Stray Dogg nisu
više ono što su nekad bili – Dušan Strajnić sam, otuđen i povrijeđen, skriven
iza razarajućih emotivnih stanja, tužnih stihova i gitare, ni Dušan Strajnić s
bendom, isti usamljenik koji je, ipak, umjesto poniranja izabrao da se socijalizuje
i razigra sopstveni izraz, već je bend u pravom smislu te riječi, organizovan
po zvučnim i svim drugim principima, i konačno je koncertna punoća zvuka prenesena
na novo studijsko izdanje, bez obzira
što autorske zasluge i dalje idu na dresu istog čovjeka. Još je onaj debitantski
materijal učinio da prestanem da svrstvam balkansku diskografiju u posebne
grupe pri sortiranju godišnjih muzičkih dostignuća, jer, ako se ne sitničari po
pitanju produkcije (a s tako dobrim materijalom to nije nužno), „Almost“ je bio
album nevjerovatne ubjedljivosti, kvalitetnih pjesama i neprečišćenih
emocija.
Na trećem albumu, „Come Along Wind“, koji je toliko svjež da
još uvijek miriše na fabričku boju (živjele prožvakane fraze), u samo nekoliko
dana se pokazalo da Stray Dogg, ni kao pojedinac, ni kao cijeli bend, više nisu
oličenje jednine i unutrašnjeg razdora, već opšteg buđenja po svim segmentima
umjetničke postojanosti. Snaga ovog albuma ne počiva na autorskoj senzitivnosti
i umješnosti da se neizrecivo postavi na neku opipljivu traku izgovorenog, već
na sposobnosti da se ta emotivnost podijeli unutar cijelog benda, da svaki
pojedini član svojim instrumentom doprinese silini vjerodostojnosti onoga u šta
su krenuli da nas uvjere. Zvuči kao spontani prelazak iz usamljeničke
ekspersije u kolektivnu empatiju, kao da se u dugom maršu spajaju duše po
srodnosti. Isto se osjeća kod uključivanja pratećih vokala – oni nisu tu da
upotpunjavaju muzičke praznine, već emocionalne.
Ona skromnost s ranijih izdanja je zamijenjena pomalo
arogantnim stavom, i to je možda i najsvjetlija tačka, taj kompletni utisak da
više neće biti suzdržavanja; dok drugi bendovi do trećeg albuma sazrijevaju
(osim ako se ne dogodi upravo suprotan proces, što ovdje nije slučaj), pitanje
zrelosti za ovu americana-s-dodacima skupinu nije bila upitna. Recimo da su se
Stray Dogg samo opustili, da zvuče kao da su konačno stekli dovoljno samopouzdanja
da ne robuju bilo kakvim (samozacrtanim) pravilima, nego da klize po zamišljenom
putu sopstvenih (skrivenih ili ne) želja
i mogućnosti. A granica je, zapravo, samo blagi predah do novog početka.
Stihovi su svedeniji nego ikad, manje konkretni u
značenjima, ali s jasnim namjerama, više mistični i otvoreni za interpretaciju,
ali nikako minimalistički. Počivaju na ponavljanjima, što uslovljava
nevjerovatno prirodnu ritmičnost, iako u isto vrijeme može djelovati kao
prinudna nedorečenost.
Blago provokativna „Away“ je pjesma o žudnji i čekanju, čiji
se instrumentalni dio majstorski pretvara u sliku blage nervoze i cupkanja (jer
čekanje je, zapravo, splet nesvjesnih radnji i unutrašnjeg nemira) i
upotpunjava svaku (potencijalnu) nedorečenost na najfiniji mogući način. To je
recept i u pjesmama koje slijede. Saosjećajna „Blind Love“ egzistira između
svjesnog i nesvjesnog i sjajna je metafora prihvatanja istine; suptilno
pojačavanje zvučne slike u skladu s pojačavanjem napetosti situcije iz teksta,
dok prateći vokali imaju i ulogu svjedoka koji će potvrditi priču, odaje utisak
teatralnosti, nešto što do sad i nije bilo svojstveno ovom bendu. Rješenja,
naravno, nema, pa ako već pominjem teatar, ovo bi bio teatar apsurda. Naslovna „Come
Long Wind“ je puna ponavljanja, nježni je dijalog s nedodirljivošću i uspomenama,
a „No One But You“ je ispunjena očajem, gotovo beznadežno bolna. „What Could
Have Been“ ima savršen ulazak iz strofe u refren u samo dva stiha na kojima
počiva možda i neka, interpretacijski slobodna, poetika ovog albuma – ne
dozvoliti prošlosti da izrodi strahove ili prosto rečeno: gledati samo naprijed.
Taj motiv otklona od onog što je bilo u korist dolazećeg se, diskretno ili
nametljivo, po cijenu bilo kakvog ishoda, provlači kroz cijeli album. I u „Chance“,
koja je prati na albumu, u kojoj se na „leave all things behind“ gitarska
podloga sudara naizmjenično s blago drčnim gudačkim segmentima i suptilnim
klavijaturama. Ono kako u „Dare Not“ prateći vokali grade prostor za
razigravanje gitarskog dijela, te kako silina ubjeđivanja prelazi na staloženu
vokalnu verziju same sebe, samo govori o tome da je ovaj album duboko
promišljen prije nego se krenulo u njegovu realizaciju, nije se žurilo ni u kom
slučaju i dobro je da je tako. Album zatvara „'Till You’re Forgotten“, bolno
obraćanje osobi čiji se život gasi. Ovdje je sve usklađeno muzički s atmosferom
nimalo dostojanstvenog opraštanja od života s tačke onog koji ostaje , ali
vokalno varira od pomirljivosti do nepomirljivosti, od trezvenosti do nemoći,
što je čini najubjedljivijom na kompletnom albumu i zatvara ga neospornom
iskrenošću.
Da li će neka od pjesama biti hit poput „Disappear“ i „Time“,
još uvijek nisam sigurna, iako neke od pjesama uveliko žive svoj život na
svirkama; uvodna „Away“ ima tu pjenušavu zaraznost i ima i neku (ne baš plesnu,
ali zašto ne i plesnu) ritmičnost, što olakšava put do euforične prihvatljivosti,
a opet, hitovi ovog bend nisu nikad bili time uslovljeni, te „'Till You’re Forgotten“
koja najviše vuče na onu učaurenu, gitarski bogatu, i sasvim nepretencioznu
fazu, gdje su muzika i glas jedno, može da bude jedna od onih zbog koje će na
nastupima napetost rasti do suza.
Odvajanje od prošlosti i pogled u ma kakvu budućnost, može
se okarakterisati kao optimizam, te je u tom smislu „Come Along Wind“ ipak
najvedrije izdanje Stray Dogga. U isto vrijeme je i jedan od najboljih albuma
objavljenih ove godine, godine od koje nije ostalo mnogo.
