7 Days To Rock, Vol. 17 - Prvo Polugodište Edition

Obično ne pravim polugodišnje presjeke, ali ovog puta se nakupilo sjanih pjesama na samom početku godine, i vuklo me da ih razlažem, da se zabavljam svakom pojedinom namjerom koju su imale i svakim pojedinim razlogom zbog kog sam ih preslušavala neprestano. A i albumi na kojima se nalaze su isto tako dobri, puni momenata koje neće uspjeti da izbrišu nova slušanja onoga što će tek doći. Izabrati samo sedam je bilo najteže do sada.

1. Milo Greene – White Lies

Iako mi negdje po senzibilitetu više odgovara indie folk koji su njegovali na prvijencu i u stanju sam da u startu otpišem sve što ima oznaku synth-nečega, ukoliko ne dobijem dobru preporuku, Milo Green su me prevarili i oprostila sam im. Sad se kriju iza žanrovske odrednice „cinematic pop“, potencirajući da je njihova vizija bila, između ostalog, da zvuče kao da je muzika pravljena za filmove. Taj soundtrackovski manir je upravo i doveo do toga da nema nikakvog reda u tematskom smislu na ovom albumu, a opet se pjesme uklapaju jedna u drugu tako da ne znam gdje koja završava i počinje nova. Naravno, jedan od razloga je i što je ovo bend koji ima četiri autora različitih afiniteta koji se ne preklapaju, te četiri vokala, tako da zaista uživam u jednoj nesvakidašnje zabavnoj muzičkoj predstavi. „Control“ je dobar album. Živahniji nego prošli, inspirisan muzikom uz koju se može plesati, na tragu popa kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih; ja ne plačem slušajući već mjesecima ovaj album, ali mislim da Human League imaju žestokih problema s curenjem.

„White Lies“ je druga na albumu, čini se da je jedina koja ima svoj indiskretni uvod („Prelude“ je orjentisana samo prema njoj) i u prvom planu je ženski vokal, koji osvježava ovaj bend nježnošću, ženstvenošću i mekoćom. Ne može se pobjeći od onog Jenifer Paige utiska, pogotovo ako ste suviše lijeni za svako bježanje. Tema je očigledna iz naslova, još jedna priča o skrivanju i nerazumijevanju i ignorisanju i šta sve ne, i nije ljepota u onome o čemu govore ovi stihovi, već način na koji se cjepkaju riječi tokom pjevanja, kako se ritmičnost postiže na toliko nivoa da pjesma uporno traži da se ponavlja. Kao i ostatak albuma, uglavnom. Slušala sam ga tokom svih kiša, snjegova i depresivnih oluja, a kad ubuduće budem mislila na ljetnje albume, misliću na ovaj koji se ugurao na listu bez protekcije. 

2. Lord Huron – The Night We Met

„The Night We Met“ je previše tužna u svakom trenutku svog postojanja, od uvodnog dijela u kome se teatralno, od vokala prije svega, gradi melodija, te nastavlja da se razliva poput prikrivenog uzbuđenja do refrena, pasivno-agresivno, dok se odboluje svaki stih ponaosob, posebno u posljednjim slogovima koje pjevački postižu efekat gutanja knedle, preko riječi koje umrtvljuju svaku nadu u srećnu ljubav. A naslov je zvučao tako obećavajuće vedro, a onda se iza njega sakrilo toliko razočarenja, izgubljenog povjerenja, i priča koja se istapala dio po dio – od svega je ostalo ništa, cijela jedna osoba se udaljila iz stvarnosti dok nije postala samo sablast od koje se ne može pobjeći, ali se ne može ni dodirnuti. Vratiti se u trenutak prije prog dodira, jer dodir je promijenio sve. Toliko o magiji dodira.

„Strange Trails“ je sjajan album kalifornijskog benda Lord Huron (čiji se izraz može, a ne mora, sabiti pod odrednice indie pop i psihodelični folk), lirski izuzetno superioran i prepun ukrasa iz pozadine, neočekivanih pljeskanja, iznenađujućih (ali ne agresivnih) udaraca činele, te uravnoteženih napjevavanja koja upotpunjavaju zvučni međuprostor obojen nostalgijom i melanholijom. Ipak, neke pjesme previše liče jedna na drugu, pa se čini da ih je manje negošto zapravo jeste i stiče se utisak jednoličnosti u pojedinim trenucima. „The Night We Met“  predivno zatvara ovaj album i jedna je od najljepših pjesama iz ovog prvog dijela izdavačke godine, ona za koju uvijek znate kako ste se osjećali kad ste je prvi put čuli, ona koja će vas uvijek podsjećati na osobu koja vam ju je poklonila (oh, Ana, tugo mojih završetaka dana) i ona koja će se provlačiti godinama kroz kišne sate i pogane sate i sve sate kad se nataloži sjeta.   

3. The Tallest Man On Earth – Dark Bird Is Home

Ono što Matssona (The Tallest Man On Earth) čini toliko posebnim je njegov glas, i čini se da samo zbog toga moja odanost njemu nikad neće biti dovedena u pitanje. Novi album „Dark Bird Is Home“ je toliko svjež, da još uvijek nisam u njemu našla sve što mi je potrebno; ako traži vrijeme da se slegne i da se poslože stvari, nešto će se po tom pitanju uraditi. I dalje je previše sjetan (previše je dobro), i dalje je jako sugestivan, iskren, pjesnik je sopstvene smirenosti i usamljenosti, kao figura koja je okrenuta leđima ostatku svijeta, ali ovog puta se čini da je na pragu da se sa svijetom polako suočava i da će se uskoro sresti licem u lice. Nije ovo momenat mog generalizovanja stvari, već utisak koji se stiče kad se čuju (osjete) novi instrumentalni dodaci koji polako dobijaju bendovski prizvuk. Man se pretvara u Men, a to je potpuno nova priča. Ono kako je Matsson uvijek zvučao kao katalizator svojih uzora, ima toga i dalje, iako je ovog puta manje okrenut Dylanu, a više Springsteenovim slow-coustic fazama (negdje na pola puta između Nebraske i Devils And Dust po senzibilitetu na pojedinim pjesmama, a po lajtmotivskim elementima Darknessu).

Ipak, naslovna „Dark Bird Is Home“ itekako liči na ono što me okrenulo ovom „zanosnom dugajliji“ kad smo prvi put ukrstili uređaje. Njegova sitnost (ne mislim na fizičku) naspram velikog svijeta, njegova smirenost, njegov diskretni optimizam, on sam i gitara do pred sam kraj gdje se podižu tenzije za završnu poentu. „Nije kraj“, kaže, „ali sad moram da idem“ – na tom mjestu bi se zavjesa mogla spustiti, ali ne... lirski heroj nastavlja da korača kroz melodiju, čini se da ta instrumentalna završnica biva informativnija nego ostatak pjesme, to prostranstvo ritmičnosti i zvonkih trzaja su put u čijem se beskraju polako istapa fizička pojava, sve dok ne nestane iz vidokruga. Zaista impresivno. A nije ni najbolja pjesma na albumu.

4. The Sidekicks - Summer Brings You Close To Satan

Na prvu se može učiniti da se radi o nekom klinačkom bendu, jer glas Steve Cioleka iz benda The Sidekicks zvuči kao da je taman izašao iz faze mutiranja, ili ne sasvim do kraja. S druge strane, neodoljivo tehnikom pjevanja vuče na Smashing Pumpkins (samo ne znam na koju njihovu fazu da se zakačim). Ipak, iako neozbiljan, nikad nije zvučao tako blisko, uvjerljivije nego na „Runners In The Nerved World“, kao da je njegov glas pronašao sopstveni stav i odlučio da se drži toga po svaku cijenu. Album je prepun varijacija. Od mekoće do iritirajuće živčanosti u pjevanju, preko usporenih, gotovo popičnih segmenata do razornih, stadionskih himni. Uglavnom dugi refreni, ponekad i bez gitare u prvom planu, sve je opušteno, prirodno. Na pragu punka po stavu i osjećaju stvarnosti, te, na neki perverzniji način, projektovanja melodičnosti kroz svaku pjesmu, reklo bi se da ovo najviše liči na razmaženi punk, iako to zvuči kao oksimoron.

Upravo na pola puta između prkosa i kenjkavosti nalazi se „Summer Brings You Close To Satan“, kojoj sam se još krajem januara obradovala samo zbog pomena ljeta, s naljepšim stihovima (iako odaju utisak da su ušli u melodiju bez prečišćavanja), hitična, prigodna za slušanje u hodu, dok se nešto događa oko mene što ću sa zadovoljstvom ignorisati. Na samom početku, cijele četiri sekunde očekuje se prasak, kao da će iz početne taktičke, uvodne scene krenuti lom kafansko – tribinskog tipa, a dočekuje me blag glas koji bi u nekoj drugoj situaciji zvučao smiješno i iritantno. Ono o čemu govori pjesma je samo dio mog sjećanja na neka davna ljeta, na slobodu, na krevete koji ćute i tečnosti koje govore. A ljeto, neko mirnije, samo što nije, i evo mu himne za neke nove generacije.

5. Father John Misty – The Ideal Husband

Oprosti mi, Oče Džone, što pohotno trošim ovaj tvoj album, što ti ime zazivam besramno i u toku noći izvlačim slušalice ispod jastuka, dok snom pravednika kraj mene sanja čovjek kome se zakleh na vječnu odanost. Grešna sam, Oče Džone. Sram me bilo. I sram tebe bilo.

Josh Tillman (crkveno ime: Father John Misty) je fenomenalan pjesnik koji uspijeva sopstvenu gorčinu učiniti pitkom i destrukturalizovati je do granice kad se prvo nasmijemo, pa tek onda postanemo svjesni da smo dio šire slike o kojoj se govori. Ne pripovijeda, Tillman nije od tih, on je onaj koji ubada samo na prava mjesta, tamo gdje najviše boli, nekad preskače hronološki red, nekad samo nabraja. A kad smo kod nabrajanja, „The Ideal Husband“ je majka pažljivo odabarnih momenata koji će u konačnici biti antireklama za sopstvenu sposobnost suživota u bilo kakvoj, a pogotovo bračnoj zajednici. Početak podsjeća na zvuk sirene upozorenja, upozorenja za one, rekla bih, koji nisu u stanju podnijeti dobro sarkazam, golu istinitost, provokaciju, jer Tillman je izabrao put na kome nema uljepšavanja stvarnosti, osim ako se uljepšavanjem izruguje Muzički moćna ritmička predstava, gdje instrumenti dočaravaju raspravu i sukob različitih podličnosti lirskog subjekta, jedne karikature nespremne za bilo kakvu obavezu u životu zauvijek obilježen utiskom da se zapravo svira na kuhinjskim elementima, a ne na instrumentima.

Blago psihodelični folk, eksperimentalnost, te zadiranje kroz najrazličitije pravce do potpunog stapanja u sopstvenu zaogrnutost zvukom, je samo početak ove priče zvane Father John Misty. Iznad svega na albumu „I Love You, Honeybear“, koji je, iako je tek polovina godine, najozbiljniji kandidat da ostane viskoko u prvih deset ovogodišnjih izdanja.

6. BC Camplight – Atom Bomb

Ima tako pjesama koje na prvu ne mogu da pruže mnogo zadovoljstva, ali koje se provuku kroz album, nalaze se na sredini i nekako im se pruži šansa da prožive svojih nekoliko minuta. Ta bolesna iščekivanja da se nešto dogodi su pitanje osobe koja sluša, i uhvatila sam se u grču misleći da će biti neke kulminacije, nekog praska koji će probuditi tu previše nježnu, previše sporu, ali začudo ne i dosadnu pjesmu.

Nasuprot prvom singlu „Just Because I Love You“ koji je zvučao isuviše meko i poznato, samo obogaćena verzija nekog bisera šezdesetih, od „Atom Bomb“ nisam znala šta da očekujem i na kraju pjesme još uvijek nisam sigurna šta sam dobila: svega pomalo, ničeg previše. Jer to je samo jedna od blago besramnih klavirskih balada za slušanje u tami, višesmislena kao pogled, kao slučajni dodir, zbunjujuća kao nezavršene rečenice, topla u svojoj nedodirljivosti, nadražujuće izazovna, koja u sebi ima te slavljeničke činele samoj ivici gdje bi trebalo da se tenzije podignu, a ne podižu se.

Brian Cristinizio (BC Camplight), filadelfijski kantautor (sad možda i britanski, budući da je promijenio svoju adresu i pronašao novo inspirativno polje) mi je nekako promakao u svom prvom dijelu muzičkog putovanja, pa je ovaj njegov povratnički album „How To Die In The North“ za mene bio sudbinski susret s njegovim klavirskim psihodeličnim pop preispitivanjima i lagano se vraćam njegovom prošlom životu očekujući previše.

7.  My Buddy Moose - The Second Best

Kad smo već kod mijenjanja izraza na svakom nadolazećem albumu, što sam na početku ovog teksta konstatovala za Milo Greene, u tom kontekstu sam i ranije pisala o bendu My Buddy Moose, iako njihova metamorfoza nije drastična; imaju tu sposobnost da nas ubijede da su se ponovo rodili svakim svojim novim izdanjem i da budu svježi, a opet isti, ubjedljivi, staloženi, s puno zaraznih refrena, sabijenih poenti, bogatih gitarskih podloga i onim sitnim zvučnim ukrasima nenametljivo dodatim kao poseban pečat sopstvenom izrazu.

My Buddy Moose su konačno, nakon nekoliko mjeseci stvaralačke pritajenosti, obradovali singlom „The Second Best“. Ponovo je u prvom planu gitarski zvuk popunjen sjajnim ritmičkim slojem, ponovo su prepoznatljivi po diskretnim pretapanjima iz uvoda u strofu, iz strofe u refren i tako dalje, i kako su jednom izašli iz jedne žanrovski ograničene čaure, u nju se nisu vratili, već su se razlili kroz stilske palete i na svakoj se prekretnici dobro snalaze. I dalje zvuče svježe i prepoznatljivo po pitanju osjećanja i osjećaja stvarnosti, pjevački sve opuštenije i ubjedljivije i izrazom rokerskije. Sve je ostalo na tragu fantastičnog prošlogodišnjeg singla „My People“, te se već sad može naslutiti da imaju poprilično zacrtan pravac u kom će ići na sljedećem albumu. A sljedeći album samo što nije, rekla bih, bar po najavama da su nedavno posjetili studio. Mogla bi ovo biti dobra godina za ovaj riječki bend. I za mene.

RECENZIJA: Florence and the Machine – How Big, How Blue, How Beautiful (2015)

Svaka priča o Florence Welch počinje njenim glasom. Jeste, ima jedan od najmoćnijih vokala današnjice (bar koliko je meni poznato), igra na ubjedljivost i mora joj se povjerovati šta god pjevala. Kad je srećna (bijaše li ikad?), niko srećniji od nje. Kad je boli – boli i mene. Da li obraćam mnogo pažnju na riječi? Uglavnom ne, osim u ovakvim situacijama kad pokušavam da pišem o njoj. Njen (i njene mašinerije) novi album „How Big, How Blue, How Beautiful“  je, da odmah to istaknem, najbolji do sada. Opsjednutost vodom, koja je bila lajtmotiv njenih ranijih radova, je navela da pomislim da sintagma iz naslova zvuči previše za očekivati, no igrala je na kartu zavaravanja traga, te se preselila u novi, nebeski hronotop, na kratko. Vode i vodenih prostranstava isto tako ima već od samog uvoda u album.

Aranžmani su veličanstveni, maksimalizam nasuprot minimalizmu. Flo zna gdje joj je mjesto, spremna je ušla u priču o velikim pozornicama, te svaka od pjesama, u najmanju ruku, zvuči kao da bi se ugušila u malom prostoru. I dalje je to kombinacija uzvika, uzdaha, pitanja bez odgovora (ne retoričkih, jednostavno se sve svodi na neinformisanost i frustraciju zbog iste), te pitanja koja se pretvaraju u igru bezgraničnog odsustva prave komunikacije. Između nema zvučnih praznina; to kako se nedodirljive cjeline prelivaju jedna u drugu u samo jednoj pjesmi, znak je da na ovom albumu ništa nije slučajno i da je rađen da bi izazvao reakcije, bespogovorno dobre. Igrati na sigurno je važno, a centralna figura te igre očigledno uživa u svemu tome. Opšti utisak nekad pređe u, da se poslužim stihom iz „Queen Of Peace“: „a long scream/out there, always echoing“. Njena osobenost su i na prošlim albumima bile pjesme koje počinju iznenada, od sredine, uglavnom provučeno sve kroz naizgled nesređene, bezmalo i usputne informacije koje će, tek negdje na kraju, stvoriti punu sliku odnosa (uglavnom neostvarenog ili prekinutog nerazumijevanjem, da ne kažem nepomirljivim razlikama, jer nisam advokat za razvode, i to ne nužno ljubavnog, mada je na „How Big, How Blue, How Beautiful“ tragična ljubavna priča sa svim posljedicama koje služi uz sebe nit koja povezuje pjesme). Cijeli repertoar benda Florence and The Machine počiva na dizanju tenzija, pa i onda kad se na kratko presele u neku suptilniju varijantu (kao u „St. Jude“) to ne zvuči kao otklon od teatralnosti, već samo kao pauza između dva čina.

Optimizmu nema mjesta na ovom albumu, pa i onda kad se tračak neke nade pojavi, u konačnici će ga makar nesigurnost staviti u drugi plan, kao u pjesmi „Long & Lost“, gdje postojeće stanje ima prednost nad onim što bi moglo biti, pri čemu je postojeće stanje najgore moguće. Uvodna „Ship To Wreck“ je postala pravi radijski hit. Pjesma o samodestrukciji i žaljenju rađena po uzoru na gitarski pop sredine osamdesetih, naročito efektivna na prelazu iz strofe u vapaj iz naslova, možda je i najbolja od svih. Jednako snažna je i neobična, krikovima obojena „Delilah“, o zarobljenosti koje može da stvori iščekivanje. 

Neke prednosti ovog albuma su u isto vrijeme i njegove najveće mane; gorepomenuti pesimizam zna biti jako zamoran u svojoj dosljednosti, isto kao i njen glas koji će preći u samo desetak pjesama od magnetsko privlačnog do iritantnog. Previše biblijskih referenci mogu pomoći boljem razumijevanju poente, ali takođe i oduzeti od ubjedljivosti.

Njena eteričnost zna da bude uznemirujuće naporna osobama koje su s obje noge na zemlji i u stanju su da stvarnost sagledavaju, pa, kroz stvarnost, a ne da je razlažu kroz vode, stijenje i splet religija s primjesama mitologije, ko da joj je muzički guru bio Oliver Dragojević, u najmanju ruku. Ona (kao lik iz ovih priča, a ne nužno vokalna solistkinja ili autorka) je previše krhka, previše senzitivna, ova intimna ispovjest zato zvuči još intimnije, ali i nerazumljivije u pojedinim momentima. Pokriti to stihovima u njenu odbranu bi zvučalo kao: „maybe I've always been more comfortable in chaos“ („St. Jude“).

Ovaj haos završava molitvom, neobičnom molitvom u kojoj se mater i Bog izjednačavaju u poimanju djevojke koja je napustila zabavu i izgubila cipele (ponovo se otvara nova metatekstualnost i jedva se da pratiti) i u kojoj traži da se izdigne iznad svoje nesreće.

Oprostiti sebi je misija. Biti slobodan i biti dobro je njen nastavak. Sve je ostalo otvoreno na ovom gorko psihodeličnom albumu za novija poglavlja.