7 Days To Rock, Vol. 10 - Festival Edition

Ide ljeto, idu festivali. Znam da zvuči kao početak neke glupave pjesmice, ali zaista osjećam neku radost, čak i zbog onih festivala koje neću pohoditi. I zbog onih noći koje će se preklapati (SeaRock i Lake Fest su odlučili da marširaju u isto vrijeme).

Moj idealni festival bi morao da traje bar pet dana, toliki mi je spisak bendova koje bih voljela da vidim. Prostor pored Krupačkog jezera je savršen. Ipak, koštao bi previše, a ne bi bilo toliko publike. Pivo bi bilo besplatno. Đule iz Van Gogha bi cijepao karte na ulazu. Srećom pa nemam uticaja ni na jedan festivalski upravni odbor. Zato se lako zadovoljim onim što mi se nudi i ostaje mi samo da rasporedim svirke od Nikšića do Kotora. Uvijek vjerna Lake festu, oduševljena onim što Kotor nudi, Budvu ostavljam otvorenih karata, razbijam se na komadiće. Preslušavam sve. To je najlakši dio.

        1. Stray Dogg - Whisper

Dolazi Dukat Stray (vrlo nepoznat kao Dušan Strajnić) s bendom u Kotor. Koja poplava miline pod mojom kožom. Dva predivna albuma su za njima, Almost iz 2011. i (pogotovo) Fire's Never Wrong iz 2012. i koliko mi je poznato, nula nastupa u Crnoj Gori do sada. Bilo je vrijeme da se neke stvari promijene.

I taman prije nego ću početi da pišem ovaj tekst, eto novog spota od beogradske ekipe na poklon. Pjesma Whisper je nježna i tužna priča o odsustvu ljubavi, o pogrešnom trenutku, o želji i neizgovorenom odustajanju, praćena najtužnijim zvukom gitare koji se može čuti, a ne zaplakati od istog. Skinuta je s njihovog, još uvijek aktuelnog, drugog albuma. Video izdanje je jednako srceparajuće kao i pjesma, odgovara na nepostavljena pitanja i produbljuje već dovoljno duboku priču.

Americana - indie - folk skupina Stray Dogg će nastupati na SeaRock festivalu 25. jula. Čekanje je majka svih nervnih bolesti, čini mi se trenutno.  

        2. Brkovi - Znanac

Od svih učesnika festivala, najviše rasprave izaziva gostovanje Brkova (Lake Fest, 26. 7. 2014): Problem je u tome što mladi rokeri, koji se još uvijek osjećaju ugroženima od „narodnjaka“ uporno prozivaju organizatore da žele da pretvore festival u Grand reviju, paradu ili šta već.

Brkove doživljavam kao indiskretan odgovor na kompletnu kolektivnu svijest naroda bivših jugoslovenskih republika. Kao reakciju na sve ono što je godinama iskarikiralo našu stvarnost, preuzelo televizije, napravilo od mladih ljudi idiote. I to vrlo bezobrazan odgovor. Skriveni iza muzičke odrednice turbofolk – punkrock – wellnes,  sebi daju prostor da rade šta god im padne na pamet. Ili da rade sve ono što bi mnogima palo na pamet, a ne usuđuju se. Ne znam. Neke bendove prosto ne bi trebalo definisati, kad malo bolje razmislim.

Kad su prošle godine kružile ankete na društvenim mrežama s pitanjem koga biste rado vidjeli na Lake Festu, uvijek sam odgovarala: Brkove. I želja će mi se ispuniti. To je dovoljno.

Pjesma Znanac se nalazi na njihovom četvrtom albumu Balkanski Esperanto iz 2012. godine. Od nedavno je dostupan i peti album, Pizda Materina, koji još uvijek nisam preslušala dovoljno pažljivo. Imam cijeli mjesec da to uradim.  

        3. Howe Gelb - Felonious

S moje tačke gledišta, Howe Gelb je najveća zvijezda koja će posjetiti Crnu Goru ovog ljeta. S te iste tačke gledišta priznajem da sam u nekoliko navrata stavljala na stranu njegove albume kao isuviše naporne, nerijetko i dosadne. Uvijek bi mi legli nakon nekoliko pokušaja, da bi ubrzo zatim imala osjećaj kao da Howe Gelb i ja krećemo ispočetka. Nešto slično doživljavam samo s djelima Danila Kiša. Uvijek je kao prvi put. I uvijek je na kraju dragocjeno.

Felonious mi je jako draga pjesma. Jedna od onih koja može govoriti o sađenju sudanske trave jednako kao i o prolaznosti života, koga briga kad je tako prijatno slušati nešto nalik na promuklo šaputanje u pratnji klavira, kad je neodoljivo nježno i stimulativno i opuštajuće.

Pjesma se nalazi na potpuno nesavršenom albumu The Listener iz 2003. godine.

Howe Gelb će nastupati na drugoj večeri SeaRock festivala.

        4. Gomila Nesklada – Zid

Uvijek je lijepo kad nikšićki bendovi dobiju prostor na svom festivalu. Neću reći da mi je Gomila Nesklada najdraži od svih tih bendova, nemam najdraži, ali su mi dragi još od kad su se „borili“ u Borbi Bendova.

Rijetko slušam hardcore i metal bendove u tišini svoga doma, ali danas su momci s otpada odnijeli našeg dobrog, starog Forda, moj prvi automobil, i neka tuga pomiješana s bijesom me natjerala da malo unesem živosti u radnu sobu.

Kažu: koliko para, toliko muzike. Meni je drago da u Nikšiću ima još uvijek više muzike nego para, i da se ne odustaje. O nepravdama i životu pjeva i pjesma Zid, o godinama sramote, mržnji i žrtvovanju, obgrljeno agresijom i krikovima. Dušu dalo za sudaranja u publici. Pjesmu prati isto tako agresivan i zanimljiv video koji potpisuje Dalibor Peković. Bend je osnovan 2006. godine, iza sebe ima jedan album pod nazivom „2000 godina“. Na Lake Festu će nastupiti u okviru druge večeri, 26. jula.

        5. Kiril Džajkovski – A Walk Through The Craters

Taj Sea Dance festival u Budvi će biti prava ludnica, no još uvijek nisam sigurna da ću i ja ludovati s gomilom. Jamiroquai su nominalno najveće zvijezde festivala, ali to je za mene jedan od onih bendova koje znam po čuvenju više nego što ih poznajem. Kad se njih sjetim, sjetim se jedne pjesme (Cosmic Girl) i na jedvite jade druge (Canned Heat) i tu se priča završava. Dolazi i Damir Urban, ali njega sam već slušala. I o njemu sam već pisala. I dala mu sve od sebe, isto onoliko koliko od njega uzimam periodično.

Ali Kiril Džajkovski mi je već dugo na listi izvođača koje želim da čujem uživo. Nemam nekih očekivanja, samo lijepe uspomene na trenutke kada sam ga prvi put čula. Na osjećaj da komuniciramo, takođe. Bez obzira što elektronska muzika i ja nismo u nekom odnosu vrijednom pomena, kad dodaš malo balkanske i, prije svega makedonske tradicionalne muzike, to počne da se uvlači u krvotok. A kako ne razumijem do kraja to što Kiril radi, ne mogu ni opisati ono što čujem, osim osjećaj koji me nadvlada dok slušam. Kao da se cijeli svijet pretvori u vibrirajuće, tamno, šumovito mjesto. Izuzetno melodično, pomalo divljačko, stvara u mislima vatru oko koje se susrijeću trbušne plesačice s indijanskim plemenom koje priziva kišu.

Pjesma A Walk Through The Craters se nalazi na albumu Homeband, starom četrnaest godina. Uz tu melodiju sam opuštena, zviždim, okrećem se više nego je potrebno. Ne može se ignorisati ni uz najbolju volju. 

Sea Dance festival će biti održan od 15-17. jula na plaži Jaz.

        6. Kulture Shock – Tamni Vilajet

Neka moja unutrašnja logika je stavila Kultur Shock odmah iza Kirila, vjerovatno zbog onog balkanskog koje ovaj gypsy punk bend nosi u sebi. Zvanična adresa im je Seattle, ali su im korijeni sa svih strana, od Bosne, preko Bugarske čak i negdje do Japana. I nama su neobična pojava, a mogu misliti kako na njih gledaju u ostatku svijeta. Surovi i sirovi, onako kako glasi nepisana definicija pravih Balkanaca, još od Marka Kraljevića na ovamo.

Pjesma Tamni Vilajet je, s jedne strane, aluzija na opštepoznatu narodnu priču koju je Vuk Karadžić zapisao, a s druge strane je omaž zapisu o ljudima Meše Selimovića. Iz riječi isijava razočaranost i gorka iskrenost, a muzika je na granici između bolno razočaravajuće tužbalice i beskorisnog vapaja za pomoć. Ako je ikada u jednu pjesmu mogla da stane cijelo prokletstvo jednog naroda, to je ta pjesma.

Tamni Vilajet se nalazi na albumu Ministry of Kultur iz 2011. godine. Kultur Schock možete pogledati na Lake Festu 25. jula.

        7. Ortodox Celts Green Roses

Dođe tako vrijeme kad bi trebalo završiti ovaj tekst, a ja sjedim i gledam Supermena po ko zna koji put. Jer nisam sigurna šta bih mogla reći o bendu Ortodox Celts, a da kažem nešto novo i pametno.

Kad se neki ljudi „furaju“ (ne znam bolju riječ trenutno, ponoć je odavno prošla) da su nešto što nisu, obično budu smiješni. Ali na neki čudan način osjećam naklonost prema poštovaocima svega irskog. Onih naših ljudi koji vole pivo, irske pabove, vilenjake, irski folk i slave svaki St. Patrick's Day. Upoznala sam članove ovog benda negdje pred kraj devedesetih u Budvi, i od tada sam ih slušala mnogo puta u mnogo gradova, i kunem se da je ljubav prema irkom folku kod njih toliko iskrena da može da stegne srce od miline. Toliko su posvećeni onom što rade i dobri, da me prosto ponekad uhvati muka od same sebe koja sve u životu ostavljam na pola i sve ideje su mi ostale nerealizovane.

Green Roses je jedna od autorskih pjesama dvojca Đokić/Petrović. U samo nekoliko stihova opisana silina odanosti svojoj zemlji, snaga ratnika u ključnim trenucima, a onda finale: zloslutna ptica koja odnosi dušu i zapečaćuje sudbinu. Sve sami motivi iz srpske narodne lirike zaokruženi zvukom nekog drugog naroda, takođe ratničkog. Muzika koja tjera na juriš. Glas koji zvuči zapovjednički. I sjetno i umorno u isto vrijeme.

Ortodox Celts je jedna posebna slika u galeriji srpske muzike.

Pjesma Green Roses se nalazi na njihovom istoimenom, trećem po redu albumu iz 1999. godine.

Konzumirati uz pivo, zaokružiti posmatranjem barske tuče (nikako učestvovanjem u istoj) i prepričavanjem incidenta do ranih jutarnjih sati. Uvijek u istopolnom društvu. Moja verzija.

U Nikšiću će nastupati 26. jula.