7 Days To Rock, Vol. 14 - YU Edition

Kad ne brojimo one standardne strahove jednog normalnog čovjeka, kao što je strah za bližnje, strah za sopstveni život i strah od visine (dobro, jeste malo nadrealno, ali koliko ste vi puta pali s rolera i bicikla, molim lijepo), najveći strah mi je da ću umrijeti prije nego preslušam svu muziku koju želim. I da se ne lažemo, umrijeću prije nego je čujem. Odavno nisam sebe častila jednim češljanjem po biserima bivše Jugoslavije. Jesen je prerano zajesenila i natjerala me.

1. Zana – Rege Za Pivsku Flašu

Opet se osjećam beskorisno. Uvijek je tako kad se u dva dana smjenjuju četiri godišnja doba. Podne je, a imam osjećaj da je sumrak. I nešto malo piva pri ruci koje je postalo bljutavo, pa mi je palo na pamet da namažem kosu njime. I mala radna soba. I zatvorim oko za detalje. I najradije bih prespavala dan ili dva.

A onda zagnjurim u muziku i nađem pjesmu koja baš o tome govori.

Sad da me neko pita postoji li više grupa Zana, ne bih se mogla zakleti da bih pogodila. Ali sam sigurna da ne postoji ova Zana o kojoj pišem, ova Zana koju sam slušala posljednjih dana kao da nije sve vrijeme bila tu. Nije to ona u-reku-tvoja-pisma-baciću-Zana, ni ona blago retardirana radimo-duet-s-Draganom-Mirković-Zana, ni ona koju smo nekad davno vikendom slušali u emisiji „Pozdravi, želje i čestitke“ kad neki, nikad do tad obrijani, delija krene u armiju u „mali grad na granici“, a nikako nije žuti-žutuju-rukuju-se-rukuju-Zana.

Loše Vesti Uz Rege Za Pivsku Flašu je možda najbolji synthpop album s naših prostora koji sam ikada čula. Izvanredno povezan kao cjelina, vrlo dopadljiv, iskren na neki potpuno običan način, ljudski, bez skrivenih namjera, ali ne jednostavan. Koketiranje s power popom, malo darkerski, ponajviše novotalasni album, nešto što nikad ne bih ni pomislila da ću naći na prašnjavim policama „free download“ prodavnice ploča.

Jedan drugar reče: „tu negdje s prvom Kim Wilde, života mi.“ U život se ne bih baš zaklela, ali lijevu ruku dajem za tu izjavu po cijenu da se ne mogu počešati kvalitetno po leđima. Sjedim i slušam s još dvije žene i kontamo kako je Rege za pivsku flašu najbolja pjesma o PMS-u. A nije rege, pritom.

2. VIS Idoli – Glavna Ptica

Kad me neko pita koji je najbolji jugoslovenski album svih vremena, rijetko dam konkretan odgovor, ali mi je Odbrana I Poslednji Dani uvijek na pameti. Zato što je onda, sredinom devedesetih, kad sam ga prvi put pažljivo slušala od početka do kraja, bio van vremena u kome ga slušam, pa mogu misliti kako je zvučao onda kada je objavljen. Zato što je to jedan od onih konceptualnih albuma kakve danas rijetko mogu čuti, album koji se mora slušati u cjelini, jer negdje kad se rasparča, izgubi svoj smisao i otme mu se od ljepote i uzvišenosti misli. Jedan od onih albuma s mudima koji bar jednom godišnje otmem od sopstvenog zaborava i natjeram se da razmišljam o njemu. Što sam starija, svaki put mi drugačije zvuči. Ne mogu reći da li je jasniji, na kraju krajeva, nije ni napravljen da bi svakome bio jasan. Drugačije ga interpretiram, to je poenta.

Jedan od onih albuma koji vječno tjeraju na analizu svakog pojedinačnog stiha (bilo je situacija tipa: šta mu kog đavola znači to da je „imala snažnije ruke nego ja“)

Pa zašto se onda zaustavljam već danima na samo jednoj pjesmi? Neobjašnjivi teret te ptice koja stoji na balkonu i gleda na barikade, vjerovatno... ta nemoć jednog bića koje može odletjeti u bilo kom trenutku u neki drugi, možda bolji, a možda samo drugačiji svijet, da se odupre, da se izgubi i zanemari. A onda se iz toga rađa poriv za kritikom. Kritika, logično, nailazi na cenzuru. Stajati i posmatrati, a u isto vrijeme se ne pomjerati i žaliti – to je naša stvarnost od kad sam svjesna da smo dio neke stvarnosti. Postoji li pjesma koja bolje opisuje balkanske potrebe od Glavne Ptice? Sigurno da postoji. Samo ne večeras.

VIS Idoli nikad više nisu napravili ovako dobar album. Nisu mnogo ni potrajali nakon njega. I nije neka šteta. Ipak su išli silaznom putanjom.

3. Buldožer – Život... To Je Feferon

U posljednje vrijeme malo spavam, a puno sanjam. Sve same gluposti. Prijateljicu u snu ne prepoznajem, jer je sva izobličena od trudnoće, kao da nosi petoro odjednom. Ili kako nosim Indiana Jones šešir po cijelom Zagrebu tražeći neku birtiju. A sinoć sam sanjala kako me gađaju neki klinci, jer sam pjevala na ulici dok sam čekala autobus. Gađali su me sveskama na uske i široke. Fraza „kao u snu“ mi nikako ne zvuči pozitivno. Budim se naspavana, ali spavam umorna. Previše aktivnosti. Pa ti odmaraj. Puštam u ranu zoru Život... To Je Feferon.

Objasniti velike životne istine nije lako, pronaći taj jednostavan način gledanja na stvari je umjetnost iznad umjetnosti. Život, sreća, ljubav – to su jednostavne stvari, a ljudi ih komplikuju. Kao ja sada, pokušavam objasniti nešto što ne traži objašnjavanje. Ali loše sam spavala. Život... To je Feferon je pjevljiva ljubavna pjesma, s tri osobe u igri. Nije ni smiješna, ni zabavna, a može biti. Zavisi od toga kako želiš da je posmatraš. Hibridna muzička forma, s pauzama, s horskim pjevanjem (nižu se pitanja i odgovori, a ponekad mi fali onaj jedan dio odricanja da bi bila lijepa i potpuna slovenska antiteza – proizvod potpuno besmislenog razmišljanja naglas), s himničnim prizvukom u jednom dijelu, odličnom solo dionicom pred samo finale, malo pravog pjevanja, malo razgovornog vikanja. Sedam i kusur minuta poluočaja. Isto toliko minuta iznuđenog revolta i možda pola od toga prijetećeg podsmijavanja.

Bila je godina sedamdeset peta kad je ova pjesma zauzela svoje mjesto na albumu Pljuni Istini U Oči slovenačkog benda Buldožer. Do današnjeg dana se ništa nije promijenilo. Ni život, ni ljubav, ni sreća... a ni tramvaji još uvijek ne voze po Crnoj Gori.

4. Dobri Isak – Dozvoli Mi Da Ostanem U Tvome Krevetu

U samo sedam dana sam pjesmu Dozvoli Mi Da Ostanem U Tvome Krevetu čula bar četrdeset puta. Ne sjećam se kada sam posljednji put dozvolila sebi da trošim jednu jedinu stvar tako pohotno i tako bezosjećajno. Uvijek živim u strahu da će se potrošiti nešto što ne bi smjelo. Ali godinama sam izbjegavala da se upustim u tu priču zvanu Dobri Isak, jer previše sam bendova čula i umorila se od dosadnih, predvidljivih i umarajućih pjesama, i bila mi je potrebna pauza. Vratila sam se u velikom stilu. Iznenađena. Imali smo sredinom osamdesetih moćan post punk proizvod pod blagim (ajde, nije baš blagi, malo je jače od toga) uticajem svjetskog new wave pokreta, bend koji me je natjerao da se prisjetim zlatnog doba Joy Divisiona, samo što je zvuk kod Nišlija malo siroviji, neprečišćen, gitara je jača nego sintisajzer, glas je malo sugestivniji i emotivniji (a možda mi se to samo čini zbog toga što nema jezičke distance), emocije su mi bliskije... I cijeli album je pravo blago koje mi je godinama klizilo negdje kroz trepavice, ali tu je, samo je trebalo da me neko tresne mokrom čarapom po glavi.

Ali ta pjesma, kako ona veliča ljubav kao utočište, kao spas, kao mirnoću dvojine nasuprot gomili, kako je zaokružena ritmom brzog hoda, zatim trčanja, ponegdje saplitanja. Srećna sam što sam dobila ovakvu pjesmu, jesen je od nje postala crvenija nego ikad.

Na kaseti, kažu, jasno piše da je album Mi Plačemo Iza Tamnih Naočara štampan u tačno sto primjeraka. Bend Dobri Isak se raspao negdje po izlasku svog prvijenca. Šteta.

5. Pop Mašina – Put Ka Suncu

Sve pjesme u kojima se pominje sunce su moji prijatelji. Tako sam i došla do benda Pop Mašina, benda koji sam u životu dosta slušala, i koji mi je uvijek potvrđivao da je u jednom trenutku scena bivše mi domovine bila jedno predivno mjesto na onoj ravnoj ploči koja počiva na leđima džinovske kornjače.

Nije lako pisati o ovakvom bendu bez neke direktne podloge. Pričalo se o njima kao o koncertnoj atrakciji u vremenu kad je rock još uvijek bio problematična pojava, kad su prošireni vidici bili nepoželjna kategorija. Po čemu se to razlikovalo od današnje perspektive? Ni po čemu, kad malo bolje razmislim.

Put Ka Suncu čujem kao kombinaciju agresivne gitare i još agresivnijeg bubnjanja, s dodatkom nekog malo neobičnog funky ritma, neprirodnim vriskom, čudnovatim zviždećim elementom i taj jednostavni „Želim da si tu“ refren. Sasvim dovoljno da poželim da jedan takav bend čujem uživo više nego jednom. A neću ih sigurno čuti, jer su, kao i svi dobri bendovi, iza sebe ostavili samo dva studijska albuma i jedan dragocjeni live album koji se zove isto kao i pjesma o kojoj pišem i svi otišli na svoju stranu.

6. Haustor – '60 - '65

http://www.metacafe.com/watch/8078559/60_65_haustor/

Toliko puta je Rundek svirao u Crnoj Gori, a ja sam ga samo jednom slušala. Ovih dana je ponovo bio tu, daleko od mene, doduše. Nisam baš toliki fan njegove solo karijere, to vjerovatno ima veze s nečim u glavi. Rundek je na ovim prostorima neko ko ima fanove širokih pogleda na svijet, ili barem na muziku i ono što se muzikom zove. Valjda su u međuvremenu stasali ljudi koji su bili na dobrom putu da imaju ukusa, ali nisu dovoljno poradili na tome. Slušati Rundeka mi je sasvim dobra stvar, ali stapati se s ljudima koji će pjevati dvije njegove pjesme, a ostatak koncerta ogovarati ili kucati poruke ili se fotografisati – nisam ja za te filmove. A i još mi jedno uvijek nedostaje kad ga slušam: onaj stari, dobri Haustor, one brutalno-poetične slike i one depresivno-genijalne melodije, nešto što je bilo vanvremensko osamdesetih, nešto za šta mi je stari govorio da je budućnost rock muzike na našim prostorima onda kad nisam ni razumjela šta budućnost treba da predstavlja. I bio je u pravu.

Pjesma '60 - '65 se nalazi na njihovom prvom albumu, i razigrana je poput pripovjetke o najupečatljivijim uspomenama djeteta. Dominantna bas linija, prigušen vokal, koji u suštini i nije bio neophodan, pomalo vuče na Dorse, na neki perverzan način... Da li melanholija dolazi iz tih par riječi ili me puca nostalgija za cijelim jednim vremenom kog se slabo sjećam, ne znam. Ali da me neko pita kako se trenutno osjećam, mogla bih pustiti tu pjesmu, jer to je onaj veličanstveni, ni previše dobar, ni previše loš, osjećaj pri posmatranju stvari.

7. Tako – Izgubljeno Ništa

Gore sam pomenula Pop Mašinu, pa se sjetim da je jedan od članova napustio „mašinu“ i otišao u Tako, i tako se bacim, nenamjerno, na preslušavanje instrumentalnog post rocka Jugoslavije s početka osamdesetih. Nisam toliko muzički obrazovana da bih mogla razmišljati o instrumentalima na način na koji bih to radila da jesam. Sebi ostavljam osjećanja, drugi neka zavire u kajdanku. A u ovu kasnu uru gotovo da malo toga osim umora osjećam.  

Album U Vreći Za Spavanje sam prije svega odabrala zbog naslova, simbolična slika raznih sjećanja koja mi se vraćaju u glavu, jedno italijansko mokro popodne i jeftino vino (skuro) iz kartona i neki dragi ljudi. To im je bio drugi, i nažalost posljednji album, pri čemu Izgubljeno Ništa, pjesma o kojoj pišem, u tom slučaju može imati dodatno, apokaliptično značenje. Jer takva je, nabijena silinom gitare od samog starta, da bi se negdje razvodnjila treperenjem flaute po sredini, kao da je surovost ništavila morala da uzme daha i onda nastavila još silnije do kraja pjesme, da centrifugira do velikog praska. Moja percepcija stvarnosti, odnosa među ljudima, uspjeha i slave je upravo takva. Očigledan je uticaj Pink Floyda, što mi jako prija. Prvi je album čak i imao vokalnih dionica, ovaj je potpuno rasterećen od riječi. Bend se nakon ovog albuma ugasio. I ja se nakon ove pjesme gasim.