7 Days To Rock, Vol. 6 - Movie Edition

U susret dodjeli Oskara shvatam da niti jedan film iz prošle godine nisam pogledala. Trenutno pravim listu za gledanje i čekam da mi dijete prohoda. Ali, čitanje spiska nominovanih me je navelo da se sjetim nekih pjesama koje sam počela da volim tek nakon što su odigrale svoje u filmu. Naravno, ovdje neću spomijati one najpoznatije (kao što je Tiny Dancer) ili najdosadnije (My Heart Will Go On), već neke koje ne čujem tako često, čak ni onda kada sama sebi biram muziku.

1. Sparklehorse - Someday I Will Treat You Good

Film je Laurel Canyon, godina je 2002. Ja sam ga, doduše, gledala nešto kasnije. Volim te filmove u kojima je radnja usporena, koji govore o sukobu generacija i koji imaju bar neke veze s muzikom. Someday I Will Treat You Good se čuje u filmu kratko, bend je u studiju, snima. Pjeva Allesandro Nivola, jedan meni drag glumac. Pjesmu je napisao Mark Linkous koji se krio iza indie rock benda Sparklehorse, sve dok nije sam sebi presudio prije četiri godine. Nalazi se na njihovom sjajnom albumu prvijencu Vivadixiesubmarinetransmissionplot (dakako, naziva koji iz prve nikako ne uspijevam pročitati) iz 1995. godine. Kasniji albumi, po mom skromnom mišljenju, nisu toliko vrijedni pažnje.

Ova pjesma govori o vječnoj temi: nerazumijevanje između muškarca i žene. I ništa posebno novo ne postoji u ovoj pjesmi. “The beautiful ones are always crazy” zvuči kao teorija koju je teško zgaziti, iz ugla autora, naravno. Pjesma postane blago dosadna u refrenu, tako da refren često ignorišem, zarazne su zapravo strofe i treperava solo dionica prije finala.

Film preporučujem zbog fenomenalne Frances McDormand.

2. Elvis Costello – I Want You

Jeste, gajim neke simpatije prema Allesandru Nivoli. Žao mi je što u životu nije imao više uloga kao što je ova u filmu I Want You.  

Ne znam kako mi je, budući da mi je Elvis Costello jedan od najdražih muzičara svih vremena, promaklo da se ranije zaljubim u pjesmu I Want You. Objavljena je kad sam imala šest godina i nekako mi je klizila svaki put kroz ušne školjke. Na nekom višem nivou mi ništa ne znači, toliku dozu ljubomore koja je opisana u pjesmi nikad nisam osjetila, ni toliku povrijeđenost, ali kad je zasvirala u filmu, razumjela sam. Počela sam da se cijepam iznutra.  

Tamo gdje riječi zastanu u grlu, muzika jeca. Malo puta do sada sam pomislila da je pjesma u toj mjeri potpuna kao u ovom slučaju. Postoji i verzija u kojoj Fiona Apple pjeva vokale. Jednako je tužna i bolna.

3. Elton John - Bennie and the Jets

 

Najlakše bi mi bilo da okrivim hormone, pa da kažem da sam film 27 Dresses gledala dok sam bila u drugom stanju. Ali to nije istina. Zapravo sam naišla na James Marsdena i jednostavno sam gledala hoće li ostati zgodan do kraja filma. A sramota me je i nazivati tih sat i po vremena filmom. Još jedna glupost na temu uvijek djeveruša, nikad mlada, kao da je najveći grijeh na svijetu (i u Nikšiću) ostati usjedjelica (usiđelica).

Ali, negdje na pola filma se glavni glumci dobro zabavljaju uz Bennie And The Jets. I ja se zabavljam, pa i zadugo nakon što ugasim TV u glavi mi uporno zvoni Dž – dž- dž – dž – džets; i sada pjevušim dok ovo pišem. Elton John mi nikada nije bio zanimljiv, jedva da znam četiri pjesme (Tiny Dancer, I’m Still Standing, Nikita). I koga briga o čemu ova pjesma govori, bitno je da je zabavno ponekad, jer muzika je i to, zabava sama po sebi; ne mora uvijek da me slomi, ubije, raznježi, zabrine, može samo da me digne na noge ili tjera da uporno zviždim Dž – dž- dž – dž – džets.

4. Micah P. Hinson – Don’t You Forget

Kad vidim da je film rađen po motivima iz Bokačovog Decamerona, i da u istom filmu epizodnu ulogu igra Tim Roth, ja nemam potrebu da tražim dodatne razloge da bih pozajmila film. I ne znam koliko to sve ima veze s Bokačom, a ima, ali Tim Roth je opet učinio da mi nije žao što sam gledala Virgin Territory. Tim Roth, i jedna pjesma koja se provlači kroz priču, diskretno i lijepo, kao orasi kroz bajadere. 

Micah P. Hinson je američki alt country pjevač i gitarista. Pjesma Don’t You Forget se nalazi na njegovom debi albumu Micah P. Hinson and the Gospel of Progress iz 2004. godine. Kompletan album nudi sličnu atmosferu, bolno iskrene emotivne ispade s malo teksta i glasom iscrpljenog i povrijeđenog ljubavnika. Nikada više nije imao tako zaokružen i savršen album.

5. Van Morrison - Moondance

Moderne američke bajke su čudo. Bilo dvoje, zavoljeli se na prvi pogled, i tako dalje. August Rush je ista takva na neki način, ali glavnu ulogu igra muzika, a ne onaj klinac koji se otisnuo u svijet da nađe svoje roditelje.

Razne varijacije pjesme Moondance se čuju kroz film. Onda je to loše kad Jonathan Rhys Meyers pjeva (iako ne pjeva loše, naprotiv), a dobro kad zviždi Robin Williams ili u instrumentalnoj verziji (Chris Botti). I Van Morrisona sam se u životu naslušala, ali nikada nisam bila dovoljno osjetljiva da prepoznam ljepotu njegovog plesa na mjesečini.

Malo je danas tako jednostavno romantičnih pjesama. Ovdje nema čitanja između redova, tu je melodija uz koju se može plesati i tu je jasna namjera u riječima. Jedna od onih za vjenčanja. Fantabulous.

6. Skunk Anansie - Secretly

Kad smo kod filmova od kojih sam htjela da se odbranim, prvo mi padne na pamet Cruel Intentions. Ali kad si student, imaš šest kanala i samo na jednom ima filmova, pa još repriziraju isti bar tri puta u istoj sedmici, moraš biti u najmanju ruku Copperfield da izbjegneš ekipu Ryan Phillipe, Selma Blair, Freddie Prince Jr i ona njegova žena. Ipak, od svih tih, Cruel Intentions je još i najbolji. Bar ima najbolji soundtrack: Placebo, The Cardigans, Marcy Playground, The Verve i Skunk Anansie (i to nije cijeli spisak).

Na samom kraju filma, odjavna špica, čuje se Secretly. Naravno, morate sjesti i gledati film do samog kraja da biste nekad dobili priliku da se, kao ja, zaljubite u pjesmu koju ste toliko puta prije čuli.

Objavljena je na albumu vrlo asocijativnog naziva Post Orgasmic Chill (objavljen 1999. godine) i slušala sam ga na početku studija na putu od Bara do Nikšića i obrnuto dok se kaseta nije istrošila. Pjesma govori o vezi dvoje ljudi koji su zajedno, ali nisu u uzajamnoj ljubavi (ja volim tebe, ti voliš nju), a muzika je u skladu s osjećajem niže vrijednosti, bolno mistična i pomalo pasivno-agresivna.

7. Tears For Fears – Head Over Heels

Evo jednog benda koji nikad nisam preslušavala u životu, čak ni nakon što mi je Head Over Heels ostala u glavi nakon što sam pogledala Donnie Darko. Znam da ih prepoznam, znam sve hitove  i obećavam sebi da ću jednog dana naći vremena da upoznam Tears For Fears onako kako zaslužuju.

Ova pjesma je najobičnija priča o zaljubljivanju, o onom zaljubljivanju koje nema veze s mozgom, kad sebe preispituješ i ne vjeruješ sebi da je moguće da ti se neko sviđa. U muzičkom smislu ova pjesma nema mnogo toga. Očigledno je da je napisana s namjerom da bude veliki hit, ima zaista očaravajući klavirski uvod i refren koji kao da izranja iz neke druge pjesme, ali izgleda da je to bilo dovoljno da se zalijepi za mene ko žvaka za kosu.

Objavljena na albumu Songs From The Big Chair 1985. godine.

RECENZIJA: Bruce Springsteen - High Hopes (2014)

Najavljen za 14. januar, osamnaesti studijski album Brucea Springsteena je, kao i mnogo puta do sada, procurio ranije, i fanovima uveliko uljepšao novogodišnje praznike.

Album High Hopes nije jedan od onih cjelovitih albuma svojstvenih The Bossu, već je sastavljen od pjesama koje se nisu uklapale u neke druge albume, osvježen s nekoliko obrada.

Najveće osvježenje je Springsteenova nova (stara) muza, Tom Morello, koji je učinio da se kod Brucea ponovo prepoznaje nešto od one sirovosti i napetosti iz sedamdesetih, te teatralnosti i eksplozivnosti iz osamdesetih. Vjerovatno se zbog toga ovih dana uporno ponavlja fraza : Bruce is back. Bruce, naravno, već skoro petnaest godina nigdje ne odlazi, i reklo bi se da ni vazduha ne uzima. Od dvanaest pjesama na albumu, Morellova gitara se čuje u osam.

Album otvara pjesma kantautora Tima Scotta McConnella, a zatvara je Dream Baby Dream, synth-punk dua Suicide, a na albumu se nalazi i pjesma Just Like Fire Would Chrisa Baileya koju je Bruce svirao tokom australijskog dijela turneje, opet na nagovor Morella. To su već tri neautorske pjesme na albumu, a uz spisak onih koje je Bruce do sada već više puta svirao, kao što su American Skin (41 shots) i ponovo snimljena The Ghost Of Tom Joad, ne ostaje nam mnogo sasvim novih pjesama. The Wall je takođe poznata fanovima, pjesma koju su zajedno uradili Joe Grushecky i The Boss, u kojoj se još jednom Bruce dotakao Vijetnama. S druge strane, sve tri pjesme koje je pozajmio, Bruce je diskretno učinio svojima, American Skin je zaslužila da konačno ima svoje mjesto na nekom studijskom albumu, a The Ghost Of Tom Joad je zaslužila da je imamo u bendovskoj verziji.

Down The Hole i Harry’s Place su ostaci s The Rising albuma. Prva muzički vuče na I’m On Fire, iako se tekstualno poklapa s temama karakterističnim za Rising (potraga za preminulim supružnikom), dok druga muzički pomalo asocira na Further On Up The Road, a pričom, u slobodnijoj interpretaciji, asocira na modernog Outlaw Petea, samo s niže moralne ljestvice.

Predivan je horski uvod u Heaven’s Wall, gospel rock s nevjerovatnom borbom dvije gitare, zatim jet u Hunter Of Invisible Game, tiha saga o nesretnim putnicima i praznim gradovima, obje s biblijskim motivima. A tu je i viteška This Is Your Sword, koja kao da je već bila na Segger Sessions albumu, nekako isuviše poznato zvuči. I na kraju Frenkie Fell In Love, koja me je na prvu asocirala na Ricky Wants a Man of Her Own i jedna je pjesma jela drugu u sva tri akademska slušanja novog albuma. Pomalo patetična, ali svakako zabavna i na koncertima će biti ludilo.  

Nekog velikog zaključka nema. Dobili smo album bolji od bar dva prethodna (moje skromno mišljenje) i dobili smo album, već sedmi u posljednjih osam ili devet godina. A kako albumi manje ili više znače turneje, čini se da bi bolje od toga bilo samo da se jedna turneja poveže s drugom i da i Bruce i njegovi fanovi provjere svoje granice izdržljivosti.

7 Days To Rock, Vol. 5 - Hospital Edition

Kada nenadano zaglaviš u bolnici (dobro sam sad, hvala na pitanju), osuđen si na muziku koja se slučajno našla u telefonu. A nije se ovoga puta zateklo mnogo toga.

Ovo je bolničko izdanje bloga. Sedam (od 13) dana rokanja na Hirurgiji.

1. We Were Promised Jetpacks – Quiet Little Voices

Sjećam se toga odlično. Taman je bio izašao album These Four Walls škotske četvorke pod imenom We Were Promised Jetpacks i bila je 2009. godina i na prvo slušanje sam imala najdraži album godine. Jedva nekoliko puta u životu mi se dogodilo da se odmah zaljubim u cijeli album tako brzo. Bilo je nešto u tom agresivnom ritmu koji se smjenjivao s meditativnim filozofiranjem.

Naravno, oduševljenje debitantskim albumom je dovelo do razočarenja samo dvije godine kasnije, kada su se odvažili da puste među ljude album In The Pitch Of The Stomach. Problem drugog albuma je već prežvakana priča; nije do onih koji objavljuju, već do onih koji imaju prevelika očekivanja, znam to.

Pjesma Quiet Little Voices je prva koju sam čula i uvijek se isto osjećam kad je čujem: spremna na skakanje i stisnutih pesnica čekam da negdje udarim iz sve snage. Čak i večeras, kad ne mogu da spavam, mrtva je tišina i svijetla su već odavno ugašena, a svijet živi samo u mojim slušalicama. I jedna lijepa, ali previše našminkana medicinska sestra koja me obilazi na svako pola sata, i ona je živa, mada svaki put kad uđe, sve manje izgleda živahno.

2. Balkan – Subotom Se Sava U Dunav Uliva

Ni Save ni Dunava u blizini, samo negdje u daljini Zeta i Bistrica, ali subota je i pokušavam da se sjetim najboljih Ex Yu albuma i onaj koji se zove Na Brdovitom Balkanu benda koji se zove Balkan mi nije mogao pobjeći iz glave. Imala sam jedva tri godine kad je izašao, i nekako osjećam da smo zajedno sazrijevale te pjesme i ja. Iz godine u godinu su bile jasnije, bile su mi bliže, bile su informativnije i ljepše. Socrealističke jadikovke nisu komplikovane, samo je potrebno odrasti da bi ih razumio.

Subotom Se Sava U Dunav Uliva je jedina pjesma na albumu koju nije napisao Aleksandar Cvetković (osnivač i pjevač benda), i to se zaista osjeća kada se album sluša u komadu – ova vojnička ljubavna priča o rijetkim trenucima kada dvoje ljudi imaju priliku da uživaju jedno u drugom kao da pripada nekom drugom imaginarnom svijetu, još uvijek grupi Balkan, ali nekako zrelijoj verziji grupe (ironično, budući da Balkan nikada nije dostigao tu zrelost u bendovskom smislu, raspali su se taman negdje kad i Jugoslavija, nažalost u oba slučaja).

Ali koliko jaka je ta ljubav, koliko je čista i iskrena kad u trenutku najveće sreće jedan čovjek može biti u stanju da vidi kako se dvije vode stapaju jedna u drugu... Još jednom sam, kad je ova pjesma u pitanju, ostala bez teksta.

3. Die Happy – Whatever

Die Happy je dragi njemački bend s pjevačicom Čehinjom koji sam dosta slušala u nekoj buntovničkoj fazi prije dvanaest ili trinaest godina. Vratili su mi se slučajno prije dvije godine u potpuno pitomom, akustičnom izdanju. Neke lude i energične stvari su postale slušljive i pljevljive. Ne i Whatever (s albuma No Nuts No Glory iz 2006. godine, kasnije objavljena i na njihovom Best Of izdanju). Ona je jednako tužna i mekana u obje verzije, studijska je malo obojena prijetnjom, inatom, akustična je malo nježnija i bespomoćnija.

Nikada o pjesmama nisam razmišljala kao o ženskim i muškim, ali ako mi je nekad pjesma zvučala kao izraz ženske nadmoći i superiornosti, to je Whatever. U danima kad mislim da ne mogu da izdržim bol, ovo mi dođe kao himna i posvećujem je sebi.

4. Pink – Just Like A Pill

Više nego dobrodošao koncert na državnoj televziji. Ne slušam Pink, prosto ne nalazim mnogo toga u onome što je ona ponudila svijetu. A Pink ima odličan vokal, nekoliko pjesama koje je vrijedjelo čuti, ponekad je smiješna, ponekad pokušava da bude smiješna i koncert koji sam gledala je jedan od onih za koje bih sigurno platila kartu da se događa u blizini.

Ima i Just Like A Pill. Pjesmu s kojom se lako sroditi. Pjesma za koju svako može imati svoju verziju događaja, a  svoje se više ni ne sjećam. Znam da je to bilo onda kad sam bila mnogo mlađa i kad sam mislila da se zaljubljujem svakih nekoliko dana jako i najjače i kad mi je bila puna glava tamo neke osobe za koju sam odlučila da je to prava stvar. A prava stvar je, do dana današnjeg, samo ova pjesma, koliko prenapucana emocijama, s izrazito sugestivnim prelazom iz strofe u refren, toliko i zabavna u isto vrijeme. Niti je najbolja koju ima, niti mi je najdraža. Ali uvijek je se sjetim kad pomislim kako je došlo vrijeme da zapišem svojih najdražih sto pjesama. I nikad to ne uradim.  

5. Stone Sour – Through Glass

I još jedan hit na programu u sobi broj 8. Svojevremeno je ta jedna pjesma učinila da do dana današnjeg Come What (Ever) May (objavljen 2006. godine) bude najprodavaniji album hard core/post grunge benda Stone Sour.

Ovo je jedna od onih pjesama koja je odlična sama po sebi, koju može interpretirati svako na svoj način. Pomalo bijesna, pomalo tužna, s diskretnim pojačavanjem ritam sekcije do eksplozije u završnici. Govori o sukobu između onoga što je bilo i onoga što je ostalo od svega, o nemogućnosti da se lirski subjekat pomiri s distancom. Nije tipična ni za jedan od dva benda u kojima autor iste egzistira (Corey Taylor je i Stone Sour i Slipknot, za one koji ne prate). I ni jedan od ta dva benda nisam u životu previše slušala, ali ovu pjesmu jesam, danas već treći put, i još nije gotovo.

6. Mika Male – Eskim

Ko zna kada bih se opet vratila albumu Vremenom zagrebačkog indie rock benda Mika Male da nisam zaglavila u krevetu na neodređeno. A povratak je bio više nego poželjan, bila sam zaboravila koliko može da se uživa u tuđoj depresiji prošaranoj violinom i flautom. Slušam pjesmu Eskim, gledam kroz prozor i srećna sam što ove godine još uvijek nisam vidjela snijeg.

Mika Male je jedan od najčudnijih bendova s prostora bivše Juge, odgovorno tvrdim. Ne podsjećaju ni na koji bend koji sam ranije slušala (specifični su na način na koji doživljavam Fleet Foxes kao specifične), ne bave se opštim problemima, već svijet posmatraju s jedne tačke gledišta (Orlan Tus je autor svih pjesama, i ponekad mi se čini da je jedan od najboljih pjesnika među muzičarima), te ovdje i sada svima toplo preporučujem ovo postmodernističko muzičko remek djelo.

7. Zabranjeno Pušenje – Prošlo Je Dvanaest Sati

Zezaju me izreda da ću Novu dočekati u bolnici i ponekad mi je i smiješno. Samo ponekad. Onda kad nije, dajem sve od sebe da ostanem nasmijana. Jer, izaći ću taman na vrijeme da mi Nova počne onako kako želim. Iz dva razloga tada mislim na pjesmu Prošlo je dvanaest sati: prvo zbog te novogodišnje asocijacije, a onda i zbog toga što mi stihovi „Foliram te, al’ tramvaj mi leži na grudima“ obilježavaju, manje ili više, cijelu godinu. Najljepšu u životu. A pomalo i jednu od najgorih. Ne može se to na meni vidjeti, naravno.

To što volim Zabranjeno Pušenje je moja omiljena mana. Čak i ono beogradsko, istureno odjeljenje Pušenja mi je na neki bolestan način milo. Volim ih od kad znam za sebe. Rasplakale su me nebrojeno puta i Fikreta i Alma i ona mala Katarina što se zaljubila u Đovanija vodoinstalatera. Dizali su tenzije, uz njih smo pili, drali se ko majmuni u pogane sate po ulicama, kupovali „vrućih đevreka“ u rana jutra... sve nam je to bilo Zabranjeno pušenje. I još nam je uvijek, na neki bolestan način.