7 Days To Rock, Vol. 10 - Festival Edition

Ide ljeto, idu festivali. Znam da zvuči kao početak neke glupave pjesmice, ali zaista osjećam neku radost, čak i zbog onih festivala koje neću pohoditi. I zbog onih noći koje će se preklapati (SeaRock i Lake Fest su odlučili da marširaju u isto vrijeme).

Moj idealni festival bi morao da traje bar pet dana, toliki mi je spisak bendova koje bih voljela da vidim. Prostor pored Krupačkog jezera je savršen. Ipak, koštao bi previše, a ne bi bilo toliko publike. Pivo bi bilo besplatno. Đule iz Van Gogha bi cijepao karte na ulazu. Srećom pa nemam uticaja ni na jedan festivalski upravni odbor. Zato se lako zadovoljim onim što mi se nudi i ostaje mi samo da rasporedim svirke od Nikšića do Kotora. Uvijek vjerna Lake festu, oduševljena onim što Kotor nudi, Budvu ostavljam otvorenih karata, razbijam se na komadiće. Preslušavam sve. To je najlakši dio.

        1. Stray Dogg - Whisper

Dolazi Dukat Stray (vrlo nepoznat kao Dušan Strajnić) s bendom u Kotor. Koja poplava miline pod mojom kožom. Dva predivna albuma su za njima, Almost iz 2011. i (pogotovo) Fire's Never Wrong iz 2012. i koliko mi je poznato, nula nastupa u Crnoj Gori do sada. Bilo je vrijeme da se neke stvari promijene.

I taman prije nego ću početi da pišem ovaj tekst, eto novog spota od beogradske ekipe na poklon. Pjesma Whisper je nježna i tužna priča o odsustvu ljubavi, o pogrešnom trenutku, o želji i neizgovorenom odustajanju, praćena najtužnijim zvukom gitare koji se može čuti, a ne zaplakati od istog. Skinuta je s njihovog, još uvijek aktuelnog, drugog albuma. Video izdanje je jednako srceparajuće kao i pjesma, odgovara na nepostavljena pitanja i produbljuje već dovoljno duboku priču.

Americana - indie - folk skupina Stray Dogg će nastupati na SeaRock festivalu 25. jula. Čekanje je majka svih nervnih bolesti, čini mi se trenutno.  

        2. Brkovi - Znanac

Od svih učesnika festivala, najviše rasprave izaziva gostovanje Brkova (Lake Fest, 26. 7. 2014): Problem je u tome što mladi rokeri, koji se još uvijek osjećaju ugroženima od „narodnjaka“ uporno prozivaju organizatore da žele da pretvore festival u Grand reviju, paradu ili šta već.

Brkove doživljavam kao indiskretan odgovor na kompletnu kolektivnu svijest naroda bivših jugoslovenskih republika. Kao reakciju na sve ono što je godinama iskarikiralo našu stvarnost, preuzelo televizije, napravilo od mladih ljudi idiote. I to vrlo bezobrazan odgovor. Skriveni iza muzičke odrednice turbofolk – punkrock – wellnes,  sebi daju prostor da rade šta god im padne na pamet. Ili da rade sve ono što bi mnogima palo na pamet, a ne usuđuju se. Ne znam. Neke bendove prosto ne bi trebalo definisati, kad malo bolje razmislim.

Kad su prošle godine kružile ankete na društvenim mrežama s pitanjem koga biste rado vidjeli na Lake Festu, uvijek sam odgovarala: Brkove. I želja će mi se ispuniti. To je dovoljno.

Pjesma Znanac se nalazi na njihovom četvrtom albumu Balkanski Esperanto iz 2012. godine. Od nedavno je dostupan i peti album, Pizda Materina, koji još uvijek nisam preslušala dovoljno pažljivo. Imam cijeli mjesec da to uradim.  

        3. Howe Gelb - Felonious

S moje tačke gledišta, Howe Gelb je najveća zvijezda koja će posjetiti Crnu Goru ovog ljeta. S te iste tačke gledišta priznajem da sam u nekoliko navrata stavljala na stranu njegove albume kao isuviše naporne, nerijetko i dosadne. Uvijek bi mi legli nakon nekoliko pokušaja, da bi ubrzo zatim imala osjećaj kao da Howe Gelb i ja krećemo ispočetka. Nešto slično doživljavam samo s djelima Danila Kiša. Uvijek je kao prvi put. I uvijek je na kraju dragocjeno.

Felonious mi je jako draga pjesma. Jedna od onih koja može govoriti o sađenju sudanske trave jednako kao i o prolaznosti života, koga briga kad je tako prijatno slušati nešto nalik na promuklo šaputanje u pratnji klavira, kad je neodoljivo nježno i stimulativno i opuštajuće.

Pjesma se nalazi na potpuno nesavršenom albumu The Listener iz 2003. godine.

Howe Gelb će nastupati na drugoj večeri SeaRock festivala.

        4. Gomila Nesklada – Zid

Uvijek je lijepo kad nikšićki bendovi dobiju prostor na svom festivalu. Neću reći da mi je Gomila Nesklada najdraži od svih tih bendova, nemam najdraži, ali su mi dragi još od kad su se „borili“ u Borbi Bendova.

Rijetko slušam hardcore i metal bendove u tišini svoga doma, ali danas su momci s otpada odnijeli našeg dobrog, starog Forda, moj prvi automobil, i neka tuga pomiješana s bijesom me natjerala da malo unesem živosti u radnu sobu.

Kažu: koliko para, toliko muzike. Meni je drago da u Nikšiću ima još uvijek više muzike nego para, i da se ne odustaje. O nepravdama i životu pjeva i pjesma Zid, o godinama sramote, mržnji i žrtvovanju, obgrljeno agresijom i krikovima. Dušu dalo za sudaranja u publici. Pjesmu prati isto tako agresivan i zanimljiv video koji potpisuje Dalibor Peković. Bend je osnovan 2006. godine, iza sebe ima jedan album pod nazivom „2000 godina“. Na Lake Festu će nastupiti u okviru druge večeri, 26. jula.

        5. Kiril Džajkovski – A Walk Through The Craters

Taj Sea Dance festival u Budvi će biti prava ludnica, no još uvijek nisam sigurna da ću i ja ludovati s gomilom. Jamiroquai su nominalno najveće zvijezde festivala, ali to je za mene jedan od onih bendova koje znam po čuvenju više nego što ih poznajem. Kad se njih sjetim, sjetim se jedne pjesme (Cosmic Girl) i na jedvite jade druge (Canned Heat) i tu se priča završava. Dolazi i Damir Urban, ali njega sam već slušala. I o njemu sam već pisala. I dala mu sve od sebe, isto onoliko koliko od njega uzimam periodično.

Ali Kiril Džajkovski mi je već dugo na listi izvođača koje želim da čujem uživo. Nemam nekih očekivanja, samo lijepe uspomene na trenutke kada sam ga prvi put čula. Na osjećaj da komuniciramo, takođe. Bez obzira što elektronska muzika i ja nismo u nekom odnosu vrijednom pomena, kad dodaš malo balkanske i, prije svega makedonske tradicionalne muzike, to počne da se uvlači u krvotok. A kako ne razumijem do kraja to što Kiril radi, ne mogu ni opisati ono što čujem, osim osjećaj koji me nadvlada dok slušam. Kao da se cijeli svijet pretvori u vibrirajuće, tamno, šumovito mjesto. Izuzetno melodično, pomalo divljačko, stvara u mislima vatru oko koje se susrijeću trbušne plesačice s indijanskim plemenom koje priziva kišu.

Pjesma A Walk Through The Craters se nalazi na albumu Homeband, starom četrnaest godina. Uz tu melodiju sam opuštena, zviždim, okrećem se više nego je potrebno. Ne može se ignorisati ni uz najbolju volju. 

Sea Dance festival će biti održan od 15-17. jula na plaži Jaz.

        6. Kulture Shock – Tamni Vilajet

Neka moja unutrašnja logika je stavila Kultur Shock odmah iza Kirila, vjerovatno zbog onog balkanskog koje ovaj gypsy punk bend nosi u sebi. Zvanična adresa im je Seattle, ali su im korijeni sa svih strana, od Bosne, preko Bugarske čak i negdje do Japana. I nama su neobična pojava, a mogu misliti kako na njih gledaju u ostatku svijeta. Surovi i sirovi, onako kako glasi nepisana definicija pravih Balkanaca, još od Marka Kraljevića na ovamo.

Pjesma Tamni Vilajet je, s jedne strane, aluzija na opštepoznatu narodnu priču koju je Vuk Karadžić zapisao, a s druge strane je omaž zapisu o ljudima Meše Selimovića. Iz riječi isijava razočaranost i gorka iskrenost, a muzika je na granici između bolno razočaravajuće tužbalice i beskorisnog vapaja za pomoć. Ako je ikada u jednu pjesmu mogla da stane cijelo prokletstvo jednog naroda, to je ta pjesma.

Tamni Vilajet se nalazi na albumu Ministry of Kultur iz 2011. godine. Kultur Schock možete pogledati na Lake Festu 25. jula.

        7. Ortodox Celts Green Roses

Dođe tako vrijeme kad bi trebalo završiti ovaj tekst, a ja sjedim i gledam Supermena po ko zna koji put. Jer nisam sigurna šta bih mogla reći o bendu Ortodox Celts, a da kažem nešto novo i pametno.

Kad se neki ljudi „furaju“ (ne znam bolju riječ trenutno, ponoć je odavno prošla) da su nešto što nisu, obično budu smiješni. Ali na neki čudan način osjećam naklonost prema poštovaocima svega irskog. Onih naših ljudi koji vole pivo, irske pabove, vilenjake, irski folk i slave svaki St. Patrick's Day. Upoznala sam članove ovog benda negdje pred kraj devedesetih u Budvi, i od tada sam ih slušala mnogo puta u mnogo gradova, i kunem se da je ljubav prema irkom folku kod njih toliko iskrena da može da stegne srce od miline. Toliko su posvećeni onom što rade i dobri, da me prosto ponekad uhvati muka od same sebe koja sve u životu ostavljam na pola i sve ideje su mi ostale nerealizovane.

Green Roses je jedna od autorskih pjesama dvojca Đokić/Petrović. U samo nekoliko stihova opisana silina odanosti svojoj zemlji, snaga ratnika u ključnim trenucima, a onda finale: zloslutna ptica koja odnosi dušu i zapečaćuje sudbinu. Sve sami motivi iz srpske narodne lirike zaokruženi zvukom nekog drugog naroda, takođe ratničkog. Muzika koja tjera na juriš. Glas koji zvuči zapovjednički. I sjetno i umorno u isto vrijeme.

Ortodox Celts je jedna posebna slika u galeriji srpske muzike.

Pjesma Green Roses se nalazi na njihovom istoimenom, trećem po redu albumu iz 1999. godine.

Konzumirati uz pivo, zaokružiti posmatranjem barske tuče (nikako učestvovanjem u istoj) i prepričavanjem incidenta do ranih jutarnjih sati. Uvijek u istopolnom društvu. Moja verzija.

U Nikšiću će nastupati 26. jula.

7 Days To Rock, Vol. 9 - Leftovers Edition

I onda ta skupina pjesama koje mogu ići u bilo koju grupu, a zapravo se nikad nigdje nisu uklopile. Takvo je neko vrijeme, kad dođeš s bolovanja, pa ti je u glavi malo zaostalog haosa od totalne anestezije.
 

1. Bon Iver - Skinny Love

Pjesma koju nisam mogla da preslušam mirne duše prije dvije godine, jednostavno sam osjećala da mi neće odgovarati. Trajalo je jedno vrijeme. Ima tih bendova koje ne možeš zavoljeti, osim na silu. Bon Iver, to nisam ni znala da izgovorim. Pitam se koliko je još takvih naziva bendova koje pravilno ne izgovaram.

Uglavnom, nakon nekog vremena cijela dva albuma sam gutala danima da bi se nekako zalijepili na mene, kao salo što se lijepi za lijene kosti.

Skinny Love nije jedna od onih pjesama o trenucima kad je već očigledno da ono što dvoje ljudi imaju neće preživjeti. Nije jedna od takvih, jer je tužnija, bolnija i složenija. U njoj se osuda, žal i tuđa krivica stapaju, kao da je čovjek sam sebi pjeva. I pjeva, kad malo bolje razmislim. Ljudi s kojima se volimo su dio nas. Kao što ostrva uvijek pripadaju nekim državama... ili još više.

Stavljati sol na ranu...

Birdy je to začinila na najbolji način, kao kad dodate ruzmarin u već gotovo jelo. Preporučujem obje verzije.

2. U Škripcu – Ne brini

Dogodilo se da je jedna pjesma koju znam više od dvadeset godina dobila novo ruho. I prolaze mi dani u upoređivanju. Obje verzije su mi drage, objema se radujem. Već sam ovdje odavala počast Damiru Urbanu i držim do toga da je u posljednjih dvadesetak godina jedna od najneobičnijih i najkvalitetnijih muzičkih pojava na sceni bivše Jugoslavije. Obradio je pjesmu Ne Brini benda U Škipcu za potrebe filma „Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“ i ovih dana se mnogo govori o tome i svi nekako čekamo da se film pojavi.

Ali verzija iz 1987. godine mi je i dalje sjetnija, i dalje mi je iskrenija i dublja emotivno, iako je ova druga dublja aranžmanski. Volim kako originalna verzija isijava iz sebe povrijeđenost, durenje, ali u isto vrijeme i neodustajanje, i taj tužnjikavo-postpubertetski jecaj Aca Tabaša nije beznadežan. Urbanova verzija je izmučena, pomirljivija. Zrelija, kako reče moj dragi bivši Urednik. I zatvara se kao krug. Mogla bih unedogled ovako.

3. The Feeling – Sewn

Pita me prijatelj: ovo je u kategoriji guilty pleasures? I ja branim ovu pjesmu. Branim je, jer osjećam da ima nešto u njoj što je izdiže iz gomile sličnih. Rijetko me oduševi neki pop pjesmuljak. Rijetko me ponese neka jednostavna melodija kao ova. Ali u svojoj kategoriji, Sewn je kraljica pop-bljutavoća s preslatkim „na na na na na na na“ umjesto refrena. I nije bljutava, to samo koristim da pojačam dramski momenat. Predivna, jednostavna, ima sve što se traži: i pitkost, i nekoliko smislenih rečenica, i tugaljivi glas pjevača koji zvuči kao da su osamdesete tek ušle u grad. A osamdesete nisu bile tako loše. U odnosu na devedesete pogotovo.

The Feeling je jedan od onih bendova koji su nastali kad su se studijski muzičari okupili i rekli da im je dosta bilo anonimnosti. I dalje nisu dovoljno slavni, ali bar snimaju i zabavljaju se bolje nego da su ostali s one strane stakla u studiju. Najveći uspjeh? Nisam sigurna, ali mislim da se njihova pjesma čuje u jednoj epizodi serije Uvod u anatomiju.

Pjesma se nalazi na njihovom debi albumu Twelve Stops And Home, objavljenom 2006. godine. Na istom se albumu nalazi i predivna, mekana pjesmica Rosé, posvećena jeftinom vinu. Na margini maštovitosti, ali danas sam sklona praštanju.

4. Courtney Barnett - Anonymous Club

I opet, osjećam se čudno ovih dana i potrebno mi je čudo da me iz toga izvuče. Čudo ili bar jedna čudna žena kao što je australijska kantautorka Courtney Barnett. Tiha, umirujuća atmosfera u pjesmi Anonymous club, pjesmi napisanoj samo za dvoje, za neku mirnu noć, večeru i vino, ništa posebno, ali s druge strane, posebnije od toga ne može biti. Više se i ne sjećam kad je u mom životu bilo toliko opušteno.

Pjesma se nalazi na vrlo maštovitom i pomalo konfuznom dvostrukom EP-u pod nazivom A Sea of Split Peas, objavljenom krajem prošle godine. Možda ima i boljih pjesama (Avant Gardener, recimo), ali ni jedna nema toliku moć da nešto jednostavno pretvori u božanstveno.

Neke pjesme pamtim po događajima, mjestima, a neke po ljudima. Uz ovu te se pjesmu svaki put sjetim, miss Minčorovski. I hvala ti.

5. Vatra – Tango

Da pjesma nije u samo tri sekunde uspjela da me podigne s kreveta u trenucima kad sam mislila da ću ležati mjesecima dok me neko ne okrene na stranu i kaže mi da se izgubim, da nije uspjela da me nasmije, da me podsjeti da sam nekad i ja plesala s nekim koga volim na sred ulice, da me nije ubijedila da negdje na svijetu još uvijek postoje pjesme koje su u stanju da u sebe strpaju svu romantiku ovog svijeta... da nije tako bilo, vjerovatno bih sjedjela i razmišljala kako je Vatra užasno glupo i nemaštovito ime za jedan bend. Koja god da im je priča. I mislim, kako to da već petnaestak godina postoje i snimaju čak 5 albuma (sudeći po Wikipediji) s tako nemaštovitim imenom?

Preslušavam neke od tih albuma, stanem na nekoliko pjesama (Ruska, Glava Kojom ne razmišljam, Anđeo s greškom, Odbrojavanje) i ne nalazim na njima ništa toliko upečatljivo i zarazno kao što je Tango. S tangom (ovdje sad govorim o plesu) se ne može pogriješiti, čini se. Pogotovo kad je u kombinaciji s vatrom.

6. Miladin Šobić - Kišobran

Rodila sam Nikšićanina, moram ga pripremiti za život u gradu pod Trebjesom. Da navija za Sutjesku. Da ga pošaljem na džudo čim prohoda. Da voli svoje pivo. Da sluša Miladina Šobića.

Za ovo posljednje nije rano. Već se interesuje za muziku više nego što sam mogla zamisliti da može dijete od godinu i koji dan. Ovih dana smo slušali Šobića, sin i ja, i mogla sam ovdje staviti bilo koju pjesmu. Ali padala je kiša danas, i šetala sam bulevarom, i vidjela nekog mladića s kišobranom, i sve je sjelo na svoje mjesto.

Nikad objavljena na nekom albumu, pjesma Kišobran je našla svoj put do onih kojima je namijenjena. Onima koji vole kišu, rekla bih, i nama koji je ne volimo. Ostavljenim, usamljenim dušama, ili onima koji su u jednom trenutku umislili da su toliko tužni da im nema pomoći,  a već sljedećeg dana zaboravili svu muku ovog svijeta, osim pjesme. Svima nama, zapravo, koji smo jednom zavoljeli Šobića i nikad mu više nismo bili u stanju pobjeći.

7. Gianna Nannini & Edoardo Bennato - Un'estate Italiana

Počelo je, počelo. Najvažniji događaj u ove četiri godine za sve fudbalske fanatike. I nikad se ne sjećam da je početak prvenstva bio toliko problematičan. I onda je još, ne više tako mladi, Casillas primio pet golova od Holanđana, i tako...

No, ono o čemu razmišljam sad nije fudbal, nego pjesma koja prati World Cup. Čini se da iz godine u godinu sve biva dosadnije i iritantnije, nema svečanog tona, nema ničeg u tim pjesmama. I nakratko se vratim u ono prvo prvenstvo koje sam ispratila od početka do kraja, u 1990. godinu, u Italiju. Gianna Nannini i Edoardo Bennato i predivna, magična noć jednog italijanskog ljeta. I sve mislim, takva bi pjesma morala biti, himnična, pjevljiva i zarazna kao Un'estate Italiana. I ne mora da sadrži u sebi ni „ole ole“, ni „ale ale“ ni ostale urođeničke uzvike da bi podigla tenzije pred velike mečeve. Kako kaže pjesma: Forse non sarà una canzone a cambiare le regole del gioco (pjesma vjerovatno neće promijeniti pravila igre, u slobodnom prevodu by me), I neće, nije zato tu.  Ali je lijepo imati dobru pjesmu. I da pjesmu prati dobra utakmica. I neke kokice ili čipsovi i pivo. I to je to.