INTERVJU: Irena Žilić

(objavljeno na ugašenom "Gardencafe" portalu 22. januara 2015. godine)

O kantautorskoj muzičkoj sceni, s posebnim akcentom na predstavnice nježnijeg pola, dugo se govorilo kao o fenomenu. U posljednje vrijeme se čini da je ta scena prestala da bude fenomen i da se tretira kao jedna izuzetno kvalitetna muzička stvarnost u Hrvatskoj. Irena Žilić je toj stvarnosti najprije dala doprinos svojim EP izdanjem „Days Of Innocence“, koji je uspio da je otrgne od anonimnosti za vrlo kratko vrijeme i stvori joj zaista brojnu bazu poštovalaca, a krajem septembra prošle godine se taj EP većim svojim dijelom proširio do cijelog albuma pod nazivom „Travelling“, o kome se još uvijek puno piše i puno govori, i koji se još uvijek itekako sluša. Pokušati ga zatvoriti u neki muzički prostor je veoma teško - na jednoj veoma uravnoteženoj folk podlozi smjenjuju se motivi keltske muzičke tradicije, u tekstovima ima balkanske težine i sirovosti s kojom se stapaju toplina i privrženost, s blagim primjesama popa u pristupačnosti i zaraznosti melodija i ponegdje soula u pjevačkim ukrasima, što čini ovaj album zaista slušljivim na više nivoa.

Da li si očekivala da će javnost ovako dobro prihvatiti tvoju muziku? Čini se da je, u nekom smislu, prošla godina bila tvoja godina, što potvrđuju i godišnje liste na kojima je tvoj album uvijek visoko kotiran i brojne koncertne aktivnosti koje su za tobom.

Znala sam da album ima značajan pomak od dosadašnjeg snimljenog materijala i pretpostavljala sam da će taj pomak biti i primjećen. Ali unatoč tome što sam ja sama bila zadovoljna cjelokupnim procesom i materijalom, naravno da je teško pretpostaviti hoće li se drugima svidjeti i u kolikoj mjeri.

Ne skrivaš svoje poštovanje prema uzorima. Upoređuju te s divama kao što su Ana Calvi i Norah Jones. Kakav je osjećaj biti u takvom muzičkom društvu i ko je još uticao na tebe da postaneš ona Irena koju danas rado slušamo?

Nema razloga da ga skrivam, jer u krajnjem slučaju to su ljudi koji me i inspiriraju na neki način. Mislim da usporedba s njima ide u kontekstu toga da su to glazbenici čiji glazbu i sama slušam, više nego što mogu reći da sam u njihovom muzičkom društvu... ali hvala ti na tome! Što se tiče drugih utjecaja tu su Brandi Carlile, Ben Howard, Melody Gardot, Laura Marling...

Tvoja muzička stvarnost je, sudeći po onome što se može čuti na albumu, izrazito melanholična. No, kad se uđe dublje u svaku pojedinu stvar, čini se da je „Traveling“ jedan jako optimističan album, koji uporno poziva na to da se ne odustaje, da uvijek treba biti zadovoljan onim što imaš, da se može uživati u trenutku i dragim uspomenama. Kako uspijevaš da zvučiš sjetno, a u isto vrijeme raširiš toliku dozu pozitivnih misli?

Možda jer na sjetu/melankoliju gledam kao na nešto u čemu možeš i smiješ, a nekad i trebaš, malo uživati. Ne vidim je kao bezizlazno stanje, niti nešto u čemu bi trebalo trajno „zapeti“.

Teme su raznovrsne, s jedne strane meditativni doživljaj prirode, s druge strane razmišljanja na temu svakodnevnice, između toga jedna predivna oda roditeljskoj ljubavi, povratak u djetinjstvo, a najmanje je onih koje govore o muško-ženskim odnosima. Kako si uspjela da izbjegneš tu zamku u koju se obično upadne na prvim albumima, da gotovo u potpunosti budu napumpani svim ljubavnim krahovima adolescentskih i studentskih dana?

Nisam vidjela to kao nešto što treba izbjegavati, niti da je to nužno loše. Više je stvar toga da je album nastajao u dužem periodu, pa se naravno vlastiti fokus misli kroz to vrijeme mijenja. Isto tako, neovisno o tipu odnosa, on mi mora biti bitan ili barem smislen da bi mogla pisati o njemu, pa sam samim time i „ograničena“, jer na sreću ne doživljavam redovito probleme u odnosima koji su mi bitni. Da u vremenu stvaranja albuma doživim veliki krah ili krahove po tom pitanju, mislim da bi teško izbjegla njegovu tj. njihovu tematsku dominaciju nad samim albumom.

 Mark Mrakovčić se potpisuje u posljednje vrijeme ispod mnogih dobrih albumskih izdanja, a i na tvom albumu ima ulogu muzičkog superheroja. Kako je tekla ta saradnja i ko je koga više inspirisao u toku rada na albumu? Naravno, i drugi ljudi koji su sarađivali na tvom albumu su ostavili jak pečat i bilo bi ih lijepo pomenuti.

Suradnja s Markom je bila vrlo lijepo iskustvo, jer je uvijek lako raditi s talentiranim ljudima koji su k tome prizemni. Ono po čemu vidiš da je dobar u tome što radi je, između ostalog, i njegov način na koji pristupa samom procesu snimanja i koliko razmišlja i ulaže energije u to da svoj posao odradi najbolje što može. Po pitanju inspiracije mogu samo govoriti u svoje ime i reći da su njegov entuzijazam i pristup produciranju bili poprilično inspirativni. Također, uz njega  su na albumu sudjelovali i Ivana Žabkar (na violini), Vatroslav Gmaz (na bubnjevima) i Lucija Ćustić (back vokal). Kao i Mark i oni su isto bili dio čitavog procesa snimanja i priprema za snimanje, i samim time unijeli i dio svojih ideja u „Travelling“. Meni je osobno drago čuti „komadić“ svakog od njih u albumu, jer znam koliko su svi vremena uložili da bi

album bio takav kakav je.

Kakva će biti ova godina, ima li nekih konkretnih planova, zriju li u tebi nove pjesme,

spremaju li se neki nastupi ili neka saradnja od koje će nam pamet stati?

Ove godine je fokus na nastupima i koncertnim promocijama albuma i u regiji i izvan nje. Redovito nešto piskaram, ali isto tako ne forsiram nove pjesme. Što se tiče suradnji, u kontaktu sam sa jednim producentom iz UK-a, ali nemam u planu ove godine snimati novi matrijal, tako da će to za sada ostati samo na tome.

Već si nastupala van Hrvatske, pa me zanima, na skali od „naravno“ do „vidimo se do kraja ove godine“, da li jedva čekaš da dođeš u Crnu Goru i odsviraš nam album?

Naravno, i najiskrenije se nadam da se vidimo uskoro! Uvijek je interesantno i lijepo doći negdje gdje nisam bila do sada, a pogotovo ako tamo postoji i interes za moju glazbu.

7 Days To Rock, Vol. 15 – Postholiday Edition

Serija praznika je, ako realno uzmemo, doba teških depresija, osim ako je neko toliko dobar u isključivanju sebe iz stvarnosti, pa samo pokretom oka konstatuje da se nešto događa. Pokupovalo se svega kao da će rat, januar je opet najduži na svijetu – porodična idila na najvišem nivou. Godišnje liste albuma su se zgotovile zajedno s ruskim salatama i jagnjećim pečenjima, a ova moja mala muzička poslastica se može provariti zajedno sa smrznutim ostacima hrane.

1. Dan Mangan + Blacksmith – Mouthpiece

U epizodi: Zašto se ne javljam na telefon. Dobro, nije da se ne javljam, ali pustim malo duže da zvoni. Zato što već dvije godine nisam imala neku pjesmu za koju sam poželjela da je čujem svako malo, pa je postavila kao zvono na telefonu. Onda se prije neki dan pojavio „Club Meds“, novi album kanadskog kantautora Dan Mangana i ja sam ostala hipnotisana, zbunjena, prije svega činjenicom da sam taj album dugo čekala i na kraju nisam bila razočarana. Mouthpiece se, doduše, pojavila još prije dva mjeseca kao najava albuma, ali sam bila strpljiva da je čujem tek onda kad bude dio jedne vrlo čudne skupine albumskog karaktera. Priznajem, loše sam uradila, jer se izdvaja iz gomile, jer može da živi sama svoj život. Mouthpiece je generalno pjesma koja govori o frustraciji, naravno, u odnosu dvoje ljubavnika, sadašnjih ljubavnika, s prošlošću koja je prestala da djeluje kao stvarnost. U poetskom smislu, jer Mangan je za mene do sada bio prije svega pjesnik, pa tek onda muzičar, svoje duge, preširoke, rasplinute stihove kojima se kraja ne nazire (kao da je bio pod uticajem Krleže, o, čovječe), zamijenio je ovog puta kratkim, blago nadrkanim mislima, izjavama, zaključcima i pitanjima, svime onim što na najdivniji mogući način može dočarati nivo frustracije u jednom vrlo stabilnom čovjeku. Muzički, jer konačno je Mangan postao dovoljno i muzičar, u čemu mu zvanično pridruživanje benda pomaže (šteta što nije i ranije bio više bendovski tip), ova pjesma ima zaraznu bas liniju, agresivnu bubnjarsku pratnju, akustični ukras iz pozadine i udvajanje vokala koje sugestivno uvlači u svijet pjesme s diskretnom „kao horskom“ pratnjom pred kraj, kad već više ni sama nisam sigurna ko želim da budem dok slušam ovu pjesmu. A istrošiću je, kao i sve pjesme koje su mi zvonile svaki put kad bih nekome bila potrebna. Kao i sve pjesme koje slušam po nekoliko puta pred spavanje. Ali ostaće mi još nekoliko s ovog vrhunskog albuma. Cijela je godina pred nama.  

       2. Billy Andol - Kapetan 

U epizodi: Kako sam naučila da se izborim s kišom. Zapravo, nije bilo teško. Jednostavno sam shvatila da nije najgora stvar biti zatvoren u kući nekoliko dana. Onako malo pogubljena i nemoćna, ali s pravom da se ne očešljam – zašto da ne. Osjećaj zatvorenosti je sličan onom kad si na brodu, rekla bih. Osim što bih povraćala da sam na brodu. Ne bi mi bilo prvi put.

A kad smo kod brodova... Neizostavno vrtim već mjesecima pjesmu Kapetan sarajevskog indie benda Billy Andol. Jedan od onih bendova koji ti budu dragi, a onda ih čuješ uživo i zarobe te za cijeli život. Teško je s jednog konceptualnog albuma izdvojiti samo jednu pjesmu i govoriti o njoj nevezano za ono što joj prethodi ili joj slijedi. A „Kako je Billy pokušao da preplovi svjetska mora i šta mu se sve desilo na tom putovanju“ je zaista jedan nesvakidašnji koncept, jedna vrlo melodična epika, cijela kandidovska avantura, izuzetno pjevljiva pripovijest o junaku vrlo oštre percepcije i misli. U tekstualnom smislu, jedan takav bi se album mogao i prepričati. Kapetan je samo priča o situaciji, samo dio jedne šire slike, detalj o brodskom nedinamičnom i zaludnom životu između tačke A i tačke B, praćena poluagresivnom gitarskom podlogom. Namjerno kažem da je podloga, tako zvuči u strofama, dok se ne probije u refrenu; prijeti da postane dosadna, ali na kraju to ne postane, već ostane u glavi kao neka mantra, kao posljednji ispit koji nikako da položiš, nešto tako. I kratak refren je bio vrlo dobro rješenje, s obzirom da su strofe prijetile da uguše, pa je je kratkoća refrena svojevrsni filozofski predah. Svejednoća je ovdje da dočara pasivno-agresivno stanje, pa sve ono što je nedorečeno u te dvije riječi, ritam sekcija nadoknadi, a da se ni ne trude previše.

Kapetana sam slušala danima, osjećajući se zarobljeno u svakodnevnici. Dok se pitam koliko bi dug bio naslov ovog albuma na njemačkom, razmišljam o sljedećem, kratkog naziva Linije, koji Billy Andol najavljuju za mart ove godine. Drugačiji, kažu. Čekam.

Rekoh, taman sam naučila da se izborim s kišom. A onda je pao snijeg u „najboljem od svih svjetova“. Svejedno je, svejedno jeeeee.

        3. Artan Lili – Najbolje Što Znam

U epizodi: Dosta sam se nervirala, neću nikad više. Ne znam koliko će me dugo to držati, moje su odluke uvijek novogodišnjeg karaktera. Ali otpila sam neko pivo na minus petnaest, ušla u kuću i onda pustila Artan Lili. Fora je što je taj bend svojim sukcesivnim objavljivanjem pjesama postigao da im album bude sastavljen od hitova. Danas, naravno, slušam samo jedan od hitova, pjesmu koja mi je na glavu sasula punu kantu sebičnosti i dobre volje. Najbolje Što Znam je vrlo zarazna i sugestivna pop rock (s primjesama punka, rekla bih) pjesma, dovoljno kratka da na brzinu odradi posao preobražavanja, dovoljno duga da u nju stane cijela kombinacija pozitivnih i negativnih činjenica koje će se stopiti u zaključak iz naslova. Kao da je neko spojio fazu i nulu, upravo takav je osjećaj. Vrlo jednostavna muzička priča, s uzvikom iz daljine koji, u nekom suludom tumačenju, odaje utisak nevjerovatnog olakšanja. Sve je s ovom pjesmom jednostavno, sve je rasterećujuće. A nije čak ni najbolje što Artan Lili znaju.  

        4. Bonnie "Prince" Billy - I See A Darkness

U epizodi: Prežderavanje. Zaista, trebalo bi ukinuti ove praznike. Ili bar uvesti neki zakonom regulisan post, pa ne bi bilo da „mjesec Ranisana počinje“, kako je to rekao jedan moj prijatelj. Jer nakon prežderavanja ide totalno pomračenje. Nešto što samo čovjek, čini se, može da izgura. Životinje to sebi ne bi dozvolile.

A kad sam već pomenula pomračenje, zasvirala mi je I See A Darkness. Ona brža verzija. Ona vesela verzija tjeskobe i obnevidjelosti. Ona bendovski potpuna, očaravajuće pjevljiva, vrckava, a u isto vrijeme sva ugušena od neke teške muke i molećivosti koja se do kraja pretvori u mrvu nade, trenutak prije nego lirski subjekat shvati da je došao do same litice i korak ga dijeli od padanja u ponor, neki pakleni krug ili samo vodu, hladnu... bolje da stanem. Balkansko srce moje voli kad se muka pjeva kao da je radost. Kad veselim glasom cvrkuće se pomrčina, bubnjar predvodi krvnu sliku cijelog „čovječe, ništa se ne vidi“ koncepta, dok u pozadini samo prateći vokali odaju tajnu da je zadnja ura. Uz dužno poštovanje čak i predragom Johnny Cashu, mislim da nakon ove skakutave nikad više nisam čula staru, melanholičnu, presporu verziju pjesme.

Nalazi se na mini izdanju Now Here's My Plan, objavljenom prije skoro tri godine. Već neko vrijeme noću sanjam kako iz prvog reda slušam ovu stvar uživo, a ljeto je, i na moru smo.

        5. Elvis J. Kurtović - Ko Te Kara Nek Ti Piše Pjesme

U epizodi: Opet stvaralačka blokada. Ako se uzme u obzir da je svako pisanje stvaralaštvo, naravno. Jer taj „nazovinaučni“ rad još uvijek nisam završila, posljednji blog je išao prije sedamdesetak godina, da ne pričam o tome da sam posljednju pjesmu napisala dok sam još uvijek bila nesrećno zaljubljena, a tome ima preko dvanaest godina. Kad sam bespomoćna, raznježim se. A kad se raznježim, samoj se sebi pomalo gadim. Letim od splitskih festivala, preko Mesama, pa sve do onih prvih godina budvanske Pjesme Mediterana, slinim na „malu rupicu na bradi“, i steški mi se, steški mi se stvarno tek onda kad me sačeka Elvis, onaj naš, jugoslovenski, iz komšiluka Kralj J. Kurtović. Ko Te Kara Nek Ti Piše Pjesme je poput scene iz nekog od filmova rađenih po romanima MirJam ili njoj sličnih spisateljica: ne baš pretjerano mlada žena koja, u svojoj trošnoj kući, negdje kraj prozora, nasuprot zelenog kredenca (na kome šljašti potpuno nova Samsung mikrotalasna pećnica nikad upotrijebljena), drži povezane papire ispisane godinama unazad o ljubavi koju je sama osudila na propast svojim dvostrukim moralom, ah, tugo jesenja. A negdje s radija, k'o da savjest pecka po glavi, čuje se glas nikad prežaljenog čovjeka, koji je u međuvremenu postao Halid umjesto Halida... i tako mi misli lete s jedne na drugu sliku, Elvis u odijelu, kao pobjednik velikog mediteranskog festivala, jer ova pjesma je takva, festivalska, ako izuzmemo taj jedan glagol koji bi bockao staklene uši svakog predsjednika žirija. I tako mi se vrati inspiracija i samo ređam slova ko šlagove na torti i dobro je. Sve je dobro.  

        6. Peter Gabriel - Father, son (OVO, 2000)

U epizodi: Prespavati doček Nove godine. Nije mi prvi put, naravno. Mislim da već godinama, svjesno ili nesvjesno, odustanem prije ponoći, jer to je dan sasvim običan i noć još običnija. Ili nije.

To s novim godinama je čudno. Jedan je od rijetkih praznika koji volim, a ne da mi se da ga učinim posebnim već godinama. Umorna sam ili sam spriječena, ili se razbolim u posljednjem trenutku. A onda sam ove godine uhvatila trenutak u kome je jedna mala ruka koju sam sama rodila zavukla se u moj rukav i tako smo ležali nas dvoje i bilo je najposebnije ikad.

Moje dijete jako voli pjesmu Father, Son. Uvijek ostavi sve svoje igračke kad u jednom crtanom filmu čuje taj klavir, jer tačno zna da ide ona scena kad bludni sin krava na brdašcetu tuguje za svojim ocem koga su ubili kojoti. I na stranu ta silna tuga, a bilo je i kod nas na samom početku ove godine mnogo tuge, kad smo umjesto presjedanja s kafe na kafu, susretali se po kapelama i grobljima; kažem, na stranu ta tuga, jer ova pjesma nije tužna, samo malo skreće pažnju na nepravdu, na činjenicu da naši očevi zaštitnici, očevi pravednici i očevi koji ne govore mnogo riječima već djelima, jednog dana više nisu tako jaki i više nisu tako svemogući. Ali blago onima koji ih imaju, makar kakve. Moj bi, da je dočekao ovu godinu, 1. januara napunio šezdeset devet. I nije ni čudo što ga ova sjetna prelivanja po dirkama i blago zamišljen i poprilično dalek glas Peter Gabriela dozovu svaki put. Jer ja sam nekad bila sin svog oca. Najbolji sin od svih kćeri. I to je ta priča. I to je taj Peter Gabriel kad piše namjensku muziku.  

        7. Bruce Springsteen – All That Heaven Will Allow (live in Sweeden, 1988)

U epizodi: Hepiendovi. Ne usuđujem se da želim previše. Zdravlje, sreća, ljubav – dovoljno je to. Jedan dobar koncert je samo bonus. Makar i repriza nekog koji sam već pohodila. Večeras pokušavam da zaključim ovaj tekst uz veselo izdanje Springsteena. Uz ljubav koju blagosiljaju nebeske sile. Nikad ni jedna pjesma nije bila toliko bezlična i nadasve jednostavna na albumu, a toliko puna života i neskrivene radosti i ushićenja u svojoj live verziji kao All That Heaven Will Allow. Posebno s dugom predigrom Big Man Clemonsa na saksofonu („seksofon“ u slobodnom prevodu, samo u ovim iznimnim slučajevima), te here she comes walking uvodom koji je dodat da pojača napetost (nešto kao here comes the bride momenat, nevjerovatna simbolika i teatralnost), razdragana pjesmica koja kao da je slučajno uletjela s nekog albuma Cliff Richarda na Tunnel Of Love (pri čemu je Tunnel of Love i sam vrlo diskutabilnog karaktera, ali ajde sad, ne može ni Springsteen svake godine snimiti po jedan Darkness On The Edge Of Town) postala je himna iskrene, poštene, jednostavne i uzvišene ljubavi. Ljubav je čudo jedno.

A ova godina, uz svu ljubav koju dajem i koju mi drugi pružaju, kako god da je počela, ima vremena da se popravi i bude najbolja, ili samo dobar uvod u najbolju godinu ikad. I snijeg je već počeo da se topi, to je dobar znak.