginalan, govore za njega da nije ni neki čovjek, politički angažmani su ga samljeli kao i mnoge prije i poslije njega, ali je bio poseban muzičar. Kažem bio, a nije umro, bar ne fizički. To što ga godinama nema, dajem sebi za pravo da tumačim kao nedostatak ideja i inspiracije – istrošio je sve svoje i odustao. To bi bilo opravdanje iz snova, zar ne? Ne računam, naravno, njegov doprinos turbo-folku, to samo može da govori u prilog ovome što sam prije napisala.

Nakon kompilacije iz 1994. godine, nema podataka da je išta objavljivao. A možda je tako i pametnije, povratnički materijal obično pokvari sliku o liku i djelu nekog autora.

Poludeću je jednostavna, ali dobra pjesma koja počinje silno, refrenom, pa se utišava, nešto nalik akutnoj zubobolji. Najbolji momenat u pjesmi je prelaz iz strofe u refren, na samom pragu da bude patetičan, a zapravo, kad se oduzme patetika, ostaje očaj koji kulminira vriskom.

Idealno vrijeme za slušanje: petak uveče, kad su svi koji poznajete negdje vani, provode se, a vi ste doma.