Svaka
priča o Florence Welch počinje njenim glasom. Jeste, ima jedan od najmoćnijih
vokala današnjice (bar koliko je meni poznato), igra na ubjedljivost i mora joj
se povjerovati šta god pjevala. Kad je srećna (bijaše li ikad?), niko srećniji
od nje. Kad je boli – boli i mene. Da li obraćam mnogo pažnju na riječi? Uglavnom
ne, osim u ovakvim situacijama kad pokušavam da pišem o njoj. Njen (i njene
mašinerije) novi album „How Big, How Blue, How Beautiful“ je, da odmah to istaknem, najbolji do sada. Opsjednutost
vodom, koja je bila lajtmotiv njenih ranijih radova, je navela da pomislim da
sintagma iz naslova zvuči previše za očekivati, no igrala je na kartu
zavaravanja traga, te se preselila u novi, nebeski hronotop, na kratko. Vode i
vodenih prostranstava isto tako ima već od samog uvoda u album.
Aranžmani
su veličanstveni, maksimalizam nasuprot minimalizmu. Flo zna gdje joj je
mjesto, spremna je ušla u priču o velikim pozornicama, te svaka od pjesama, u
najmanju ruku, zvuči kao da bi se ugušila u malom prostoru. I dalje je to
kombinacija uzvika, uzdaha, pitanja bez odgovora (ne retoričkih, jednostavno se
sve svodi na neinformisanost i frustraciju zbog iste), te pitanja koja se
pretvaraju u igru bezgraničnog odsustva prave komunikacije. Između nema zvučnih
praznina; to kako se nedodirljive cjeline prelivaju jedna u drugu u samo jednoj
pjesmi, znak je da na ovom albumu ništa nije slučajno i da je rađen da bi
izazvao reakcije, bespogovorno dobre. Igrati na sigurno je važno, a centralna
figura te igre očigledno uživa u svemu tome. Opšti utisak nekad pređe u, da se
poslužim stihom iz „Queen Of Peace“: „a long scream/out there, always echoing“.
Njena osobenost su i na prošlim albumima bile pjesme koje
počinju iznenada, od sredine, uglavnom provučeno sve kroz naizgled nesređene,
bezmalo i usputne informacije koje će, tek negdje na kraju, stvoriti punu sliku
odnosa (uglavnom neostvarenog ili prekinutog nerazumijevanjem, da ne kažem
nepomirljivim razlikama, jer nisam advokat za razvode, i to ne nužno ljubavnog,
mada je na „How
Big, How Blue, How Beautiful“ tragična ljubavna priča sa svim posljedicama koje
služi uz sebe nit koja povezuje pjesme). Cijeli repertoar
benda Florence and The Machine počiva na dizanju tenzija, pa i onda kad se na
kratko presele u neku suptilniju varijantu (kao u „St. Jude“) to ne zvuči kao
otklon od teatralnosti, već samo kao pauza između dva čina.
Optimizmu
nema mjesta na ovom albumu, pa i onda kad se tračak neke nade pojavi, u
konačnici će ga makar nesigurnost staviti u drugi plan, kao u pjesmi „Long
& Lost“, gdje postojeće stanje ima prednost nad onim što bi moglo biti, pri
čemu je postojeće stanje najgore moguće. Uvodna „Ship To Wreck“ je postala
pravi radijski hit. Pjesma o samodestrukciji i žaljenju rađena po uzoru na
gitarski pop sredine osamdesetih, naročito efektivna na prelazu iz strofe u
vapaj iz naslova, možda je i najbolja od svih. Jednako snažna je i neobična,
krikovima obojena „Delilah“, o zarobljenosti koje može da stvori
iščekivanje.
Neke
prednosti ovog albuma su u isto vrijeme i njegove najveće mane; gorepomenuti
pesimizam zna biti jako zamoran u svojoj dosljednosti, isto kao i njen glas
koji će preći u samo desetak pjesama od magnetsko privlačnog do iritantnog.
Previše biblijskih referenci mogu pomoći boljem razumijevanju poente, ali
takođe i oduzeti od ubjedljivosti.
Njena eteričnost zna da bude uznemirujuće
naporna osobama koje su s obje noge na zemlji i u stanju su da stvarnost
sagledavaju, pa, kroz stvarnost, a ne da je razlažu kroz vode, stijenje i splet
religija s primjesama mitologije, ko da joj je muzički guru bio Oliver
Dragojević, u najmanju ruku. Ona (kao lik iz ovih priča, a ne nužno vokalna solistkinja
ili autorka) je previše krhka, previše senzitivna, ova intimna ispovjest zato
zvuči još intimnije, ali i nerazumljivije u pojedinim momentima. Pokriti to
stihovima u njenu odbranu bi zvučalo kao: „maybe I've always been more
comfortable in chaos“ („St. Jude“).
Ovaj haos završava molitvom, neobičnom
molitvom u kojoj se mater i Bog izjednačavaju u poimanju djevojke koja je
napustila zabavu i izgubila cipele (ponovo se otvara nova metatekstualnost i
jedva se da pratiti) i u kojoj traži da se izdigne iznad svoje nesreće.
Oprostiti sebi je misija. Biti slobodan i biti
dobro je njen nastavak. Sve je ostalo otvoreno na ovom gorko psihodeličnom
albumu za novija poglavlja.
No comments:
Post a Comment