Kad bi se slušale sve priče koje su pratile treći album filadelfijskog benda The War On Drugs, očekivali biste depresivno - agresivnu skupinu pjesama uz koju možete jurcati po „majci cesti“, te biti ponovo rođeni kao potpuno nova osoba nad čijom aurom stražu čuvaju svi heroji američkog folk rocka. Možda malo pretjerujem, ali nisam dobila mnogo od takvih očekivanja. Zapravo, činjenica je da je Adam Granduciel bio svježe rastavljen od neke žene i da je album Lost In The Dream nastao u sjenci tog događaja, no koga briga za te detalje? Muziku zasigurno ne slušamo zbog privatnog života nekog muzičara. Uostalom, nije li svaki veliki umjetnik crpio iz sopstvene stvarnosti da bi kreirao novu? Granduciel je konačno, tek na trećem albumu, pokazao da je zaista umjetnik, pa je nebitno da li ga je na stvaranje povukla lična drama ili najobičnija tegla krastavaca.
I nema
na ovom albumu neke velike depresije, više sam plakala uz albume muzičara koji
djeluju najsrećnije na svijetu. Nema depresije, nema očajavanja, nema
odustajanja, samo upornog preispitivanja, prolaženja kroz razne faze
međuljudskih odnosa (međuljubavnih, naravno, no, dramatizacija mi je draža od
patetike), te izdizanja iznad svih slabosti. Ne do te mjere da biste ushićeni jurcali
putevima slobode tražeći benzinske pumpe od Ohaja do LA-ja. Ovaj psihodelični
country rock album (doduše, vrlo profinjen, izbrušen, očigledno mažen i pažen u
svom nastajanju) je dobar za duge vožnje jednako koliko i mnogi drugi, ali je u
isto vrijeme jedna meditativna podloga, jedna cjelina koja nije lako pjevljiva,
a opet klizi kroz krvotok lakoćom toplih napitaka i povlači na zadovoljstvo u
bilo kom trenutku, položaju, stanju.
Upravo
unutrašnja borba je ključ cijelog albuma (zanimljivo da se baš ključ
pojavljuje u ovim pjesmama kao lajtmotiv, uz još nekoliko lajtmotivskih
elemenata, kao što su tama/tamna strana i nestajanje). Već na
samom ulasku u album, u pjesmi „Under Pressure“, čini se da neće biti mjesta
padanju u ambis - ovaj ulazak je optimističan u izvjesnom smislu, nudi
neistražene muzičke prostore, nešto poput zvučnih pećina (posebno dočarano nedefinisanim
zvucima pred sam kraj), a u tekstualnom smislu je dilema koja se riješi do
kraja – bez obzira na okolnosti moramo izabrati sami, a ja biram preživljavanje
– u slobodnoj interpretaciji, naravno. Nastavlja se kroz razne faze – u „Red
Eyes“ stavlja tačku na greške iz prošlosti i insistira na tome da se one neće
ponavljati, ali sve je još uvijek prepuno nade da će se staro stanje stvari
vratiti (we won't get lost inside again babe), što će se nastaviti
patnjom koja dolazi kao okašnjela reakcija i zaista, pjesma „Suffering“ zvuči
kao da žice gutaju sopstvene knedle u najnježnijoj i najtužnijoj solo dionici
ikad. Slijedi „An Ocean Between The Waves“, koja, ako bi se ovaj album smio
odvojiti na sastavne djelove (a ja to ne želim i nisam uradila) bi mogla biti i
najljepša pjesma snimljena ove godine. To kako se ispunjava zvučna slika što
dublje ulazimo u pjesmu, to progresivno
rasterećenje s vrlo sugestivnom gitarskom linijom je do te mjere optimistično
da otvara novo poglavlje u jednačini post break-up depresije. „It never gets
too dark to find anybody at anytime“ zvuči kao da je oporavak već uspio. Slijede
dematerijalizacija u hipnotičnoj „Disappearing“, te nastavlja otuđivanjem od
sebe (there's just a stranger living in me) u „Eyes To The Wind“,
dilanovskoj po smirenosti, osjećaju i načinu pjevanja, te springstinovskoj po
himničnosti u isto vrijeme. Čemu instrumental? Možda kao pauza između epizoda,
možda kao oda svim ćutanjima koja su se mogla nazvati epizodama i koja su
govorila više od riječi. Muzika je u tom slučaju mogla biti bilo što: uzdasi,
pokreti lica, krvotok ili povišen krvni pritisak. A na kraju, možda je „The
Haunting Idle“ samo indiskretni uvod u sljedeću pjesmu. U tu se pjesmu, u „Burning“,
poput koračanja ulazi kao u nešto nepoznato; to je pjesma koja konačno ima
refren u pravom smislu riječi (ovo naglašavam zato što album u cjelini ne nudi gomilu
lako pjevljivih pjesama i refrena, uglavnom je stvoren da bude slušan, da mu se
divimo ne insistirajući na tome da se uključimo i to je vrlo posebna vrsta
doživljaja, što ga ne čini manje melodičnim i ritmičnim, samo na neki način
ostaje misteriozan, dalek i veličanstven u svom postojanju). Naslovna pjesma
kao da nudi rješenje, nekoliko vrlo konkretnih zaključaka o ljubavi (ljubav
je ključ, ljubav je igra – lajtmotiv na radnom zadatku, očigledno)
na kraju jednog puta u rasterećenoj melodiji, bez pritiska. I mogao je biti
kraj baš na tom mjestu, ali ne. Gotovo narativno zatvaranje u pjesmi „In
Reverse“ je dijelom teatralno, kao da je sve prije toga bila samo predstava i sada
je narator tu da donese zaključak, prije nego se sa scene pokupe ostaci. A zaključak
je, na izvjestan način, vraćanje na početak (now as I let the darkness in),
s jednakim ciljem, s jednakom željom da se iz drame izađe otvorenog uma. U
prilog poređenju s pozorišnim komadom, čak i postepeno uvođenje instrumenata u
većini slučajeva igra na istu kartu.
Postoje
momenti kada pomalo izlizana rješenja prerastaju u muzičke gorostase, sve je
prepuno muzičkih ukrasa, diskretnih prelaza, u pratnji najsmirenije ritam
sekcije, gdje čak i rasterećujući i pobjednički usklici zvuče dostojanstveno.
Ponekad se čini kao da je cijeli album nastao isključivo uz gitaru i da je
takav mogao i ostati i ne biti nevidljiv, ali da su ga aranžmani izdigli do
savršenstva. Nema tu misteroznih metafora i stihova nemogućih za protumačiti,
već samo i isključivo jednostavne i nedjeljive, iskrene i lako prirastajuće
istine koje žive sopstvenu vječnost u jednoj umjetničkoj stvarnosti, u prostoru
albuma koji zasigurno neće ostati zarobljen u ovoj godini. Da sam ja album, ne
bih tražila više od svog života.
