7 Days To Rock, Vol. 5 - Hospital Edition

Kada nenadano zaglaviš u bolnici (dobro sam sad, hvala na pitanju), osuđen si na muziku koja se slučajno našla u telefonu. A nije se ovoga puta zateklo mnogo toga.

Ovo je bolničko izdanje bloga. Sedam (od 13) dana rokanja na Hirurgiji.

1. We Were Promised Jetpacks – Quiet Little Voices

Sjećam se toga odlično. Taman je bio izašao album These Four Walls škotske četvorke pod imenom We Were Promised Jetpacks i bila je 2009. godina i na prvo slušanje sam imala najdraži album godine. Jedva nekoliko puta u životu mi se dogodilo da se odmah zaljubim u cijeli album tako brzo. Bilo je nešto u tom agresivnom ritmu koji se smjenjivao s meditativnim filozofiranjem.

Naravno, oduševljenje debitantskim albumom je dovelo do razočarenja samo dvije godine kasnije, kada su se odvažili da puste među ljude album In The Pitch Of The Stomach. Problem drugog albuma je već prežvakana priča; nije do onih koji objavljuju, već do onih koji imaju prevelika očekivanja, znam to.

Pjesma Quiet Little Voices je prva koju sam čula i uvijek se isto osjećam kad je čujem: spremna na skakanje i stisnutih pesnica čekam da negdje udarim iz sve snage. Čak i večeras, kad ne mogu da spavam, mrtva je tišina i svijetla su već odavno ugašena, a svijet živi samo u mojim slušalicama. I jedna lijepa, ali previše našminkana medicinska sestra koja me obilazi na svako pola sata, i ona je živa, mada svaki put kad uđe, sve manje izgleda živahno.

2. Balkan – Subotom Se Sava U Dunav Uliva

Ni Save ni Dunava u blizini, samo negdje u daljini Zeta i Bistrica, ali subota je i pokušavam da se sjetim najboljih Ex Yu albuma i onaj koji se zove Na Brdovitom Balkanu benda koji se zove Balkan mi nije mogao pobjeći iz glave. Imala sam jedva tri godine kad je izašao, i nekako osjećam da smo zajedno sazrijevale te pjesme i ja. Iz godine u godinu su bile jasnije, bile su mi bliže, bile su informativnije i ljepše. Socrealističke jadikovke nisu komplikovane, samo je potrebno odrasti da bi ih razumio.

Subotom Se Sava U Dunav Uliva je jedina pjesma na albumu koju nije napisao Aleksandar Cvetković (osnivač i pjevač benda), i to se zaista osjeća kada se album sluša u komadu – ova vojnička ljubavna priča o rijetkim trenucima kada dvoje ljudi imaju priliku da uživaju jedno u drugom kao da pripada nekom drugom imaginarnom svijetu, još uvijek grupi Balkan, ali nekako zrelijoj verziji grupe (ironično, budući da Balkan nikada nije dostigao tu zrelost u bendovskom smislu, raspali su se taman negdje kad i Jugoslavija, nažalost u oba slučaja).

Ali koliko jaka je ta ljubav, koliko je čista i iskrena kad u trenutku najveće sreće jedan čovjek može biti u stanju da vidi kako se dvije vode stapaju jedna u drugu... Još jednom sam, kad je ova pjesma u pitanju, ostala bez teksta.

3. Die Happy – Whatever

Die Happy je dragi njemački bend s pjevačicom Čehinjom koji sam dosta slušala u nekoj buntovničkoj fazi prije dvanaest ili trinaest godina. Vratili su mi se slučajno prije dvije godine u potpuno pitomom, akustičnom izdanju. Neke lude i energične stvari su postale slušljive i pljevljive. Ne i Whatever (s albuma No Nuts No Glory iz 2006. godine, kasnije objavljena i na njihovom Best Of izdanju). Ona je jednako tužna i mekana u obje verzije, studijska je malo obojena prijetnjom, inatom, akustična je malo nježnija i bespomoćnija.

Nikada o pjesmama nisam razmišljala kao o ženskim i muškim, ali ako mi je nekad pjesma zvučala kao izraz ženske nadmoći i superiornosti, to je Whatever. U danima kad mislim da ne mogu da izdržim bol, ovo mi dođe kao himna i posvećujem je sebi.

4. Pink – Just Like A Pill

Više nego dobrodošao koncert na državnoj televziji. Ne slušam Pink, prosto ne nalazim mnogo toga u onome što je ona ponudila svijetu. A Pink ima odličan vokal, nekoliko pjesama koje je vrijedjelo čuti, ponekad je smiješna, ponekad pokušava da bude smiješna i koncert koji sam gledala je jedan od onih za koje bih sigurno platila kartu da se događa u blizini.

Ima i Just Like A Pill. Pjesmu s kojom se lako sroditi. Pjesma za koju svako može imati svoju verziju događaja, a  svoje se više ni ne sjećam. Znam da je to bilo onda kad sam bila mnogo mlađa i kad sam mislila da se zaljubljujem svakih nekoliko dana jako i najjače i kad mi je bila puna glava tamo neke osobe za koju sam odlučila da je to prava stvar. A prava stvar je, do dana današnjeg, samo ova pjesma, koliko prenapucana emocijama, s izrazito sugestivnim prelazom iz strofe u refren, toliko i zabavna u isto vrijeme. Niti je najbolja koju ima, niti mi je najdraža. Ali uvijek je se sjetim kad pomislim kako je došlo vrijeme da zapišem svojih najdražih sto pjesama. I nikad to ne uradim.  

5. Stone Sour – Through Glass

I još jedan hit na programu u sobi broj 8. Svojevremeno je ta jedna pjesma učinila da do dana današnjeg Come What (Ever) May (objavljen 2006. godine) bude najprodavaniji album hard core/post grunge benda Stone Sour.

Ovo je jedna od onih pjesama koja je odlična sama po sebi, koju može interpretirati svako na svoj način. Pomalo bijesna, pomalo tužna, s diskretnim pojačavanjem ritam sekcije do eksplozije u završnici. Govori o sukobu između onoga što je bilo i onoga što je ostalo od svega, o nemogućnosti da se lirski subjekat pomiri s distancom. Nije tipična ni za jedan od dva benda u kojima autor iste egzistira (Corey Taylor je i Stone Sour i Slipknot, za one koji ne prate). I ni jedan od ta dva benda nisam u životu previše slušala, ali ovu pjesmu jesam, danas već treći put, i još nije gotovo.

6. Mika Male – Eskim

Ko zna kada bih se opet vratila albumu Vremenom zagrebačkog indie rock benda Mika Male da nisam zaglavila u krevetu na neodređeno. A povratak je bio više nego poželjan, bila sam zaboravila koliko može da se uživa u tuđoj depresiji prošaranoj violinom i flautom. Slušam pjesmu Eskim, gledam kroz prozor i srećna sam što ove godine još uvijek nisam vidjela snijeg.

Mika Male je jedan od najčudnijih bendova s prostora bivše Juge, odgovorno tvrdim. Ne podsjećaju ni na koji bend koji sam ranije slušala (specifični su na način na koji doživljavam Fleet Foxes kao specifične), ne bave se opštim problemima, već svijet posmatraju s jedne tačke gledišta (Orlan Tus je autor svih pjesama, i ponekad mi se čini da je jedan od najboljih pjesnika među muzičarima), te ovdje i sada svima toplo preporučujem ovo postmodernističko muzičko remek djelo.

7. Zabranjeno Pušenje – Prošlo Je Dvanaest Sati

Zezaju me izreda da ću Novu dočekati u bolnici i ponekad mi je i smiješno. Samo ponekad. Onda kad nije, dajem sve od sebe da ostanem nasmijana. Jer, izaći ću taman na vrijeme da mi Nova počne onako kako želim. Iz dva razloga tada mislim na pjesmu Prošlo je dvanaest sati: prvo zbog te novogodišnje asocijacije, a onda i zbog toga što mi stihovi „Foliram te, al’ tramvaj mi leži na grudima“ obilježavaju, manje ili više, cijelu godinu. Najljepšu u životu. A pomalo i jednu od najgorih. Ne može se to na meni vidjeti, naravno.

To što volim Zabranjeno Pušenje je moja omiljena mana. Čak i ono beogradsko, istureno odjeljenje Pušenja mi je na neki bolestan način milo. Volim ih od kad znam za sebe. Rasplakale su me nebrojeno puta i Fikreta i Alma i ona mala Katarina što se zaljubila u Đovanija vodoinstalatera. Dizali su tenzije, uz njih smo pili, drali se ko majmuni u pogane sate po ulicama, kupovali „vrućih đevreka“ u rana jutra... sve nam je to bilo Zabranjeno pušenje. I još nam je uvijek, na neki bolestan način.